U atriju Poslijediplomskog središta u Dubrovniku, akademik Luko Paljetak na svoj 80. rođendan predstavio je novu zbirku poezije "Reciklirane pjesme" u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. Uz autora, knjigu su predstavili onomastičar, jezikoslovac i voditelj podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Metkoviću, doktor znanosti Domagoj Vidović i predsjednik Društva Boris Njavro.
Knjigu je grafički uredio Vinko Rožić, a pjesme je iz zbirke čitala dramska umjetnica Doris Šarić Kukuljica. Okupljene je najprije pozdravio Njavro koji je naglasio kako je povod okupljanju predstavljanje nove pjesnikove zbirke, ali i Paljetkov okrugli životni jubilej.
- Društvo dubrovačkih pisaca objavilo je još jednu u nizu knjiga u suradnji s gosparom Lukom, to je jedna poetska, pjesnička igra, točno kakvu zaslužuje čovjek od 80 godina. Društvo je objavilo Lukovu zbirku "Tisuću šiba preko usta" (2014.) te smo objavili i ovdje u ovom prostoru predstavili knjigu "Ptice koje se prerano svuku" (2019.), a napravili smo s gosparom Lukom i pet prijevoda, knjižica... Prije dva mjeseca počeli smo raditi na novoj zbirci, na "Recikliranim pjesmama"... Okupila se draga čeljad, ali pogledajte, opet nema onih koji su trebali doći, nema onih koji koriste stihove Luka Paljetka za promidžbe o gradu i ne pitaju ga za autorska prava, ali dobro, to je tako. Luko danas slavi 80. rođendan, veliki je prijatelj svih nas, ponos je ovog grada, kad bi redali Stradun, zidine, tu bi, među pet-šest imena, bio i Luko... Sluteći što će biti, da će se okupiti draga čeljad, Društvo dubrovačkih pisaca i Luko Paljetak odlučili su ovu predivnu knjigu svakome od vas večeras pokloniti, to je mali poklon Lukov i Društva dubrovačkih pisaca, to je zahvala za podršku svih ovih godina. Hvala Luku što je još uvijek s nama i što će biti još uvijek s nama, poručio je Njavro, zahvalivši okupljenima na dolasku kao i sudionicima predstavljanja na izdvojenom vremenu.t
Vidović, koji je nedavno s Paljetkom i Njavrom boravio na Braču na poetskom susretu i manifestaciji "Croatia rediviva - ča - kaj – što‘, početno je priznao kako su mu Pučišća i Dubrovnik najdraža mjesta.
- Pripremajući se za ovo izlaganje, prisjetio sam se misli jednog prijatelja koji je napisao tekst čiji naslov glasi: "Nemam vremena za ispijanje lošeg vina, život je prekratak za to." U posljednje vrijeme, kad imam malo više vremena, vrlo se često vraćam klasicima, a ako je itko klasik u hrvatskoj književnosti, onda je to naš današnji slavljenik. To je, rekao bih, moderni umjetnik, pjesnik, književnik staroga kova. Dakle, ako pogledamo ovo moderno, to je jedna vrsta sklonosti inovaciji, još u ranim vremenima napravio je otklon od tadašnje poetike, međutim, on je jedna vrsta staroga pjesnika, zalaže se taj za sinkretizam umjetnosti, naime, nekad su pjesnici i pjevali i slikali... On se cijelo vrijeme kreće između rime i slobodnog stiha, istodobno je i teoretičar stihovanja odnosno versifikacije, ali je i meštar tog istog stiha, jedan od rijetkih koji se nalazi u obje te kategorije poput Ivana Slamniga koji je također bio versifikator u praksi. On je čovjek koji spaja jezik i književnost. To je pjesnik koji je važan i Dubrovniku i Hrvatskoj. Zašto Dubrovniku? Zašto Hrvatskoj? Obje su sastavnice vrlo bitne. Znamo kako se dubrovačka književnost razvijala kroz stoljeća, ti vrhunci u renesansi i baroku i onda jedna mala stanka do Vojnovića i onda opet jedna mala stanka do Paljetka... Koliko je nama važan Dubrovnik to vidimo ovih dana, kad slušamo raznorazne ludosti s bliskog istoka i zato je bitno reći da Dubrovnik nije samo prošlost, nego da je Dubrovnik sadašnjost, a nju ‘posadašnjuje‘ ponajvećma Luko Paljetak. Što se tiče same zbirke, tu se opet gospar Luko kreće između prudensa i ludensa, između mudrog pjesnika i pjesnika igrača... Dok smo upravo pričali, rekao mi je da ovo jedna luda knjiga. Uzeti nečije stihove, prekrižiti ono što misliš da tome ne pripada i što misliš da bi trebalo izbaciti, djeluje ludo, međutim, hajde ti pogodi čije su to pjesme bile?! Zato treba poprilično dobro poznavati lektiru... Malo sam se poigrao, bilo mi je lakše tražiti po naslovima pa sam pronašao Borgesovu "Odiseju" i Heineovu "Zapad sunca" za koji ste čuli kao "Zapad sna"...
