TREBA IZGRADITI STABILNU PODLOGU
Kako ste završili na slikarskom putu?
To je interesantna priča! Prije rata je bio neki dućan, mislim da ga je držala Guke u Sebastijana, gdje je sada "Mala loza", prolazio sam tu slučajno s ocem, imao sam 5,6 godina. Sve mi je izgledalo čarobno, ušao sam i ostao impresioniran! Kistovi i boje stajali po stalažama. Rekao sam ocu da mi nešto od toga kupi, bilo je užasno skupo. On mi je uzeo jedan set Maimeri boja u plastici, gvaš boja i par penila. Došao sam doma i nakon što su moji pošli spat, na pod sam stavio karton jer je uvijek bilo kartonskih kutija po podu i naslikao selo pod snijegom. Moji su ujutro ostali zaprepašteni! Rekao sam im: ”Vidite što sam naslikao! To sam ja napravio, to je mojih ruku djelo!” Otac me malo pogledao, stao i uzvratio: ”Izabrao si pravi smjer - u tebe ću u budućnosti ulagati!” I tako je počela cijela priča.
Roditelji rijetko na prvu podrže želju da im se djeca bave slikarstvom, ne žele im nesigurnu financijsku budućnost.
To je istina! Od slikarstva se jako teško može živjeti zato što najprije moraš izgraditi neku stabilnu podlogu na kojoj bi mogao zasnovati svoj likovni profil. Moraš imati krug ljudi koji će podržavati to što ti radiš, vrlo je zahtjevno. To je jedna likovna procedura koja se s vremenom može tek dograditi.
Nakon Umjetničke škole Luke Sorkočevića, jeste li uz slikarstvo imali 'plan B'?
Ne, imao sam plan da ću biti slikar. Završio sam Akademiju u Širokom Brijegu, ali želja mi je uvijek bila klasično slikarstvo jer u principu nikad nisam do kraja izgradio taj svoj likovni sadržaj. Puno puta sam razmišljao da bi nakon Akademije mogao upisati još negdje neki master, recimo, gledao sam te akademije po Barceloni i u Rusiji, najfascinantnija mi je ruska Akademija Ilja Repin koja njeguje fantastično crtačko znanje koje ja nemam jer ja sam slikar, kolorist. Imam dosta dobar crtež, ali nisam neki klasični slikar. Smatram da se slikarstvo temelji na nizu pokušaja i onda se godinama može doći do neke prave umjetničke spoznaje. Ako budem imao priliku, negdje bih vanka upisao magisterij.
Antun Karaman je jednom kazao kako je 'umjetnost drugo lice života'. Smiješi li se Vama to lice?
Meni se smiješi! To lice je to pokazalo u više navrata. Naime, dosta sam likovno prepoznat. Izgradio sam svoj životni rukopis, ono što možda većina ljudi nema – originalnost. Teško je biti originalan. Što će se dalje događati, teško je reći! Ali, moguće da ću se izgraditi u pravog likovnog stvaratelja, to je bio moj put, oduvijek sam želio biti slikar, samo nisam znao da sam sada postao jedan omanji slikar, ali dobro je.
Što je bilo ključno u oblikovanju Vašeg slikarskog rukopisa?
Puno sam likovno nadograđen, čitao sam o stilovima i pravcima. Gledao sam koji su neki pravci životni, a onda sam vidio da ta plošnost prisutna u slikarstvu meni ne stoji, ja želim pronaći neku novu figuru, likovnu gestu u umjetničkom izričaju. Onda sam shvatio da za mene postoje samo dva pravca: jedan je surealizam, a drugi ekspresionizam. Shvatio sam da sve što se dosad radilo od ranijih godina nije imalo neki likovni temelj. Recimo, pop-art ili plakatno slikarstvo nemaju umjetnički čin, a ja idem za tim pronalaženjem umjetničkog izvora koji daje umjetničku dimenziju, nešto što svatko pronalazi. To je ono traganje za 'pravom slikom', recimo to tako.
Gdje ste Vi na tom putu do te jedne 'prave slike'?
Vrlo sam blizu, rekao bih da sam možda čak i neku pravu sliku i napravio, da među tim svim mojim slikama koje sam radio možda već postoji neka slika s kojom sam na pravom putu. Ali, iskustvo je to koje čini umjetnika i životni put koji nas vodi sabiranju, sabiranju onog što si nacrtao, a to što si naslikao ćete dovesti do jednog umjetničkog manifesta gdje će, kad se pogledaju tvoji radovi, netko reći: ”Pa vidiš, on je imao neki životni put!” Vjerojatno će se na temelju tog rukopisa doći do nekih sljedbenika u slikarstvu. Zato mislim da ja jesam na putu do one jedne 'prave slike'.
