KNJIGA NEDE KOVAČIĆ PRAVI JE ‘DUBROVAČKI CSI‘ 18. STOLJEĆA Ubojstvo u Komolcu, sumnja na čedomorstvo na Boninovu, utopljenica na Konalu...

Na sud je 24. rujna 1712. stigla obavijest da je Frano Vokativo ubio suprugu Mariju. Tri suca, kancelar i kirurg Antun odlaze na mjesto zločina, pred postolarsku radnju Đura Vlahovog, nasuprot crkvi sv. Franje, gdje se nalazi tijelo. Kancelar opisuje da je golo tijelo u cijelosti prekriveno plahtom. Kirurg je nakon “pažljivog pregleda tijela” izjavio, a kancelar zabilježio, da se vidi rana od bodeža ili mača u području lijeve dojke ispod klavikule, koja je očito uzrokovala smrt. Kancelar postavlja ubijenoj tri puta pitanje: “Tko te je ranio?” Kako nije bilo odgovora, kancelar zapisuje da je osoba mrtva.

Slijedeći informaciju prisutne Marije, sestre počinitelja, da je ubijena bila gravidna, kirurg još jednom pregledava leš i potvrđuje trudnoću u trajanju između pet i šest mjeseci. Sudski postupak nastavlja se ispitivanjem svjedoka i utvrđivanjem počinitelja. Zbog okrutnog ubojstva svoje trudne žene Frano Vokativo je 30. prosinca 1712. u odsutnosti osuđen na kaznu vješanjem - jedan je to od brojnih slučajeva koji u svojoj knjizi „Tijelo kao dokaz - medicinska vještačenja u postupcima Kaznenog suda u Dubrovniku u 18. stoljeću“ donosi autorica Neda Kovačić.



Rođena u Požegi, Kovačić je 1975. diplomirala na Farmaceutskom fakultetu, ljekarnički smjer. Do umirovljenja radila je u farmaceutskim kompanijama "Bayer" i "Pliva", da bi 2009. na Sveučilištu u Dubrovniku upisala doktorski studij Povijest stanovništva. Godine 2018. doktorirala je na temu „Medicinska vještačenja na Kaznenom sudu u Dubrovniku u 18. stoljeću“.

- Stjecajem dobrih okolnosti 2007. stekla sam dubrovačku adresu. Željela sam više naučiti o gradu u kojem živim, a kao ljekarnik po profesiji svakako sam najviše bila zainteresirana za povijest dubrovačkog ljekarništva. U proljeće 2009. privukao me poziv za upis studenata druge generacije na doktorski studij Povijest stanovništva, koji je pokrenuo Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku kao interdisciplinarni studij. Pod vodstvom profesorice Nelle Lonza i akademika Nenada Vekarića, studenti druge i treće generacije doktorskog studija proveli su opširno istraživanje kriminaliteta u Dubrovačkoj Republici u 18. stoljeću - započinje autorica.

Knjiga je objavljena u nakladi Zavoda za povijesne znanosti HAZU. Posao pred kojim se autorica našla bio je vrlo opsežan.

- Pregledano je i dokumentirano 9346 postupaka i 656 pripadajućih presuda zabilježenih u knjigama Kaznenog suda u tri dekade: početkom (1711. - 1720.), sredinom (1751. - 1760.) i krajem 18. stoljeća (1791. - 1800.). Uz podatke o kaznenim djelima, prikupljen je veliki broj podataka za istraživanje povijesti svakodnevice, pučke kulture, običaja i vjerovanja, materijalne kulture, biografije i drugih historiografskih tema. Među njima su i oni koji su povezani s ulogom medicine u kaznenom suđenju. Sudjelovanje zdravstvenih stručnjaka u provođenju dokazivanja zabilježeno je u 707 postupaka. Moja knjiga je prerađeni doktorski rad obranjen 2018. godine - ističe Kovačić, koja je prihvatila sugestiju akademika Vekarića koji ju je usmjerio prema ovoj tematici. Jedna od početnih pretpostavki bila je da su tadašnje blagostanje i napredak doveli do pada stope nasilja, ističe Kovačić, koja je u knjizi posebno obradila brijače, liječnike kirurge, liječnike fizike i primalje.



