Traže se odnosno tražile su se sposobne osobe da budu tajni agenti za tajnu operaciju „Knjižnica“ koja je pod velom dubrovačkog predvečerja izvedena u Cvjećarnici u prizemlju Narodne knjižnice Grad gdje se okupila grupa TNT. Otvorena je izložba povodom 50 godina Alana Forda koja otprilike ostaje otvorena mjesec dana, ali pssst, o tome nikome ni riječi! A kad je već riječi o cvjećarnici, na ovom mjestu napomena: „Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na vlastitu!“. I još nešto: „bolje živjeti 100 godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi“, a bolje je bilo te večeri biti u Narodnoj knjižnici. U ovoj epizodi ukazali su se tako Njegova bradata Visost Broj 1 (Željko Tutnjević), Alan Ford (Đuro Caput), Bob Rock (Robert Kralj), Grunf (Vedran Levi), Sir Oliver (Tina Di Reda) i Margot (Deša Ficović Kosović). Samo se Jeremija negdje skrio pa se na otvaranje izložbe nije pojavio.
No, prije samog otvorenja izložbe, sveučilišni profesor Pero Maldini održao je „predavanje“ o povijesti Alana Forda. O izlaganju se ne može čitati u „Heureki“, ali evo što je profesor Maldini kazao svekolikom pučanstvu:
- Večeras smo svi ovdje eksperti s obzirom da je Alan Ford obilježio naše živote, oblikovao nas je, formirao. Ne samo naš jezik, naš način razmišljanja i našu kritičku oštricu, već je, rekao bih, on na određeni način bio svjedok vremena. Postavljam pitanje bez pretenzije: da li je Alan Ford imitirao naš život ili smo mi zapravo živjeli Alana Forda? Vjerujem da ćemo u nekakvoj raspravi i diskusiji doći do toga odgovora. Čini mi se da mlade generacije nemaju taj senzibilitet, nemaju ga iz dva razloga: jedan je to što im mi stariji nismo dovoljno jasno to prenijeli, a s druge strane društvo se lagano „okopnjava“, nema više onih okvira i onih pritisaka iz kojih je izlazila ta kritika, ta satira, ta groteska kojoj smo se smijali. Posebno kad je Alan Ford na jedan satiričan način kritizirao društvene odnose i karakteristike, osobne karakteristike, prije svega, u onom negativnom smislu. Utoliko je to danas možda malo manje prisutno. Međutim, još uvijek ima više nego dovoljno razloga da bi Alan Ford itekako mogao biti interesantan i aktualan, pa je možda ovo jedan skromni prilog tom osvježavanju svega onoga što je Alan Ford bio. Možda i ovim mlađim generacijama koje će, ako se uspiju 'uloviti' na to, sasvim sigurno zaploviti istim onim kritičkim vodama kao što smo i mi koji smo odgojeni na Alana Forda, kazao je profesor Maldini na što je Njegova Visost Broj 1 uzvratila: „bilo je kratko i nejezgrovito, ali takav je Pero“.
„Tko leti vrijedi, tko vrijedi, leti, tko ne leti, ne vrijedi“ – kaže se u Alanu Fordu, a publika je potom 'preletjela' ispred trona Njegove Visosti gdje je Tutanj, koji je u „Noći knjige“ 2017. pokazao izrazito pripovjedačko umijeće, opet potvrdio istinsko baratanje naracijom, inspiracijom, motivacijom, improvizacijom, vizualizacijom i kojim „acijama“ sve ne te za male i velike, lijepe i bogate, siromašne i ružne počeo pričati priče.