Vi ste tu skromni, neki će reći da nisu na putu do jedne već do nekoliko 'pravih slika'.
Da, više se slika dogodilo, ali ipak ima 'ona' jedna slika. Imao sam jednu sliku koja je bila vrlo interesantna, malo ekscentrična, u Rixosu je i preuzet ću je jer ipak – to je moja slika. Ali, taj likovni gest se jednostavno ne može suzbiti, on mora negdje doći do izričaja. Kad nešto dovoljno dugo radiš, dolaziš do novih spoznaja. To je, recimo, kao telemetrija! Što je telemetrija?! Telemetrija je kada imaš niz nekih podataka i onda u tim podacima možda si rekao samo dvije ili tri dobre riječi. To je isto slikarstvo, slikarstvo je prakticiranje u kojemu se dogodi ona jedna prava stvar.
Jednom ste vrlo smiono izjavili kako Vas ne zabrinjava ono što prikazujete niti kako će se to odraziti na gledatelja. Što je Vama promatrač?
Moja projekcija zavisi od onoga što ja mogu izučiti iz razgovora s drugim pojedincima. Znači, vječito prikupljam neki određeni niz podataka na kojima će se temeljit to moje sadržajno slikarstvo. Ne bavim se dekorativnim slikarstvom, nego ozbiljnim likovnim procesom koji je dosta dugotrajan. Događa se da neki ljudi posustaju samo na temelju nečega što će netko izjaviti. Nisam takav čovjek, ja sam se naučio nositi s kritikom i idem dalje!
Zašto niste dopadljivi?
Ljudi vole realizam, vole uljepšavati stvari, vole život činiti ljepšim nego što jest. Život je jedna vječita borba. Moje slikarstvo nije dopadljivo, ono je gestualno, ono ima svoju plohu, udarac kistom... Recimo, ono ima tu fleku koja nekome može biti ogavna, netko može reći da je jučer vidio prljavu ulicu koja ga je podsjetila na moje slike!
Kako izgleda taj proces stvaranja?
Prvo zamislim neku ideju, imam jednu malu bazu crteža što radim i na temelju toga razrađujem sliku... Radi se o jednom likovnom rasteru koji je sličan notama, sličan je glazbi. Tu imaju duboke note koje su dosta tamne, volim se igrati s tim jakim plohama, jakim, tamnim notama i onda razvijem kao likovni crtež teksturu koja je u sklopu obilježja slike. Ona je tipična za moje slikarstvo jer sve što sam dosad radio bazirao sam na formi, izgrađivanju likovne forme, više nego na izgrađivanju likovnog sadržaja. Jer, tema može biti bilo kakva, ali umjetnik se mora snaći, on je i producent svoje slike, ali on i glumi u svom sadržaju, on je i glumac i producent svog sadržaja.
BOJE SU ZAGONETKA
Koliko je prednost, a koliko opterećenje biti kolorist u kraju gdje se desetljećima njeguje kolorizam?
Meni to nije opterećenje. Iz tog sam nasljeđa mogao nešto naučiti jer odmah sam imao kvalitetne postavke na dubrovačkom slikarstvu, dubrovačkog trolista – Dulčić, Masle, Pulitika. Što je danas u doba interneta, Instagrama? Vidite puno takvih sličnih razmišljanja u svijetu! Jer, prije kad nije bilo medija, gdje si ti mogao nešto sagledati, mislio si: ”Uf, dubrovačko slikarstvo je kraj svijeta!” Bar smo ga mi tako shvatili. Međutim, nije! Treba shvatiti da smo tu pogriješili, ali dubrovačko slikarstvo je slično kao francusko, recimo, Provanse... Ali, mi smo više unijeli tu plohu, mi smo bili više sadržajni jer naš Grad je crtački nešto imao za prikazati, tu su Dulčić, Masle i Pulitika već prikazali što je bio sadržaj slike, dok su u Provansi Monet i ostali slikari uređivali svoj prostor. On je kupovao cvjetnjake i cvijeće, planski je radio ono što će slikati, a naši slikari su to već imali tu. Znači, Dubrovnik je tu, što imaš falit?!
Što su Vama boje?