Zahvaljujući gospodarskom usponu, Dubrovačka Republika bila je u mogućnosti izdvajati velike svote za plaće komunalnih liječnika, fizika i kirurga. Između države i liječnika zaključivani su dvogodišnji ugovori koji su se mogli i produžiti, a ugovor je liječniku osiguravao godišnju plaću, nekada i stan, te obvezu besplatnog liječenja svih stanovnika Republike.

- Plaće liječnika fizika bile su dvostruko veće od plaća kirurga, a plaće brijača i mnogostruko manje. Vještačenje na sudu, kao i prijava mogućeg kaznenog djela ili sumnjive smrti također su bili ugovorna obaveza i za taj posao nisu bili posebno plaćeni. Ipak se u Knjizi troškova Dvora mogu pronaći troškovi isplaćeni vještacima kada su odlazili na mjesto zločina udaljeno od Grada, kao i dodatni troškovi poput troškova nosiljke i nosača za kirurga ili barke i mornara za odlazak na neki od otoka - otkrila je Kovačić tijekom svojih istraživanja.

Zdravstveni djelatnici ili su dovođeni u Dubrovnik ili je Dubrovčanima bilo stipendirano medicinsko školovanje na sveučilištima u Italiji. Najčešće su istovremeno bila zaposlena po dva fizika i dva kirurga, te po nekoliko brijača-ranarnika.

- Liječnici fizici su imali sveučilišnu naobrazbu i bavili su se onim dijelom medicine koji danas nazivamo interna medicina, dok su liječnici kirurzi naobrazbu stjecali uglavnom praksom u bolnicama. Područje rada kirurga bilo je vrlo široko: zbrinjavali su rane, puštali krv, namještali iščašenja i lomove kostiju, otvarali apscese, vršili trepanacije, za vrijeme kužnih epidemija incizirali su bubone, pomagali kod porođaja, a liječili su i sifilis. Brijači su se uz brijačke poslove bavili i kirurgijom. Njihove radnje, koje su još nazivali i apotheca ili botega, bile su mjesta prve medicinske pomoći.

Brijači su pregledavali ranjene ili otrovane osobe, a obavljali su i obdukcije u udaljenim mjestima u potrazi za uzrocima smrti. Ako se zločin dogodio u gradu, medicinsko vještačenje provode kirurzi. Obdukcijama u gradu prisustvovali su fizici, a zadatak je brijača samo “otvaranje leša”, obrazlaže Kovačić.



Istaknuto mjesto zauzimaju i primalje, koje nisu bile obrazovane, ali su bile iskusnije žene iz naroda ili kućanstva.

- U prvoj polovici 18. stoljeća u dokaznim postupcima za kaznena djela čedomorstva i silovanja sud se obraćao primaljama za pomoć u utvrđivanju relevantnih činjenica, kao što su tragovi silovanja i izgubljene nevinosti na tijelu žrtve, ispitivanje znakova trudnoće i poroda osumnjičene i određivanje dobi i uzroka smrti novorođenčeta. Međutim, već sredinom stoljeća ova vještačenja preuzimaju kirurzi - pojašnjava Kovačić.

Na početku 18. stoljeća u izboru vještaka vlada pragmatičnost i štedljivost, a već sredinom stoljeća sud je od raspoloživih vještaka izabrao najstručniju osobu, što je pridonosilo i kvalitetnijim presudama.

- Očevid se često nije obavljao na samom mjestu zločina već je tijelo bilo premještano bilo u neki zaklon, kuću, ili čak i crkvu. Mrtvo tijelo je do dolaska vještaka nekada već bilo i pokopano. Medicinski izvještaj s mjesta zločina sadržavao je činjenice relevantne za utvrđivanje uzroka smrti (prisutnost ili odsustvo ozljeda) te prosudbu radi li se o nasilnoj smrti ili o nesretnom slučaju. Te su činjenice utjecale na daljnji tijek postupka koji se nastavljao ispitivanjem svjedoka u slučajevima nasilne smrti ili je mogao biti prekinut ako je ishod očevida bio negativan. Prekid postupka kod negativnog ishoda vještačenja pokazatelj je sudačkog povjerenja u medicinski nalaz - objašnjava Kovačić te nastavlja:

- Primjeri utvrđivanja nasilne smrti pokazuju da u pravilu prvo kancelar pristupa umrlom, otkriva tijelo i konstatira postojanje ozljede. Nakon njega tijelo pregledava medicinski vještak. Njegova je uloga bila odrediti smrtonosnost utvrđenih ozljeda i moguće sredstvo ozljeđivanja. Posebnost dubrovačkog provođenja očevida je da je nakon pregleda medicinskog vještaka, koji nije konstatirao smrt već samo ozljede i eventualne znakove bolesti ili trovanja, slijedilo gotovo obredno utvrđivanje smrti koje su provodili suci ili, ako nisu bili prisutni suci, kancelari postavljanjem pitanja umrlom: „Tko te je ubio?“. Ako umrli nakon tri ponovljena pitanja nije odgovorio, zaključili bi da je mrtav i tako je bilo zapisano - kazuje autorica knjige „Tijelo kao dokaz“.



U svojoj knjizi Kovačić donosi i vrlo zanimljive primjere, jedan svjedoči o važnosti medicinskog vještačenja u slučaju nasilne smrti.

- Nakon dojave kaznaca iz Komolca da su dva Brgaćanina ubila Petra Alamata, 10. ožujka 1720., na očevid izlaze dva kaznena suca, kancelar i brijač u pratnji osam vojnika. Leš ubijenog, koji je u međuvremenu prenesen u crkvu, pregledava brijač Nikola. Kancelar bilježi da je brijač izvijestio o tri rane od noža na tijelu umrloga. Po njegovu mišljenju uzrok smrti su dvije rane - jedna na lijevom boku, druga ispod lijeve bradavice - koje potječu od noža uže oštrice, dok treća rana u području rebara potječe od drugog noža i nije bila opasna za život jer nije bila prodorna. Ovakvo vještačenje sucima je omogućilo da ispitivanjem svjedoka ustanove koji je od počinitelja nanio smrtnu ozljedu, to jest bacilo je svjetlo na najteže pravno pitanje o individualnoj krivnji kada je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više osoba. Kao glavni počinitelj osuđen je na kaznu vješanja Vicko Savinović, a Kristo Bezubov kao supočinitelj na godinu dana tamnice “od pučine” - navela je Kovačić u svojoj knjizi.

Istovremeno autorica napominje da primjer okrutnog ubojstva žene Frana Vokativa s početka teksta pak pokazuje da je medicinski vještak imao slobodu da na licu mjesta provede sve preglede koje je smatrao potencijalno relevantnim, a ne samo pregled smrtonosne ozljede. Utvrđivanje trudnoće, međutim, u tom konkretnom slučaju nije utjecalo na presudu, jer se za zločin ubojstva uvijek izricala smrtna kazna, bez obzira na okolnosti.

Osvrnula se Kovačić i na slučajeve samoubojstva, čedomorstva te slučajeve slučajne smrti.



- Za razliku od običnog ubojstva kod kojeg je medicinsko vještačenje trebalo potvrditi uzrok smrti, u slučajevima čedomorstva to je vještačenje trebalo odgovoriti na tri pitanja: je li dijete bilo živo rođeno, je li bilo sposobno preživjeti i je li umrlo iz prirodnih razloga ili zbog nasilja. Očevidi su se provodili i kad bi se postavilo pitanje je li smrt nastupila nasilno ili nesretnim slučajem. Očevid na mjestu događaja provodili su kirurzi i brijači vanjskim pregledom tijela u potrazi za ozljedama koje bi ukazivale na to da se ne radi o nesretnom slučaju. Medicinsko vještačenje na mjestu samoubojstva trebalo je potvrditi uzrok smrti i/ili nepostojanje ozljeda koje bi ukazivale na nasilnu smrt, naglašava autorica.

Nažalost, medicinski izvještaji tog vremena sadrže malo informacija o medicinskim postupcima. Najčešće je navedeno ime i struka vještaka, ime oštećenika, vrsta i lokalizacija ozljede te prognoza posljedice. Izvještaj tek donosi informaciju da je liječnik „pregledao“ ili „zbrinuo“ ozljede, a u liječenju su se koristili oblozi, lijekovi protiv bolova i sredstva za čišćenje.

- Uočeno je da raste broj zabilježenih puštanja krvi, posebno u razdoblju krajem stoljeća. Taj postupak koji je, štoviše, u nekoliko slučajeva proveden na zahtjev pacijenta i onda kada nije bilo vidljive ozljede, vjerojatno je trebao suce uvjeriti u postojanje i ozbiljnost kaznenog djela.