- Na tom putovanju po Braču jako smo često govorili o dvoznačnosti raznoraznih stihova i književnih mjesta, međutim, ova knjiga nas nuka na višeznačnost... Sve ovo što vidimo u knjizi, cijelo stvaranje Luka Paljetka, nekad nas nagoni da svatko od nas to može, katkad to djeluje tako jednostavno. Kad pogledate one dječje pjesme, ‘Miševe i mačke...‘ i tako dalje, mislimo da mi to možemo napisati, ali ne ide to baš tako i u tome je ta veličina, da se nešto vrlo složeno, nešto za što treba popriličnog obrazovanja, svede na nešto sasma ljudsko, vrlo često i dječje. Živimo u razdoblju ambalaže, možda su zato i ove pjesme reciklirane... Živimo u razdoblju kad je zapravo najvažnije nešto dobro upakirati... Ako dobro upakirate, to može izaći kao vrhunsko djelo i u tome je zapravo, također, veličina Luka Paljetka – da nam bude neka vrsta putokaza trajne vrijednosti. Zašto je još Luko Paljetak klasik? Jer se kroz njegovo djelovanje ogleda odnos pjesnika i vlasti... Ako se malo vratimo u prošlost i postavimo samima sebi pitanje: sjećamo li se, recimo, imena Držićevih progonitelja? Sjećamo li se koji je knez vladao dok je Držić bio progonjen? Ne bih rekao... Nisu samo javne osobe tome sklone, skloni smo i mi, mali, tašti ‘Salieriji‘ koji rastemo ispod te krošnje jedne veličine... Upravo Luko Paljetak i njegovo djelovanje su zapravo najbolji pokazatelj kako se trebamo boriti protiv te kulture osrednjosti koja nas sve skupa polako ali sigurno unižava i zato je bitno da svatko od nas shvati da živimo u jednom posebnom vremenu u kojemu možemo drugovati, možemo se veseliti i možemo čestitati rođendan jednom velikom umjetniku, kazao je Vidović.
Sasvim razumljivo da je na kraju i autor imao potrebu obratiti se publici.
- Nakon ovog gotovo da nemam što reći, što dodati, mogao bih ponešto oduzeti, ali onda od svega rečenog ne bi mnogo ostalo, osim možda pokoji stih koji je Doris savršeno izgovorila zato što je ove stihove osjetila kao svoje... U tome je smisao poezije. To je nemoguće naučiti, smisao je u nečemu što nije u pjesmi, nego je u poeziji. Ono što u poeziji mora biti bitno jest ono da je ona u stanju biti biće. Ako pjesma nije biće, nismo postigli ništa! Svi smo rođeni od neke majke, od nekog oca, neki ne znamo tko nam je otac, neki ne znamo tko nam je majka, ali ono što treba znati jest da biće možemo postati samo kroz sebe, a ne kroz druge. Možda je zato izmišljen teatar?! Ovdje imamo možda najveću našu glumicu i meni najdražu u svakom slučaju, znamo se dugi niz godina... Možda je teatar izmišljen upravo za to da na pozornici koja uvijek glumi kuću, a kuća glumi svijet, a svijet glumi svemir, a svemir glumi ništavilo, da u tom svijetu kakav jest, mi budemo nešto što samo na tom mjestu možemo biti u tom trenutku i u tom vremenu koje nije ni vrijeme trajanja predstave ni vrijeme trajanja vremena u nama samim dok izgovaramo ono što nam je autor predvidio da izgovorimo?! Slično je s poezijom. Napisao sam, reklo bi se, dosta pjesama, možda čak i previše, možda je trebalo pisati manje pjesama, kao što je recimo, nekim ljudima bilo bolje da su manje jeli, da su imali manje žena, ljubavnica ili manje političkih položaja ili stranaka... Ove pjesme nisu nastajale kroz jedan dan, nastajale su u jednom trenutku zahvaljujući onom dijelu mene koji nikako nije htio odustati od poezije, premda u nama uvijek ima nešto što nas nagovara da odustanemo od onoga što nam je najdraže... Ne znam jeste li to primijetili?! Nemoj saditi kupus, sadi mrkvu! Nemoj kupiti auto, kupi nešto drugo...