Misterij. Nikada nećemo imati odgovor na pitanje: "Što je to boja?" Jer, definicija samog spektra svjetlosti koji jednu boju čini u tisuće nijansi jedna je velika zagonetka. Svaki slikar pristupa boji drugačije, kad bi se unatrag uzeo niz slikarstva, možda bi se moglo procijeniti koji je slikar s kojim bojama najčešće volio raditi. Jer, svaki ima neke osobne boje.
Koje su Vaše?
Moje su modra, pariško grigio modra koju često unosim da bih odijelio elemente. Recimo, narančasta, koja je često prisutna jer se pojavljuje u prirodi, ona je neizostavna u slikarskom svijetu. Prije sam radio dosta i sa žutom, ali sam u principu shvatio da taj monokromatski odnos između žute i plave stvara pomalo jednu umjetničku zbrku, on nije definiran zato što, bez obzira što gleda žutu i plavu, plava je plava, a žuta je žuta, ali u principu one su spektrom iste boje i onda je teško nešto raditi što je ustvari isto, nego moraš – ili dodavati neke komplementarne odnose s crvenom ili eventualno razbijati formu s crnom koja gotovo ide u sve boje, ona je jednostavno fantastična za onoga tko radi u orkestraciji i dodaje crnu pomalo u svaku boju. Onda nema zadanu boju, nego on stvara jednu harmoniju boja, likovni izraz koji jednostavno slušan, zvučan, likovno opipljiv. Najvažnije je doći do nekog sadržaja koji je likovno opipljiv.
A što kad slikate crno-bijelo, ograničava li Vas to?
Ne! Vidio sam dosta ekspresionističkih slika koje su rađene u boji, a onda i neke slike, recimo Willema de Kooninga, koje su rađene samo u dvije boje – rozoj i u žutoj. Onda sam promislio, naslikao sam puno Dubrovnika u boji, ali amo naslikati jedan Dubrovnik koji je zagonetan, koji će potezima biti različit, temeljno i duhovno ekspresionistički! Često pođem na crtež i onda taj crtež ima jednu formu i cijelu tu formu srušim jer ja sam taj koji je nešto napravio, ali i onaj koji to u principu mogu anulirati i doći do nečega novoga. To je kao proces stvaranja, nešto dodavaš pa nešto oduzmeš. Zato sam napravio taj Dubrovnik koji je crno-bijeli.
Papir podnosi sve, a platno?
Podnosi! Lucio Fontana je razvezivao platna, danas ta platna koštaju nekoliko stotina milijuna dolara! Znači, platna koja jesu ili nisu u boji, čovjek zbog njih može završiti u hladnom Sibiru. Znamo kakav je odaziv bio u Rusiji s crnim kvadratom koji se jednostavno u suprematističkim obilježjima kosio s politikom staljinizma. Jedna stvar može biti vrlo kontrarevolucionarna. Ne govorim da je platno kontrarevolucionarno, ali slika više nije atraktivna. Danas, recimo, vidite slikara koji radi režimska obilježja. Zašto?! Zato što nešto može izazvati veliki efekat, a radi se o tome da se radi ”happening”, da je svijet postao ”happening”, novinarstvo je postalo ”happening”. Često se vide osobe u medijima koje su svojim tijelom dosta atraktivne, koje imaju '60-40-90' i svojom pojavom pune tabloide. Dakle, moja slika nikada neće puniti tabloid kao Jelena Karleuša. Nema govora o tome! (smijeh)
Ali zato Jelena Karleuša napuni klub u Dubrovniku.
To je istina! (smijeh) Vjerojatno napuni jer mladi ljudi zalaze na njezine koncerte, oni većinom vide nekoga tko im predstavlja seks-idol. Mi stariji imamo drukčije poglede na život jer s vremenom postaješ i aseksualan i drugačiji, zanimaju te drugačije problematike u životu... Ne svodi se sve na Jelenu Karleušu. A onda stariji pišu: ”A ta baba je bila ovo, ono... Vidio sam stotine silikonki” ili kako nju već nazivaju, ali meni je ta ženska simpatična. Ne vidim ništa loše u njoj. Onda se opće mnijenje svodi na pojedince – tko god dođe iz Srbije, nije dobrodošao jer je iz Srbije s kojom smo ratovali. Ali, u likovnom stvaralaštvu svi su imali svoje velikane, recimo, kad pogledate jednog Veličkovića koji je radio po Europi... Čovjek je to koji je čitav život nešto stvarao, u svjetskoj domeni je velik. Ilja Repin je iz Rusije, ali je najveći crtač svih vremena!
