MATO JERINIĆ Neće surađivati s Trebinjem, a pola Dubrovnika tamo je na ručku?! 

Kao novinar i književnik Mato Jerinić ispisao je tolike stranice. Duljina novinskih članaka mjere se u kilometrima, a knjige je već lakše nabrojati – ima ih 25, a 26. je na putu. Član je Društva dubrovačkih pisaca, predsjednik Udruge antifašista Dubrovnik te predsjednik udruge Likovna kolonija Trnovica. Za Dubrovački Jerinić je zamijenio uloge, od onog koji intervjuira postao je onaj kojeg se intervjuira.

ULJULJANOST U LJEPOTU GRADA
 
Najavili ste kako ćete biti „oštri“ u razgovoru. Zar nije bolje voditi se onom “sa svima lijepo, s nikim iskreno“?
Mnogima je bolje ne zamjeriti se nikome, ali ima nas koji naprosto to ne možemo. Ne može se ne progovoriti u sredini gdje vlada ravnodušje, mržnja, netolerancija, siromaštvo. Posebno pisac mora govoriti istinu. Najlakše je sakriti se negdje i šutjeti. Ako ste na primjer ateist, vi ste od ovih koji su „pobožni“, proglašeni „sotonom“. Tome pomažu i svećenici s oltara te se na vas i vašu obitelj gleda drugim očima. Ili ako na primjer kritizirate neke stvari u gradu koje ne valjaju… Imamo se pravo dičiti gradom, ali ono što se u njemu zbiva daleko je od dike. Počevši od čistoće, stanja u staroj gradskoj jezgri i ljudi koji, zbijeni između osinjaka turista, ne mogu doći do osnovnih životnih potreba. Strašna je slika: dolazi cisterna, ljudi trče s bidonima, a turisti gledaju i čude se. To smo radili u ratu, ali eto, radimo i danas. Meni je neshvatljivo da niti jedna gradska vlast nije u stanju konačno napraviti taj pročistač.

Zato je Dubrovnik je "šampion u turizmu".
Mislim da je on više šampion u ehu ovih koji ga tako vide, koji mu se dive i koje 'prenose' Grad u ljepoti, a onda mi zaneseni njihovim zanosom ne vidimo ono što nam je pred nosom i pod nogama svaki dan. Tu je, meni se čini, taj naš problem.

Preveliki smo zanesenjaci?
Ma da, uljuljani smo u ljepotu. I ja velikim početnim slovom „Grad“, i ja sam zanesenjak, i ja uhvatim sebe kako mu se divim, ali imam i načina gdje mu se ne divim i gdje sam oštar kritičar: počevši od vozača Libertasa koji u zadnje vrijeme jako puno koriste mobitel dok voze gradski autobus do gradonačelnika koji govori da je on gradonačelnik svih građana, međutim, ima svoje favorite, svoja stranačka opredjeljenja, udruge koje voli ili ne voli… Prema tome, Grad ostaje, kako ja kažem u jednoj pjesmi: „perla od morske pjene“, ali ispod se krije nešto čega bi se i mi trebali pomalo sramiti.

Što mislite, kako će završiti stanje u Gradu?
Naopako! Bojim se za Grad! Ljudi čine Grad, ali Dubrovnik je i u tome poseban, čine njega i zidine i spomenici, pa prema tome, koliko god ja volio i volim ljude jer sam u suštini humanist, bojim se da će upravo ljudi uništiti Dubrovnik. Ne namjerno, nego ti mravi kad navale, ruše sve pred sobom! Kažu da su apartmani u Gradu vazda popunjeni i kad bih ja bio turist, ja nikada ne bih uzeo apartman u staroj gradskoj jezgri, uzeo bih ga u Lapadu. To su turisti vrlo skromnih materijalnih mogućnosti koji ostanu dan-dva, razgledaju staru gradsku jezgru i odu. Ne dolazi elita u Dubrovnik! Mi ćemo još dosta dugo biti destinacija masovnog turizma. Elitni turizam traži nešto drugo! Ponašanje, doček, usluge na najvišem nivou, ne može gost naručiti hobotnicu, a da mu donesu tjesteninu! Nemamo mi kulturu za elitni turizam!

