Ovako je govorio Ivica Kunčević: I da su na izdisaju, od Igara ne smijemo odustati jer su one kao feniks!

Ivica Kunčević jedno je od najznačajnijih redateljskim imena Dubrovnika, ali i cijele Lijepe naše. Njegov životopis obogaćuju angažman u Kazalištu Marina Držića, Gradskom dramskom kazalištu "Gavella" i HNK Zagreb. Bio je ravnatelj Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, a u sklopu i izvan Igara režirao je više od stotinu predstava. Na Akademiji dramske umjetnosti bio je upisan kao predavač, a predstavom "Ne plaćamo, ne plaćamo" talijanskog autora Darija Foa, čija premijera je bila 18. siječnja 2019. u dubrovačkom teatru, proslavio je 50 godina umjetničkog djelovanja. Uoči premijere dao je posljednji intervju za Dubrovački vjesnik.

Tonći Plazibat/Cropix

DRŽIĆ JE NAJBOLJI

Što Vam je bilo toliko primamljivo u „redateljskoj stolici“ pa ste odlučili postati redatelj?

Nije mi išla matematika, pa se nisam usudio konkurirati za arhitekturu. Mislio sam da je redateljstvo lakše.

Pola stoljeća umjetničkog djelovanja obilježavate predstavom „Ne plaćamo, ne plaćamo". Plaća li se cijena za redateljski poziv, ako da, koliko?

Zapravo se, nakon 50 godina rada u teatru, još uvijek čudim da me plaćaju za posao koji bih radio i besplatno; jer me usrećuje i bogati kao osobu. Naravno da ima i teških trenutaka, ali ako uspije susret s publikom sve se zaboravlja.

Koliko je redatelj Ivica Kunčević utjecao na osobu Ivice Kunčevića, koliko Vas je kazalište oblikovalo kao individuu?Dugogodišnje redateljstvo promijenilo me je kao privatnu osobu bitno. Bio sam introvert, a sada sam nepodnošljivi, skoro nepristojni, ekstrovert.

Nakon svih godina bavljenja kazalištem, što biste izdvojili kao neku svoju naučenu zakonitost u teatru? Jeste li otkrili sve njegove strane, koji Vas autori još i danas nadahnjuju?

Naučio sam da u teatru, kao i u svakoj drugoj umjetnosti, općih zakonitosti nema. Svako djelo stvara svoj sustav zakonitosti. Zadnjih desetak godina volim se uglavnom družiti s dobrim komediografima, od ko

Koje svoje životno razdoblje biste, s profesionalnog aspekta, ocijenili najboljim i zašto?

Ne volim misliti o onome što je bilo. Uvijek najviše volim predstavu koju trenutačno radim.

Postoji li nešto za čim žalite kada je u pitanju Vaša karijera?

Žao mi je što se nisam stigao ogledati i u filmu.

LANJSKE IGRE NISU BILE BAŠ NAJBOLJE

Predstavljajući knjigu „Redateljske bilješke“ izdvojili ste dramsku umjetnicu Milku Podrug Kokotović i Mišu Martinovića. Rađaju li se danas nove „Milke“ i novi „Miše“ ili su ta vremena prošla?

 

Tonći Plazibat/Cropix

“Bilješke” su knjiga o procesu nastanka mojih značajnijih režija, ali kako je veliki dio mog redateljskog posla rad sa glumcem, jednostavno se nije moglo dogoditi da ne pokušam skicirati umjetničke portrete nekih velikih glumaca s kojima sam imao sreće raditi. Miše i Milka su jedinstveni, ali ima i novih Miša i novih Milka i nadajmo se da će ih biti što više.

Kako gledate na razvoj Kazališta Marina Držića, u što je ono danas izraslo, je li izgubilo neke svoje potencijale tijekom godina?

Jasno je da je bilo i boljih razdoblja, ali siguran sam da će ih biti opet.

Obilježavate 50 godina umjetničkog stvaralaštva, a Dubrovačke ljetne igre svoje jubilarno, 70. izdanje. Imaju li Igre još snage ili su na izdisaju?

I da su na izdisaju, ne smijemo od njih odustati. One su kao feniks. Uvijek imaju snage da uskrsnu.

Koja Vam je bila najdraža, a koja najzahtjevnija predstava na Igrama?

Zeljko Puhovski/Cropix

Iako znam da griješim prema ostaloj svojoj djeci - predstavama, moram reći da mi je, ipak, najdraža “Tužna Jele”. Najzahtjevnija je bila davnašnja “Orestija”. Nismo uspjeli odgovoriti svim izazovima i doživjeli smo veličanstveni debakl.

Kao bivši ravnatelj dramskog programa Igara, jeste li pratili prošlogodišnji dramski repertoar, jeste li zadovoljni smjerom i konceptom programa?

Puno je lakše odrediti smjer i osmisliti koncept, nego ga realizirati. Kao što znamo, prošlogodišnje “Igre” nisu prošle baš najbolje. Hoću vjerovati da će 70. izdanja značajno popraviti dojam.

Kako gledate na mijene unutar zidina: sve je manje življa, a sve više turista. Kakav je postao sjaj bisera Jadrana danas u usporedbi s nekada? Je li broj noćenja i dolazaka postao mjerna jedinica za uspjeh?

Naravno da nije. A o življu u Gradu… ne znam, ja sam s Montovjerne. Šalim se, naravno. Ali o tome se već toliko govorilo da nemam što dodat'.