U umjetnosti se ipak brišu granice, nedavno je u Umjetničkoj galeriji bila izložba Milana Konjovića, na 70. Dubrovačkim ljetnim igrama gostovalo je Narodno pozorište iz Beograda...
Uvijek će biti strogo desno orijentiranih ljudi i strogih kriterija za umjetnosti. Zbog tih strogih kriterija umjetnost je vrlo malo prisutna u narodu, a koliko bi trebala biti. Ono što je Crkva bila u renesansi, Crkva nije danas. Imamo više informacija, Crkva je, recimo, manje prisutna u umjetnosti, možda zato što ne želi doći do nekih novih domena i imena... Teško je to reći, ali narod je uvijek stvarao grupacije, ali mi slikari smo uvijek bili individualci. Umjetnost je za sve ljude. Kad tebi čovjek dođe kupiti sliku s novcem, ti ne gledaš čiji je novac, ti ćeš od tog novca preživjeti, kupit ćeš kruh, kilo mesa, dva soka… sve ono što je potrebno normalnom čovjeku. Ljudi su počeli stvarati neke ikone, u hrvatskoj javnosti previše je ljudi koji po meni možda to i nisu zaslužili. Ne kažem da oni nisu likovno atraktivni, oni to jesu po nekom sadržaju. Postoji onaj 1 posto originalnosti koji će pobjeći od mase – Pollock, Kooning, Joan Mitchell i drugi svjetski slikari koji su puno drugačiji od naših. Budimo realni, mi smo imali naše veličine negdje od 1938. do 1956. i onda je umjetnost slikarstva stala. Dokle se veliki kapital u svijetu jednostavno gurao, mi smo siromašili i to siromašenje je prisutno i na likovnim prostorima i sadržajima te slikar ne može ispuniti svoja očekivanja.
Je li siromaštvo prava tema za Dubrovnik kojemu ovi izvana tepaju da je ”zlatna koka”?
Interesantno je da siromaštvo još nije uhitilo Dubrovnik. Za obnovu muzeja u Zagrebu i za mnoge stvari koje je rekao Miroslav Gašparović, da trebaju novi prostori, prisutno je na likovnoj sceni. Potrebno je sveopće ulaganje u kulturu, kultura je narod, kultura smo mi, nije kultura Maro Kriste!
I po ulaganjima u kulturu Dubrovnik se izdvaja od ostatka Hrvatske?
Da, to je istina. Baš sam nedavno čitao jedan komentar Stjepka Mamića gdje je on izjavio da je 5 tisuća kuna dovoljno za financiranje za 0,1 njegovog sadržaja. Pošto je on kapetan, on dosta ulaže u te svoje likovne sadržaje, ali za neke druge slikare poput mene i nekih mojih kolega, 5 tisuća kuna je jako lijep novac. Od 5 tisuća kuna se može nešto lijepo naslikati, može se kupiti deset platana, ne moraš baš ići po Parizu, tu si doma, stojiš gdje jesi.
Podržavate li Mamića koji ističe kako ipak podsjeća da ima međunarodne projekte, treba li takvim slikarima dati više?
Kao čovjeku bi mu dao više, osobno ga znam. Ali, ako se to ne može, onda se možda ne može jer nije on jedini. Ima toliko slikara u Dubrovniku, ako svakome daš po 5 tisuća kuna onda ćeš vidjeti koji je to novac!
Dubrovnik je siromašan ako se gledaju izložbeni prostor.
Jest! Mislim da bi Lazarete trebalo preinačiti, za neki noviji sadržaj, za neki muzej kao u Bilbau. Mislim da su oni pogrešno sagrađeni. Jer, to je bila karantena kroz stoljeća, oni su potencijalno vrlo dobar prostor za daljnje stvaralaštvo u likovnoj kulturi. Po meni bi Dubrovnik trebao imati jedan reprezentativni muzej, nešto je recimo villa Banac, ona se temelji na starom likovnom sadržaju – Bukovac, Crnčić, Herman, Medović i ostali slikari... Mislim da se može napraviti muzej gdje bi u stalnom postavu bili mladi dubrovački umjetnici i to je ono što Dubrovniku treba.
Izjavili ste jednom kako je slikarstvo jedna od najpristupačnijih umjetnosti. Koliko Vam je pristupačan Grad koji toliko slikate?