Koliko je drukčije živjeti u Lapadu?
Lapad je miran, nema onoga pritiska i Lapađani imaju sve. Odrastao sam na Pločama i kad sam otišao živjeti u Lapad, užasno čudno sam se osjećao, mislio sam da sam došao u drugi grad. Međutim, ne bih sad Lapad zamijenio za staru gradsku jezgru da mi još jedan Dubrovnik daju! Što imaju ljudi u staroj gradskoj jezgri?! Nemaju gdje nešto kupiti, imaju malo Gundulićeve poljane gdje kupe malo zelja, voća i povrća... Njima je jako teško, a dobrim dijelom su i sami krivi. Trka za apartmanima se pretvorila u „trku slijepih konja“!

Onda ne zalazite često u Grad?
Manje, u Grad pođem da pogledam neku predstavu. Kako sam cijeli život pisao o kazalištu i predstavama, Dubrovačkim ljetnim igrama dok sam bio aktivni novinar, to je prešlo u naviku. Ponekad se i zasitim. Gledao sam sjajnih predstava, ne kažem da ih danas nema, ali puno manje. Ljetne igre nisu htjele sagledati koliko se grad promijenio i u tom smislu se ni one ne mijenjaju. Sjećam se, Kosta Spaić je radio „Dunda Maroja“, a ja sam tada bio predsjednik Odbora za dramu DLJI i kaže on meni: „Jeriniću, pogledajte ovo!“ Mala djeca su znala što govori Bokčilo ili dundo Maroje… I onda mi kažu: „Ajme nema više takvih Igara!“ Pa ne može ih više ni biti! Ne možete dovesti najveća glumačka i redateljska imena niti možete napraviti predstavu ambijenta jer nemate gdje! Neće onaj da makne stolicu i stol, ne mari on je li tu „Kafetarija“,„Dundo Maroje“ ili „Hamlet“! Ne možete gledati predstavu, ako se čuju zvukovi: ozgara avioni, a ozdola iz kafića muzika! Možda bi stvarno jedino rješenje za Dubrovnik bila jedna polivalentna dvorana gdje bi se mogli izvoditi i dramski i glazbeni programi. U moje vrijeme Igre su zaista bile „Igre Dubrovnika“. One to više nisu! Dubrovčani ne hrle na Igre, Igre su se otuđile. Odem na predstave i gledam publiku: ne vidim niti jednog moga sugrađanina na predstavi! Nema ih! Oni ih više ne doživljavaju kao „svoje“.

Mislite li da će novo vodstvo moći nešto promijeniti?
Zašto ne vjerovati da hoće?! Daleko sam ja od toga da mislim da poslije Rade Šerbedžije ili Fabijana Šovagovića nema glumaca! Ima velikih glumaca i danas, ima sjajnih glumaca i redatelja, a sigurno da ima i tih novih ljudi koji mogu promijeniti neke stvari. Ne trebaju biti „žrtve kalupa“. Ako ta „Kafetarija“ leži i ako ljudi pričaju o tome da bi je gledali, zašto je ne igrati sve dok je zadnji ne vidi?! Zašto dobru predstavu skinuti nakon sezone ili dvije, a lošu predstavu držati pet?! Osim toga, ne zaboravimo da su Igre novčano dobro stajale. Pokrovitelj je bio predsjednik Tito i znalo se, kad je šef države pokrovitelj, tu novaca ima!