- U jednom trenutku osjetio sam, nazovimo ga, zamor od poezije, a to nije bio fizički zamor od poezije, čak ni zamor od riječi, nego je to bila moja potreba da te riječi progovore na drukčiji način... Moj prijatelj Domagoj ima lijepo ime, podsjeća na dom, čak i na katedralu (njemački Dom, der - katedrala nap. a.), a Vidović je onaj koji vidi stvari i onda kad drugi ne vide, jezikoslovac mora vidjeti što je iza riječi, što je bilo u ljudima koji su vidjeli, govorili ili izmislili da bi ih mogli drugima reći ili sebe objasniti drugima... Kad sam shvatio da mogu te riječi upotrijebiti na nešto drukčiji način, otvorio mi se jedan posve drukčiji svijet slobode koji me odjedanput nije ni na što obvezivao! To je bio savršen osjećaj, ne moram nikome nizašto odgovarati - čak ni sebi! Predamnom se kroz neko vrijeme nakupilo dosta različitih vrsta pjesama iz različitih epoha i knjiga, a nisam škrt, nisam ni racionalan, ali sam čovjek koji misli da ništa ne smije umrijeti i propasti... Moj otac je bio drvodjelac i nije dao da propadne nijedan komad drva, bio je parketar... Jedine igračke koje sam imao bili su isječci, odsječci tih parketa od kojih sam mogao, bolje nego Harry Potter, sagraditi sve svoje svjetove i to sam učinio. Kad sam pred sobom vidio tu gomilu tuđih pjesama, namjerno sam uklonio naslove i autore, ne zato da ‘zamutim‘ stvari, nego da sebe ne obvežem u odnosu na autora... Kad sam to vidio pred sobom, rekao sam da bi se od toga dalo nešto napraviti što neće imati nikakve veze s predloškom... Recimo, poput glasovite ‘Annabel Lee‘ koju sam imao pred sobom, čuvena je to pjesma i čovjek je uopće ne bi smio dirnuti, a kamoli išta na njoj pokušati promijeniti! Upravo sam na takvim pjesmama htio promijeniti, izbaciti riječi za koje sam u jednom trenutku pomislio da smetaju toj pjesmi a da meni mogu pomoći da stvorim nešto što me neće ni prema kome obvezivati pa ni prema meni samome, da mogu reciklirati... Na naslovnici sam stavio dio iz novinskog teksta, čak ne iz poezije... Mnoge riječi su jednostavno korektur-lakom precrtane tako da se ispod njih palimsesno vide ostatci, da stvorim novu strukturu u kojoj mogu na neki način nanovo biti ja oslobođen obveze da to išta znači nekome, a da znači meni. Tako je sa svakom poezijom.
- Kad napišete sonet, bez obzira je li to Petrarcin, Danteov, Tassov, Tinov, on nije imao nikakvu namjeru nego da odrazi što je u pjesniku, ali koliko taj odraz može trajati kad pjesnika ne bude i kad ostane samo gola kost, kad ostane samo ono što je sama pjesma za sebe?! Dakle, u pogovoru ove zbirke prva rečenica glasi: "U pjesmama ove knjige nijedna riječ nije moja." Možda je to najljepša rečenica od svega, zamislite biti bogat na način na koji ja mislim da jesam, a nemati ništa svoje, to je smisao ove knjige!
- Kad smo prije četiri godine ovdje predstavljali moju knjigu "Ptice koje se prerano svuku", rekao sam: "Nemojte čitati knjigu, nećete biti sretni, nimalo! Uzmite je, stavite u ormar i ne otvarajte je nikad!" Ta preporuka ne vrijedi za ovu knjigu, uzmite je onda kad mislite da u vama nema ni trunke pjesnika, da je on negdje iščezao, da ste ono što jeste, radite svoj posao u banci, bolnici, u hotelu na recepciji ili nigdje... Postoji ta perverzna veza, a nijedna veza među riječima nije čista, nema čistih veza među riječima... Za razliku od mnogih slavenskih jezika, germanskih pogotovo, ljepota našeg jezika je to što je on beskrajno slobodan u odnosu na sintaksu. To je možda manje važno za pisanje poezije, ali je vrlo važno za prevođenje poezije. Iz ove knjige možete naučiti da od svega može nastati pjesma, ali da to ne može učiniti svatko. Pitanja treba uvijek postavljati, pogotovo ona na koja ne možemo nikad dobiti odgovor, na primjer, na pitanje: "Voliš li me?" Na njega nikad ne možemo dobiti odgovor zato što se to ne smije ni pitati! Kad govorimo o smislu razumijevanja, kad se želimo smjestiti u bilo koju poeziju, u bilo koje pjesničko djelo, moramo sebi postaviti pitanje koje inače postavljaju samo mafijaši: "Gdje sam ja tu?!" - savjetovao je Paljetak publici i zaradio gromoglasni pljesak.
Potom je dobio niz čestitki, uzeo lapis te poklonjene knjige oplemenio posvetama na veliku radost svojih poznanika, prijatelja, obožavatelja, time je završila još jedna Paljetkova pjesnička večer u Preparandiji.