Umjetnik Josip Mijić otvorio je u prostoru Galerije Dulčić Masle Pulitika izložbu "Život u kutiji". Okupljenima se najprije obratio ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Tonko Smokvina.
- Iako po vokaciji slikar, Josip Mijić se također bavi dizajnom, skulpturom, video-radom, pedagoškim radom jer predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu na Odjelu za slikarstvo i Odjelu za grafički dizajn. Također, aktivno sudjeluje u radu tamošnjeg Franjevačkog muzeja i galerije, a ovdje se predstavlja djelima gdje promišlja o suvremenoj temi međuljudskih odnosa i odnosa čovjeka spram samoga sebe, upravo spaja materijalno i duhovno jer, kako sam kaže, jedno bez drugoga ne može. Zlatnim okvirima prikazuje svijet kakav jest - materijalim, dok unutar tih okvira minimalističkim pristupom prilazi duhovnome i ostavlja promatraču na promišljanje o odnosu spram samoga sebe, kazao je Smokvina čestitajući autoru na sjajnoj izložbi, Gradu Dubrovniku i Valamaru na podršci u realizaciji izložbe, ali i osoblju Umjetničke galerije na pripremi.
Potom je par riječi rekla kustosica izložbe, povjesničarka umjetnosti i doktorica znanosti Nataša Lah.
- Dvosmislenost je ovdje vrlo slojevita. Slojevi "kutija" manipuliraju vizualni osjet, dezorganizirajući red nataloženih stvari i tragova. Jedini se dinamizam događa prodiranjem vanjske svjetlosti kroz asamblažnu zavjesu teškog materijala koji veže i okiva slojeve. Sve vuče prema kinetičkoj, više negoli optičkoj situaciji. Slike kutije kao da će se rasplesati u teškom ritmu povijesne instrumentacije. One ne najavljuju prodor svjetlosti, jer ga isključuju u iznimnoj introvertiranosti svoga postojanja. (...) U ovim kutijama-slikama, kao i u svim drevnim slikama, tama ima svoje okovano i svoje oslobađajuće mjesto, kao što pod svakim prozirnim velom naše zamjedbe čuči tamna sjena. Poput palimpsesta ona briše nezaboravljeno da bi zapisala nedorečeno. Pa sve to povlašćuje u jedno tu naše usamljene prisutnost u svijetu, zapisala je Lah rekavši na otvaranju kako su ljudi danas neprestano okruženi kutijama, bilo ekranima - televizijskim, kompjuterskim ili 'kutijama' u velikim gradovima ciljajući na zgrade.
Istovremeno je komentirala kako pokraj takvih i drugih kutija koje nameće suvremenost opterećena materijalizmom ljudi postaju neživi, postaju lutke. Autor se tijekom svog obraćanja sasvim skromno, ali srdačno zahvalio domaćinima na organizaciji te posjetiteljima na dolasku. Izložba ostaje otvorena do 19. siječnja 2020. bLu