- Djeco, ako vas je Pero Maldini udavio - ja bi nastavio! Nisam ja nikada gluplji od njega bio. Pero, ako budem dosadniji od tebe,,dat ćeš mi poljubac, može li? Dakle, znate li vi što znači grupa TNT? Znači „tajne neka traju“ i to svi osim vas znaju! Imam jednu zanimljivu priču, slušajte Broj 1, svog dragog čiču! Ja sam se jako, jako davno rodio i možda sam jednu od dvije-tri-četiri-pet-šest tisuća godina star bio, ali godine sam k'o zmija noge krio. Čeljadi moja, zna li netko od vas, što je to bila Troja? Nitko ništa, sjedi jedan! Pero, ti se me zbunio, ali ja sam zato šalabahter pripremio! Želite li znati – zašto je zapravo izbio Trojanski rat? U Troji je živio jedan čudan svat, zvao se, dobro znaj, kralj Menelaj. I taj je odlučio zaljubiti se u najljepšu ženu na svijetu – uzeo je Helenu koja nije imala Ahilovu petu. Ali je imala manu, nije mogla odoljeti nijednom dućanu. Gdje ta uđe, ne ostane u butizi ništa ni za ljude tuđe. Ona je u butige ulazila i samo je mislila kako bi sve kraljevske solde potrošila! Bobe, muči, da te ne moram tući! Mislio je jadni Menelaj, dolazi mu rizničar i kaže mu: „Postat će ti meni siromašan car. Ona troši preko svake mjere znaj, de ti nju nekom drugom daj da stanemo njezinoj rastrošnosti u kraj!“ I tu se događa, ne svađa, nego neobična ljubavna priča, Agamemnon, koji je bio brat Menelaja, dolazi – ne iz Sparte, nego iz još jednoga daljega kraja. Isto je bio bogat i pun novaca i sjaja! Poznate li tko je kralj Prijam? E taj je isto bio bogat dok nije postao rogat. Što se dogodilo? Imao je stotinu djece: neka su bila muška, a neka bome ženska! Imao djece stotinu, a od njih je bio najljepši i pomalo glupav, ne ovako kao ja, nego pomalo drugačije – Paris. On je čuo priču o tom prekrasnom ženskom biću. Rekao je: „Helena, želim da mi budeš žena!“ I odlučio je u Spartu poći – do Helene svoje doći. Kad je to čuo Menelaj, otkrio je kako će rastrošnosti njezinoj stati u kraj! Shvatio je da se Paris u Helenu zaljubio pa je mislio kako bi svoje bogatstvo – ono što je od njega preostalo – barem malo spasio. Međutim, Helena je bila koketna, ona je bila ženstvena, stasita, sisata, a trošila je solde kao onaj naš pročistač u Komolcu koji još uvijek ne radi. I to nakon 5-6 tisuća godina!
Što se dalje dogodilo? Dolazi Paris i kaže: „O Menelaje, da se ova žena meni tako lako daje!“ Ali, Menelaj je bio mudar – znaj. Shvatio je kako će toj rastrošnosti na silu, ako neće ići milom, doći u kraj i napravio je ljestve, ne do neba, nego do njezinog prozora gdje ona spavala nježno i tiho, kako treba. I Paris se penje, penje, dok se penje-stenje. Kad se spušta, vazda kako i ja gušta. Kaže on: „Heleno, pođi sa mnom u moj rodni kraj, u moj divni zavičaj!“ Stanovao je u Troji. Ali, Menelaj nije bio ljubomoran znaj, rekao je: „Napokon će toj rastrošnosti groznoj doći kraj!“ Osvijetlio je feralima i bakljama i cijeli put do grčkog broda uz kraj. Otišli su misleći da idu u raj. Došao je pred Troju i rekao je kralju Prijamu: „Ćaća, gledaj novu ženu moju!“ a on je rekla: „Ako mislite da održim svoju ljepotu, dajte mi riznicu, trebam čuvati ja svoju divotu!“. Tisuću zlatnika tamo, tisuću zlatnika ovamo, pa tamo, pa ovamo i odjednom riznica je pala. Njezina bogatstva postala su jako, jako mala. Rekao je kralj: „Parise, ovu zvijer i beštiju, vodi u njezinu domovinu jer nećemo više ostati svoj na svome, krade dijamanata, zlata i blaga na tone!“. I jadni Paris sluša ćaću i opet je uzeo par veslača i doveo je u Spartu. A Menelaj se od sreće toliko propio da nije za mjesec dana bančenja baš ništa izgubio jer ona je više trošila na robu, nego on na svoju hranu i piće. Rekao je: „Ah, čim je nema, meni se sviće!“ Kad su opet došli u Spartu rekao je Menelaj: „Helena i Paris, idite opet posjetit svoga tatu!“ I opet je jedan kralj u Sparti imao Helenu, raskošnu na vratu. Rekao je: „Menelaje, šaljem ti telegram, bolje rat nego bat, izgubio sam svaki pakt, to je jednostavno fakt! Što da radim, što da činim, nego da se u konja trojanskog ja pretvorim!“ I tu se draga moja čeljadi, dogodila ona povijesna pobjeda gdje njih malo pobijedilo njih puno. Jer se par njih u konja skrilo, a nije ovako na radnom mjestu kao ti Bobe Rocke stiglo, ispričao je Broj 1 te se prebacio na priču o Orlandu koji ove godine slavi 600. rođendan.
