Dubrovačka fotografkinja sa zagrebačkom adresom, Mara Bratoš, otvorila je u Galeriji Otok izložbu Skrivena mjesta Grada. Kustosica izložbe i autorica popratnog teksta je povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić. U ime domaćina, Art radionice Lazareti, okupljene je pozdravila Srdjana Cvijetić. Navela je kako izložbu čine dvije serije autoričinih fotografija, crno-bijele su snimljene 1995., a one u boji snimljene su 30 godina poslije, 2025.
- Možete ih uspoređivati i vidjeti koliko su se ti prostori koji su prikazani promijenili ili koliko se nisu promijenili. Možemo razmišljati dalje i dublje o tim mjestima, o tim prostorima i zbog čega ih Mara naziva "skrivenim mjestima", gdje su ona "skrivena" i gdje se ona, ustvari, nalaze, uvodno je izjavila Cvijetić.
Ruso Brečić objasnila je kako se već na temelju atmosfere fotografija iz 1995. promatrači mogu vratiti u to poslijeratno razdoblje.
- Super je što su te fotografije crno-bijele i zapravo nas malo odvuku u tu povijest, dok su, s druge strane, ove koje su nastale lani, u boji, i tu Mara namjerno radi taj kontrast. Drago mi je što su to fotografije koje nisu fotografije mjesta koja su svima poznata, to nisu mjesta s razglednica ni mjesta koja posjećuju turisti iako, zapravo, u ovom novom kontekstu i jesu... Ali, to su mjesta koja lokalnom stanovništvu jesu itekako bila pristupačna... Mara mi je pričala kako ih je voljela obilaziti, fotografirati, ne znajući pritom da će, 30 godina kasnije, nastati novi ciklus kojim će Mara zapravo napraviti svojevrsnu usporedbu tadašnjeg i sadašnjeg stanja ali ne u smislu da radi kritiku, nego doslovno to radi kao promatrač, kao oko koje je izmaknuto, koje se malo ‘odzumiralo‘ i sad promatra što se to tu događa. To su prostori koji tada nisu bili "skriveni", bili su pristupačni, a u ovom trenutku su skriveni. Razni su razlozi, negdje je to privatizacija, negdje su obnove... Na primjer, Vila Šeherezada, Hotel Argentina, različiti hoteli u Uvali Lapad, Vila Elita koja je svima poznata... Sad se kao fotograf nađete u trenutku ispred tih vrata i ne možete pristupiti tim prostorima. Mara se ne pita zašto ne možete pristupiti i ne želi tome kritički pristupati, nego jednostavno, promatrati: situacija je prije 30 godina bila takva, sad je ovakva. Taj jedan fini odnos prema prostoru je nešto što nas jako poziva da sami promatramo, da sami zaključujemo... Možemo ići dublje, možemo biti kritičari i tražiti nekakve negativne i pozitivne strane u tome, ali je u svakom slučaju fotografija nešto što nas, pogotovo ove iz 1995., jako uvuče u te prostore, kazala je Ruso Brečić te dodala:
- Kako je Mara tad bila studentica Filmske akademije u Zagrebu, te fotografije je promatrala iz jednog lynchevskog momenta, malo su zastrašujuće... Ona ne pokazuje nešto strašno što se dogodilo u tom trenutku ispred kamere, nego jednostavno taj prostor koji sâm po sebi ima tu malo jezivu atmosferu. Nadam se da ćete uživati, to su momenti u kojima se možete vratiti u prošlost i može vam se dogoditi nostalgija... Zanimljivo je da Mara nužno ne želi pobuđivati tu nostalgiju, naravno, ona će se dogoditi... Mara kao neutralni promatrač, kao autor iza objektiva, želi nam pokazati što se događa u prostoru, ustvrdila je Ruso Brečić.
Autorica je rekla više o pozadini nastanka serije iz 1995.
- Na Akademiji smo imali neke slobodne teme i znam da su mi ta mjesta uvijek bila jako zanimljiva. Nekako, 1995. sam ustvari boravila na tim mjestima jer su bila dostupna, mi smo se tu družili, mi smo tu šetali... Išla sam tamo s ekipom, razgovarala satima... Dakle, to su bila mjesta gdje sam provodila svoje vrijeme, pogotovo u zimsko doba, ali i ljeti. To su neka mjesta mojih studentskih dana koja su tad bila dio mene, pojasnila je Bratoš otkrivši što je nagnalo da se 30 godina nakon s kamerom vrati na ta ista mjesta:
- Možda je to nekakva emotivna priča: zaokruživanje jedne moje priče, zrenje, pomirenje s onom sobom koja je bila studentica... U nekoj zrelijoj dobi pokušavaš zaokružiti sve svoje životne faze i ako je to izašlo iz emocija onda se to pretočilo na rad pa sam otišla u potragu na ta mjesta... Jer, uvijek kad bi prošla, recimo ribnjacima na Lapadskoj obali, uvijek bi me flešalo da sam to snimala 1995. To su uvijek bila moja mjesta, samo sam osjećala tu promjenu pa sam odlučila poći ponovno ih snimiti. "Skrivena mjesta" su "skrivena" zato što su to naša, dubrovačka mjesta, nisu turistička mjesta i zato sam ih nazvala "skrivenim mjestima", jer nisu mjesta s razglednica, osim vizure Grada. Sad, 30 godina poslije, sam sazrela i shvatila sam da se nove generacije neće sjećati mjesta iz 1995. i da su sad tu neka njihova mjesta, oni imaju neka svoja skrivena mjesta... Vrijeme čini svoje i s tim se trebamo suočiti. Jednostavno, taj vremenski period od 30 godina pokazuje prolaznost i promjenu koja je neizbježna u svakom pogledu. Neka "skrivena mjesta" su danas nedostupna, neka su ostala ista, neka su se malo promijenila... Dakle, vrlo je zanimljiv raspon onoga što sam zatekla, ispričala je autorica zahvalivši brojnim posjetiteljima na dolasku.
Izložba ostaje otvorena do 1. rujna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....