Za vrijeme ljetne sezone Grad mi niti malo nije pristupačan, izbjegavam gužve, tu čovjek ne bi mogao staviti ni štafelaj, a ni zaraditi... Ali, Grad je pristupačan, zimi čovjek može poći staviti štafelaj, slikati. Apelirao bih na gradonačelnika Mata Frankovića da se zimi u Gradu otvori neki kafić, da ga subvencionira Grad i da čovjek ima negdje doći popiti kavu, pojesti sendvič. Bilo koje mjesto gdje se može naručiti pizza i gdje bi se nešto moglo pojesti kako bi Grad postao sadržajan, kako bi mladi ljudi išli u Grad, da Grad radi jer ipak mi živimo Dubrovnik, on je pridonio hrvatskoj kulturi i njezinom značaju. Svijetu kad se reče ”Dubrovnik” - svi skidaju kapu. Ja Dubrovnik nazivam ”bedem hrvatske kulture” zato mi je čudno da je kultura iz Dubrovnika prešla u Rijeku. Rijeka kao industrijski grad nema niti malo kulturnog sadržaja. Dubrovnik kao povijesno atraktivan grad može sve to imati, zašto je danas Rijeka ustvari prijestolnica kulture?!
Zašto je Dubrovnik propustio tu šansu?
Zato što su čelni ljudi iz Grada koji su bili u kulturi, poput Slavena Tolja, koji je dugo godina vodio Lazarete i dosta te mlade grupacije, oni su vidjeli novu egzistencijalnu priliku, šansu. Sve se svodi na to da čovjek može živjeti. Dubrovnik je imao ljude poput Marina Ivanovića koji je jedno vrijeme zagovarao kulturu i on je bio ravnatelj Umjetničke galerije, ne znam zašto je došlo do smjene, ne ulazim u to pošto sam s Tonkom Smokvinom išao u školu, kolege smo. Ne želim nauštrb Marina Ivanovića reći nešto kontra Tonka jer Tonko savjesno obavlja svoj posao, on je slikar. Ali, razlika između slikara i povjesničara umjetnosti je velika. Umjetničkoj galeriji bi ipak trebao jedan, nadasve dobar povjesničar umjetnosti. Često se iz Zagreba 'poteže' Igor Zidić ili Tonko Maroević i kojekakvi drugi ljudi u likovnoj umjetnosti. No, po meni to sve nije u službi slikarstva. U Galeriji bi trebao raditi i u državnom fondu biti jedan dobar povjesničar umjetnosti. Bez toga nema ništa. To je kao da pečeš kruh, a ne znaš sastojke!
Što je s likovnim kritičarima, ni njih nema?
Nitko se ne želi baviti tim poslom. Ponovno je pitanje financijske dobiti. Slikarstvo i umjetnost ne nose novac. I to je najčešća priča zašto umjetnost stagnira. Ali, ne vidim da stagnira. Nedavno sam se učlanio u Dubrovačku udrugu likovnih umjetnika gdje je predsjednik Valter Kožul. Imamo godišnje nekoliko izložbi, uskoro će jedna. Tko želi vidjeti umjetnost, ima što pogledati.
HTJELI SMO TURIZAM
Koliko je duh umjetnosti prisutan kod Dubrovčana?
Ima ljudi! Nedavno sam bio u bolnici i pričao sam s jednim čovjekom. Slučajno smo došli na temu slikarstva, vrlo se zainteresirao za moje slike. Dakle, ima ljudi koji jednostavno ne prate likovni sadržaj, oni jesu zainteresirani za umjetnost, ali oni ne prate likovni sadržaj, oni žive u svom svijetu, svijet nekih svojih vlastitih poslova i vjerojatno nekih životnih sadržaja.
Kako gledate na turizam, kritičari kažu kako puno toga pati zbog turizma?
Ne mislim da pati! Turizam je 1,6 posto naših prihoda. Sigurno! Ljudi iznajmljuju apartmane, a ja nemam nikakve dobiti od turizma, ja imam dobiti ako netko iznajmi apartman pa kasnije u mene kupi sliku. Ali, ljudi govore protiv turizma?! Pa mi smo htjeli turizam, zar ne?! Ne možeš prvo nešto htjeti, ali onda to ne želiš. To mi je čudna priča.
Doduše, ljudi su htjeli turizam, ali ne i neodrživi turizam.