- Bio je jedan Orlando koji se jako volio drogirati. I znate što mu je droga učinila? Od njega bijesnoga Orlanda pričinila! Pod utjecajem tih droga, gledao je u jednu rugobu i mislio da vidi, ah Veneru, ah ženskoga Boga. I mislio je kako da dođe do braka sretnoga svoga i jedno jutro se probudio, onaj mu je osjet od droge ispario. Kad je pogledao i stavio četvero očala, vidio je: „Ajme, ti si jedna rugoba mala!“ Njezin tata ili muž - ne znam više tko je bio, malo sam i ja u međuvremenu posenilio - bio je Karlo Veliki, a taj mu je Orlando zapravo bio nećak. Orlando je bio ovako kao i ja, stalno zaljubljive prirode kao i moj prijatelj Alan Ford. Jesmo li imali sreće u braku? Nismo, ostavili smo ženu svaku, a neke su ostavile nas, ali to više ne zanima vas. Orlando se zaljubio u Angeliku i mislio je vidi od prelijepe božice sliku. Ta Angelika je bila takva jedna rugoba, bila je ružnija čak i od našeg nosatoga Boba Rocka. Kad je on tu drogu malo iz sebe izbacio u rat je za iskupljenje poći poželio. Što je rekao Karlo Veliki? „Daj mi mač nekoliki!“ I on mu je dao takav jedan mač da je tu trebao jedan dobar držač, jedan dobar jahač. Nosi njega u rat kljuse, a ne može jadničak mač staviti ovako kako se ono tamo u Japanu kaže – harakiri – u se. On je jahao, jahao i konj je stenjao, stenjao te po brdu i dolu se penjao. U to su došli neprijatelji i što su radili? Kad su ga vidjeli, odapeli su strijele, ubiti ga, mrtva na mjestu oni žele!“ Orlando reče: „Mač moj!“ Mač se tako snažno u zemlju zabio, a on je pokušao, vukao je, vukao, ne bi li ga nekako izvadio! Ja tako snažan nikada nisam bio, ali to je jedna druga priča… Vukao je Orlando i potezao, mač ga je samo zezao, u rukama mu samo rukohvat ostao, mač je u zemlju do kraja upao. Tad su ovi neprijatelji strijele odapeli, ubiše ga, a on reče: „Hvala Bogu da me neprijatelj ubio! Od one rugobe Angelike i braka sam se napokon spasio!“ Kako je taj Orlando postao jako, što bi sad rekli – „celebrity“ – nema europskoga grada koji ga nije htio staviti u svoj „city“. I tako je, između ostaloga, u Dubrovnik došao, eno ga, još je šesto godina, hvala Bogu ispred svetog Vlaha, a ja sam pričati prestao, kazao je Broj 1 te prisutne uputio na domjenak.
Poručila mu je jedna gospođa da ga treba staviti u Kurikulum da djeci po školama priča priče, a o svojoj misiji Broj 1 izjavio je:
- Zahvaljujem našoj Deši, Knjižnici i sreći što povodom 50. godina Alana Forda, iako sam star pet-šest-osam tisuća godina, mogu reći par riječi. Ovdje glumim Broja 1 i nadam se da sam od povjerenja toga bio - jedan i vrijedan. Tamo je Bob Rock koji sluša rock i nikada ne dobiva kulturni šok, a Grunf je onaj što je rekao da je mačke pekao, kazao je Broj 1.
Kao nagradni dodatak, Broj 1 ponudio je te ispričao čuvenu priču „Tri praščića“. Bilo je i kriminalnih pokušaja da se slikavanje s Brojem 1, kojemu su pristupili mnogi, naplati 100 kuna! Koji bezobrazluk!
Pučanstvo se zaigralo na tomboli na kojoj se do posljednjeg broja varalo, lagalo i korumpirano pogodovalo, ali pobjedu je, tako kažu brojke i statistika, pošteno izvojevala zaposlenica Znanstvene knjižnice Marica Šapro Ficović. Ne treba vjerovati ženi koja laže, a gospođa Šapro Ficović nije (s)lagala iako joj je kćer u ulozi Margot i glavne organizatorice događaja bila. Pobješnjeli puk uzvikivao je: „Nepotizam!“ „Nepotizam!“, ali osporavanje koje je dolazilo od ružnih i siromašnih nimalo nije pomoglo, gospođa Šapro osvojila je vrijednu pomadoru, dok je 'drugoplasirana' dobitnica osvojila – ni manje ni više - nego juhu od šparoga! Očito su nagrade bile dijetalne naravi, a prikupljena je i donacija za bogate i lijepe. Broj 1 čak je dao i jedan autogram.
Upriličen je i siromašan domjenak na kojemu je poslužena hrana priprostog puka i vino više nego sumnjive kvalitete. Ali, „bolje biti bogat i zdrav jer ako si siromašan, uzalud ti što si bolestan“. Međutim, kako se doznaje iz pouzdanih a anonimnih izvora, u domjenak je utrošeno svega trideset kuna (30 kuna) namjenskih sredstava. Tko je pošao doma gladan, bolje mu je da šuti i bude zadovoljan jer „bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega!“. O svemu ostalom izvijestit će se na sljedećoj sjednici grupe TNT. Strogo povjerljivo. bLu