Dubrovačka umjetnica Josipa Vlašić otvorila je u Galeriji Flora prvu samostalnu izložbu u Dubrovniku pod nazivom "Uništenje/Annihilation".
- Primarno likovno obrazovanje Josipa Vlašić stekla je u srednjoj umjetničkoj školi Luke Sorkočevića nakon čega je diplomirala slikarstvo na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Indikativno je da ova mlada dubrovačka umjetnica za svoju inicijalnu samostalnu izložbu bira naslov Uništenje. Znamo li da uništenje ovdje nije metodološki oksimoron u procesu nastanka novog djela već stvarno razaranje ranije nastalog slikarskog ciklusa, pretpostavit ćemo, a što se uvidom u samu izložbu može pokazati točnim, da je u ovom slučaju riječ o metafori zbilje.
Ono što nećemo imati više prilike vidjeti u svom izvornom obliku sedam je slika nastalih na posljednjoj godini Josipinog studija. Slike su to koje, u jednom umjetničkom opusu koji je tek u formiranju, imaju važnu identitetsku i emocionalnu vrijednost. Josipa Vlašić odlučila se izvesti protestnu akciju uništenja slika kako bi skrenula pozornost na nezahvalnu poziciju umjetnika u današnjem društvu. Nemogućnost življenja od vlastitog rada, nemogućnost iznalaženja dostatnog prostora za rad, nemogućnost prezentacije svog rada, ..., u suvremenoj konzumerističkoj zbilji, svakodnevica je većine umjetnika, a napose onih mladih koji tek pozicioniraju svoj put.
Josipin performativni akt uništenja važnih joj slika mogli bismo okarakterizirati terminom kreativna destrukcija. To je pojam koji je u ekonomskim znanostima popularizirao politički ekonomist Joseph Schumpeter i pretpostavlja bit kapitalističkog napretka u konstantnoj inovaciji i evoluciji samih dobara iznutra. S obzirom na sva ograničenja s kojima je suočen netko tko pokušava stvarati u nezahvalnim okolnostima, ne preostaje mu ništa drugo nego da kroz fizičko uništenje svog rada pokuša za njega ishoditi novo umjetničko značenje. Upravo to, ovom izložbom, radi i Josipa Vlašić.
Sedam slika rastavit će/izrezati na manje formate prema ranije određenom planu. Tu, za nju emocionalno vrlo tešku aktivnost, umjetnica će zabilježiti video kamerom.
Kako bi nagovijestila taj, za nju neizmjerno težak čin, i naglasila kakve će implikacije taj proces uništenja važnih joj umjetničkih djela ostaviti na nju samu, prije same destrukcije, a u znak žalovanja, obući će crninu i glavu prekriti crnom koprenom te će se, posljednji put, komemorativno fotografirati uz radove.
Uništenje je svojevrsni manifest pozicije umjetnosti u današnjem društvu, apel za dostojanstveno vrednovanje i zaštitu umjetničkog rada, odnosno za promjenu toka događaja, a središnji motiv je umjetničko djelo u svom mogućem potencijalu.
Ljudi polako počinju shvaćati da se kreativan duh ne može ugušiti, riječi su Josepha Beuysa, a mi ćemo dodati, kad je već tako, da kreativan duh zaslužuje i adekvatne uvjete rada! - napisala je u popratnom tekstu Helena Puhara.