Medicinski izvještaji koji prema usmenom izlaganju vještaka na ročištu pred sudom imaju narativni karakter, sadrže informacije ne samo o stanju pacijenta nego i o okolnostima u kojima je pacijent zatečen. Vještaci ne bi uvijek iznosili sve ono što su već sadržavali pisani i usmeni izvještaju, oni bi samo davali odgovore na postavljena pitanja. Također, primijetila je znanstvenica kako se tijekom 18. stoljeća smanjuje broj postupaka za kaznena djela ubojstva, samoubojstva i slučajne smrti, no istovremeno se povećava učestalost medicinskih vještačenja u takvim postupcima.



- Razlog je tome, s jedne strane, opći napredak u društvu, koji je doveo do povećanja broja medicinskih stručnjaka u gradu, posebice školovanih kirurga, pa je sud imao na raspolaganju više osoba za provođenje vještačenja. S druge strane, mirno razdoblje i porast blagostanja mogli su također utjecati na porast socijalne osjetljivosti iosjećajnosti, zbog kojih su vještačenja češće određivana - smatra Kovačić.

Brojčano među medicinskim vještačenjima tijekom cijelog 18. stoljeća dominiraju medicinska vještačenja rana i drugih ozljeda, a najveći je broj vještačenja za ozljede praćene krvarenjem. Posvetila je autorica posebno poglavlje trovanjima, koja u to vrijeme nisu bila nepopularna metoda eliminacije oponenata. Upravo je trovanje od vještaka tražilo dodatnu širinu znanja, a suci su pozivali sve raspoložive stručnjake: brijače, kirurge, fizike i ljekarnike.

- Ako su postojale indicije da je otrov unesen hranom ili pićem, na sud su se donosili sumnjivi ostaci, a pregledavala bi se i ispovraćana materija. Gradski fizici vizualnim bi pregledom obavili prepoznavanje otrovne supstance. Najčešće kao moguće otrove spominju spojeve arsena, arsenik i sublimat, ali i druge minerale arsena poput realgara i opimenta. Otrovnost se dokazivala provođenjem biološkog pokusa na psima i pijetlu u dvorištu Kneževa dvora - donosi Kovačić u knjizi.

Nabaviti otrov nije bio veliki problem.

- Arsenik ili sičan, najčešće primjenjivani otrov uopće, mogao se u Dubrovniku nabaviti u ljekarnama, a unatoč zabrani i kod nekih trgovaca u trgovinama, pa čak i na ulici. Dubrovački trgovci kupovali su ga u Veneciji i njime trgovali na Levantu. Arsenik su koristili zlatari u izradi zlatnih predmeta, dodavao se u razne ljekovite i kozmetičke pripravke, ali je najširu primjenu imao kao sredstvo za uništavanje miševa pa su ga u Konavlima pod imenom “salata za miša” prodavale čak i Vlahinje iz dubrovačkog zaleđa - navodi Kovačić.

No, znali su tadašnji stručnjaci kako pristupiti i slučajevima trovanja.

- Medicinski vještaci pronalazili bi dokaze trovanja vizualnim pregledom tijela (kože, noktiju i usne šupljine), izvodili su ih iz pjene na ustima, prisustva vrućice i povraćanja te po općem poboljšanju stanja žrtve nakon uzimanja protuotrova. I brijači i fizici kao najvažniji dokaz isticali su test izdržljivosti kose. Iako su dokazni postupci bili dugotrajni i skupi, a medicinski su vještaci u većini slučajeva sa sigurnošću utvrdili da je žrtva otrovana, niti jedan postupak nije okončan presudom - ističe Kovačić.



U razlikovanju znakova trovanja i bolesti posebno se istaknuo dubrovački fizik Marko Flori, inače jedan od najpoznatijih dubrovačkih liječnika.