JEDNOUMLJE U VIŠESTRANAČJU
 
U jednom naslovu kažete „Susreti i praštanja“. Koliko je danas susreta?
Čovječe, danas uopće nema susreta! Rijetki su, a još je rjeđe praštanje. Imam drage prijatelje i svako jutro popijemo kavu i to je za nas „festa“. Gdje vidite da se ljudi druže?! Mislim da je među ljudima razbijeno i prijateljstvo, svak' gleda stvari iz nekog svog „bunkera“, svak' je pritisnut svojim nevoljama… Zašto se čovjek raščovječio, zašto se odmakao od čovjeka?! Mislim da je tu ideologija odigrala bitnu ulogu! Napravili smo paradu jer su nogometaši osvojili drugo mjesto u finalu - neosporno je to golemi sportski uspjeh, ali ono što smo napravili od dočeka rekavši da je konačno ujedinjen hrvatski narod je farsa! Bilo je to pretjerano, kao i ono što se radilo od sprovoda Olivera Dragojevića. Znao sam tog čovjeka i njegovu skromnost! Šta imaju vojni brodovi i helikopteri pratiti jednog pjevača do Vela Luke? I onda kažu: „sad smo ujedinjeni“. Završilo finale – adio! Mi se vraćamo, svak' u svoje stado!

Je li situacija u Dubrovniku komična ili tragična?
Tragikomična! Nevjerojatno je koliko u višestranačju vlada jednoumlje, kao što je vladalo odmah poslije Drugog svjetskog rata, kad ga je vodila komunistička partija. Danas to vodi HDZ i to se jednoumlje manifestira na svakom koraku! Ne možete biti ni kafe-kuharica već se propituje jeste li u HDZ-u i je li netko vaš u HDZ-u, a da ne govorim o nekom drugom radnom mjestu! Niko ne govori ništa, svak' šuti, a opet ne vjerujem da se ljudi boje… Ja sam antifašist, sad vodim Udrugu antifašista Dubrovnik i meni kažu: „Ma šta ti to treba, sad ti nitko neće pomoći da ti izlaze knjige!“ Najprije, meni nitko nije ni pomagao da moje knjige izlaze, a ponosan sam što sam antifašist. Oni misle da je antifašizam Sutjeska ili Neretva, a on je danas borba za ljudska prava, za demokraciju, za ravnopravnost žena...

Napisali ste nedavno: „propadni zemljo u zemlju“.
Za mene je aforizam vrhunac proznog stvaralaštva! Ako ste uspjeli u aforizmu i epigramu - vi lupnete ko' grom iz vedra neba! U ovoj mojoj lijepoj i dragoj zemlji je „hvala bogu“ stotinu problema, pa bi trebalo i više satire, ali nema je! Vlada ravnodušnost ili satira nije dobro došla kao ni moja knjiga „Jednoumlje u višestranačju“. Nikada na predstavljanju moje knjige nije došao niti jedan HDZ-ovac! Razmišlja se ovako: „Mato Jerinić je zna se gdje je i nemamo mi šta s njim! Neka on bude tamo, mi se nećemo miješati ili ćemo ga kritizirati!“ U splitskoj je luci nedavno došao jedan ratni brod na kojeg su odveli djecu iz vrtića. Mali je snimljen na topovskoj cijevi i sad ga novinarka, moja kolegica pita što mu se čini, a dijete kaže: „Divan je ovaj top!“ Ma ljudi moji, zar ćemo gledati kako se naša djeca dive puškama i topovima?! A naš ministar obrane predstavlja Hrvatsku kao da je ona neka vojna sila!
 
Jesu li piscima otupili pera?
Dostojevski je za ruske pisce napisao: „svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice“ tako smo svi mi humoristi izašli ispod „mantije Marina Držića“! Međutim, nema humorista! Ne vjerujem da nisu vješti pisati, nego neće! Jer, pisati satiru ili pisati humor znači zamjeriti se, a to nitko neće. Spremam se napisati jedan do kraja satiričan roman. Mislim da će to biti u okviru ne samo dubrovačke, nego i hrvatske satire.