Da, veliki kruzeri i sve to... Ljudi se pitaju gdje to sve ide. Ali, moramo znati da jedan kruzer dnevno uprihodi u gradski proračun negdje oko 100 tisuća kuna, što od dobave, što od veza, što preko Lučke uprave... Mi nismo industrijski grad i ne proizvodimo neke dijelove koje bi poslije mogli plasirati u svijet, to je za grad sasvim solidno. Ja bih napravio tu taksu kao što je napravila Venecija, povisio bih taksu gostima. Jednostavno, većom taksom bi vjerojatno došlo do smanjena gužve u gradskoj jezgri. Uveo bih recimo 10 eura po čovjeku, to je simbolična taksa, 70 kuna, ona se plaća i u Veneciji. Ne vidim zašto to grad ne bi imao, Grad ipak treba obnovu. Ako ti hodaš po nečemu smatra se da ćeš to vremenom i razrušiti, a gradska bi se jezgra iz nečega trebala obnavljati, najbolje da se obnavlja iz novca građana Grada.
Kako gledate na odnos prema gradskoj jezgri, prema obnovi?
Grad je još savršen u svom duhu kakav on jest. Pločica se uvijek može malo potkopati, malo iglovati, ne puno iglovati da se može ponovno dignuti i da se može ponovno potkopati. Nisi to velika oštećenja, ali stvar je auta koji ulaze u Grad, to je najveći problem, to nikada nisam shvatio – zašto auto ulazi u Grad?! Ako možeš imati karocu i nešto možeš prebaciti karocom ili malim travel liftom, malim viljuškarom – spenzu – zašto auto ulazi u Grad?! Na sjednici Gradskog vijeća bi trebalo donijet konačnu odluku o tome.
Pratite li Ljetne igre, kazalište?
Pratim malo, vrlo rijetko idem, kako radim u svojoj profesiji onda mi puno vremena iziskuje ovo čime se bavim. Nisam nikad bio vele od kazališta, bio sam par puta na predstavi "Hamlet", bio sam i na Lovrjencu u sklopu Midsummer scene festivala koji organizira Darija Mikulandra... Smatram da je to bitno za Grad. Ako netko nije, trebao bi pročitati Bersinu knjigu ”Dubrovačke slike i prilike” o Gradu i likovnim sadržajima koji su nekad bili.
Kakav je odnos vas mladih i starijih slikara, postoji li paternalizam?
Ne postoji! Svako malo pođem u Trostmanna u atelje i on me primi zdušno, s profesorom imam sasvim solidan likovni odnos. Ne mislim da nam stariji slikari mogu nešto oduzeti ni dodati, niti oni mogu mladima što naštetiti. Josip Škerlj je svako malo s nama u udruzi. Ne negira se tu mlade, mi smo još voljni primiti članova i ako je netko kvalitetan u slikarstvu, crtanju, ima volju doći do naše udruge i pogledati – drage volje!
Udruga nema prostora?
To je interesantno, a baš bi kao jedna likovna udruga trebala imati! Ima puno udruga koji imaju prostor, ne znam zašto Grad ne bi dodijelio prostor nama da možemo imati neki sadržaj, nešto gdje bi mogli ostaviti te naše repromaterijale ili nešto, nego ovako skladištimo tamo-amo.
Koliko Grad podržava slikarstvo?
Grad podržava slikarstvo, nije da ne podržava. Grad podržava mnogo malih grupacija, ima dosta tega na repertoaru, ima i slikarstvo... Grad zarađuje od turizma pa da se možda da i koja pinkica, ne bi bilo loše.
Što Vam smeta u Dubrovniku?
Ništa, ni ljudi ni ništa. Ja sam vrlo zaseban čovjek. Ja sam slikar, a slikaru malo što smeta. No, smeta mi jednostavno taj loš odnos među ljudima, smeta malo i ta infrastruktura koja je možda prenatrpana, Grad je postao prenatrpan. Lapad nije viša kakav je bio, ali nemate pravo čovjeku koji kući ima para i može imati četiri auta to zabraniti.
Volite prošetati Uvalom?
Volim, često prošetam do Levanta, imam prijatelja Nedjeljka Omića s kojim prošetam, popijemo kavu i tako malo pričamo o umjetnosti. On je čovjek koji živi umjetnost, pričamo o slikarstvu i o svemu. Ja ga više 'davim' sa stranim slikarstvom jer meni je to u doba interneta atraktivno gledati te strane slikare. Ako netko zna nekog slikara koji je trenutno vrlo moćan na stranoj sceni, a da je eventualno pročitao ovaj intervju, neka mi pošalje njegovo ime, volio bih i to vidjeti.
Kad će sljedeća izložba?
Za mjesec dana je grupna, a moja - kad skupim malo financija. Imam ideju, bit će vrlo ekspresionistička, sačinjena od dijelova Grada, a vjerojatno će biti i nekih crtačkih dijelova.