- Svakako je zanimljivo trovanje sluškinje Marice pomadom za uljepšavanje. U tom je slučaju razlikovanje simptoma bolesti od znakova trovanja svojim stručnim znanjem demonstrirao dubrovački fizik Marko Flori. Flori je 8. lipnja 1739. osobno prijavio sudu da je smrt Marice Kolendić iz Vrbice, sluškinje u Dubrovniku, nastupila zbog trovanja. Maricu je prvi put pregledao prije petnaest dana na poziv njezina gospodara Antuna Raka. Postavio je dijagnozu semplice asmaisterico (povijesna dijagnoza otežanog disanja psihogenog podrijetla), jer nije mogao ništa drugo ustanoviti. Četiri ili pet dana prije Maričine smrti ponovno je pozvan da pregleda oboljelu, koja je prema riječima njezina gazde bila “na rubu smrti”. Ni nakon ovog detaljnog pregleda nije mogao utvrditi vrstu bolesti. Kako mu Marica nije htjela ništa priznati, da bi razjasnio od čega bi mogla bolovati, Flori se posavjetovao s njezinim gazdom i saznao da je bolesnica stavljala na lice neko kozmetičko sredstvo za uljepšavanje. To ga je navelo na pomisao da je to sredstvo, ako je otrovno, moglo uzrokovati Maričine tegobe.

Stoga je sljedeći dan ponovno pokušao razgovarati s Maricom, koja mu je tada priznala da je pet ili šest puta oprala lice s belettom koji joj je donio Ivo Pepov kako bi uklonila s lica mrlje (mače). Na Florijev upit je li popila što od toga, odgovorila je da je jednom malo stavila u usta, ali je odmah ispljunula. Maričin gazda Rak dodao je da je i Filip, koji je pokršteni Židov, Marici donio neko sredstvo od ljekarnika iz Male braće. Budući da je Marica umrla, Flori je prijavio sucima mogućnost da je bila otrovana. Na pitanje sudaca ima li saznanja o sastojcima od kojih su napravljena sredstva za uljepšavanje, a koja su Marici donijeli Ivo Pepov i Filip, te može li se u kući otrovane naći još što od tih sredstava, Flori odgovara da se posavjetovao s Ivom Pepovim i saznao da je Ivo kupio sredstvo od udovice, sestre Lovra Budmanija, koja živi na Pilama, ali nije znao reći od kojih je sastojaka načinjeno. Isto tako nije znao je li u kući ostalo još što od sumnjivih sredstava.



Odgovarajući na sljedeće pitanje sudaca, može li jasno prosuditi da je Marica umrla od otrova, Flori objašnjava da su ga znakovi koje je opazio za vrijeme njezine bolesti “obvezali vjerovati” da je Marica umrla od trovanja, iako ne može u to biti siguran. Zatim nabraja znakove trovanja: “Prvo, nedostatak tjelesne i duševne snage bez ikakvog očitog razloga i bez vanjskog razloga. Drugo, zemljano bljedilo cijeloga tijela kakvo se može primijetiti kod otrovanih. Treće, gubitak apetita na sve vrste hrane. Četvrto, otežano disanje koje izgleda kao astmatično, ali nije prava astma. Peto, mršavost i isušenost cijelog tijela.

”Flori smatra da je to izazvalo sredstvo koje je Marica stavila na lice jer mu je rekla da je malo toga progutala, a zbog male količine poživjela je još tako dugo nakon što je uzela otrov. Ne može reći da se radi o korozivnom otrovu, koji bi djelovao mnogo brže, već pretpostavlja da se radi o nekorozivnom otrovu, možda olovu, koji može u najmanjim količinama izazvati trovanje. Dodatno napominje da mu je Maričin gospodar Rak rekao da je Marica povraćala, što je također znak trovanja. Dokazni postupak nastavljen je saslušanjem svjedoka, a 27. srpnja na sud su pozvani fizici Toma Bogašinović i Marko Flori te kirurg Venceslav Buzati. Nakon što im je kancelar pročitao sve iskaze, predsjedatelj suda poziva ih da “kažu istinu na temelju gore spomenutih simptoma i znakova od koje je bolesti Marica mogla umrijeti”. To su učinili i “nakon ozbiljne međusobne konzultacije i različitih razmišljanja, sva trojica u dogovoru složno i kategorički zaključuju da Marica nije umrla prirodnom smrću, već je apsolutno njena smrt nastupila djelovanjem otrova”, donosi knjiga „Tijelo kao dokaz“.

Autorica na kraju ističe da se za promociju knjige zbog situacije s COVID-om čekaju neki bolji dani, ali nema sumnje, knjiga već sada svojim ukoričenim sadržajem golica znatiželju.