Koji bi aforizam najbolje opisao Dubrovnik?
Možda bi se tu mogla kazati jedna narodna mudrost: „nije zlato sve što sja“. Mene začuđuje kako se svaki dan javljaju novi branitelji tako da je broj dosegao toliko da bi mi vjerojatno u Drugom svjetskom ratu porazili Hitlera koliko ih ima! U jednom aforizmu kažem ovako: „Teško onoj državi, ako oni koji su slijedili zov srca kad su je stvarali, ne slijede zov razuma kad su je stvorili!“. I zbog toga sam isto imao problema! Govorili su mi: „Šta ti Jeriniću misliš? Šta ti nas branitelje…?!“ Pa ne može braniteljska udruga skidati jedan kazališni komad s repertoara ili određivati izgled plakata. Ne može reći – a karikiram – „Neće Mato pjevati u Čepikućama jer mu mi ne damo!“

Što je s erotskom poezijom?
Ne znam, ali meni, što bi rekla moja pokojna baba, “vragovi ne daju mira“.Kad je izašla knjiga „Kokotove monade“, to je bila senzacija. Luko Paljetak je predstavio u Gradskoj kavani. Jedna žena, valjda da se sa mnom našali, kaže: „Kako bi na književnom jeziku glasila Vaša knjiga „Kokotove monade“? A ja da se našalim s njom odgovorim: „To bi Vam bile „Peniseve vaginalije“, a ona je meni na to rekla: „Nemojte Vi mene zaje*avati!“ Kad je ona to meni rekla ja bih rekao da na hrvatskom jeziku to znači „Kur*eve piz*arije“ i onda je nastao jedan urnebes! Luko im je apsolutno stavio do znanja da nije riječ o nikakvoj pornografiji, niti su Škerljevi crteži koji tu knjigu prate pornografija. Naime, rekli su: „Uh, pornografija! Zabrani i skoči!“ Naročito su u nekim župama svećenici ustali protiv te knjige, ali što su oni više govorili kontra, to ona više ide.

Kaže Luko Paljetak kako danas nema fatalnih žena jer su ih zamijenile žene-barbike?
To je Lukovo iskustvo, moje je nešto drugačije! (smijeh) Luko je zlato ovoga grada, ali nije dobro da se sva dubrovačka poezija mjeri njegovim kantarom. On je visoko na ljestvici i ako se javljaju drugi pjesnici i pjesnikinje treba i njih podržavati. Sretan sam što sam napisao brojne recenzije, predgovore i pogovore kako bi i drugi objavili svoju prvu knjigu. Znam šta čovjeku znači prva knjiga i tu je pomoglo Društvo dubrovačkih pisaca, ali sad ovom dragom mom predsjedniku moram reći da nismo osnivali to Društvo da bi tiskali afirmirane pisce ili one koji ne žive u Dubrovniku, nego da pomognemo i ohrabrimo mlade ljude da dođu do prve knjige.

KAO NOVINARI UČILI SMO PO "METODI" VLASTITE KOŽE

Dogodine s likovnom kolonijom u Trnovici slavite dvadeseti jubilej.
Ako da Bog, Općina i Županija koji solad! Nevjerojatno je to da naša Općina Dubrovačko primorje ne prepoznaje tu manifestaciju koja je jedinstvena! Što je sve učinjeno?! Ta kolonija doprinijela je da ona škola u Trnovici postane jedinstveni spomenik urbanizma i graditeljstva. Dogodine je 20. kolonija i mislim da ćemo je dostojanstveno obilježiti, a za 21. nisam siguran jer nema novaca! Osim toga, kod nekih se slikara događa zasićenje, a neki opet zaboravljaju da su do nekih visina „poletjeli“ upravo iz trnovičkog gnijezda. A što ćete, takav je život! (smijeh)
 
Kako komentirate nove naraštaje likovnih umjetnika?
Dubrovnik je dao mnoge dobre slikare i čuli ste za izraz koji se toliko rabi: „dubrovački trolist“ – Dulčić – Masle – Pulitika. Pa za majku Božju, cijenimo te velike slikare, ali postoji u Dubrovniku slikara koji nisu trolist, nego su Trostmann, Šerbu, Škerlj, Baričević i da ne nabrajam dalje… Dosta je mladih! Sreća je što ste Vi pojavili! Cijeli sam život radio u Slobodnoj Dalmaciji i otišao sam u mirovinu nakon Slobodne, ali oni u Splitu 'registriraju' svakog umjetnika, pa taman dijete da izlaže! Treba tim ljudima 'označiti' da im je bila izložba! Svi oni kažu: „Ma ja slikam za svoju dušu…“ Ma ne draga moja, ti slikaš za svoju dušu, ali voliš kada ti ja sliku vidim. Pišem i ja knjigu za svoju dušu, ali volim da je netko pročita pa makar je napao ko' vola u kupusu.

Što kažete na sve češće umjetničke instalacije?
Nemam pravo o tome govoriti ništa loše, ja to ne razumijem. Jednom mi na nekoj izložbi govori jedan: „Zar ne vidiš ovdje brod?“ Ne vidim, brate! A kako zavolim sliku? Tako što mi uđe u oko i dođe do srca.

Je li prošlo zlatno doba dubrovačkog novinarstva?
Mislim da nikada nije bilo „zlatno“. Bilo je željezno, bakreno i mučno doba. Novinarstvo prate dvije stalne pratilje: prvo je okruženje u kojemu nastaje, ideologija, zajednica, a drugo je samokontrola. Što je jači ideološki pritisak na novinara, to je veća samokontrola. U moje vrijeme znao se okvir koji je dopuštao da neki od nas izgrade svoju novinarsku osobnost, a danas je to puno teže. Zašto? Pa s jedne strane naši urednici nikad nisu bdjeli nad nama kao što to rade urednici ili vlasnici medija danas, a drugo, novinar je danas žrtva ovih silnih informacija oko njega, on se izgubi… Mi smo uglavnom radili po - kako bi to Aristotel nazvao – „metodi vlastite kože“, a to znači „Mato traži informaciju!“ Nema „lupni“ mišem i eto ga, nego idi na mjesto gdje se nešto događa. Ja sam imao sreću pa sam bio na području kulture, bilo mi je lakše nego kolegama. No, imao sam stalno svoju kolumnu koja se zvala „Dubrovački aršin“. To je bila komunikacija s građanima i to je išlo toliko daleko da su ljudi kasnije mislili da kad se to napiše može riješiti sve pa su se javljali s pritužbama „Muž mi pije, tuče me!“ pa sam morao prestati. Jednom sam nekom mladom novinaru ili novinarki dobronamjerno dao savjet, a ona je meni rekla: „Šta vi imate meni govorit', ja to znam!" Vedran Benić koji je bio mlađi i mi ostali smo počeli kao novinari tako što smo prvo morali naučiti kako se piše vijest. Bili smo fakultetski obrazovani, a tad se moglo raditi samo ako imaš fakultet, što sad apsolutno nije bitno! Jer, ne može se Mato Jerinić danas zaposliti, a sutradan „slušajte komentar Mata Jeirinića“! Stani malo Mato, nauči prvo napisati vijest – što, tko, kada, gdje i zašto pa onda malu informaciju pa ćeš, ako si talentiran, doći do komentara! Ponosan sam na dopisništvo Slobodne Dalmacije tijekom rata. Nikad nijedan novinar iz toga dopisništva nije dobio nikakvu nagradu Slobodne Dalmacije, a tu je bila čitava plejada novinara: Luko Brailo, Nino Salvia, Antun Masle, Olivia Gustin… Bez obzira na sve, novinari su danas najznačajnija pokretačka snaga prema boljem. Naravno, ne svi!

Vratimo se teatru. Na čelo Kazališta Marina Držića dolazi mladi redatelj Paolo Tišljarić.
Ne poznam ga, ali pozdravljam to: prvo što je mlad, a drugo što je redatelj. Naravno, pod uvjetom da je zaista sposoban čovjek, jer mogu ja biti mladi redatelj, a ne znam putem ići. Inače, kazalište je Dubrovniku potrebno kao kruh nasušni. Nitko ne može život, naše probleme, muke i nade predočiti kao kazalište. To je za mene nešto sveto u Dubrovniku. Čak u mojoj svijesti ono je više od Igara.

Kad smo kod mladih, ravnatelj Umjetnička galerije Marin Ivanović posudio je slike Atanasija Popovića za izložbu u Trebinju. Što vi kažete na kulturnu suradnju s tim gradom?
Reakcija gradonačelnika bila je vrlo neprimjerena. Nije trebalo staviti na sva zvona: „Nemaš moje povjerenje, gotovo je, neću s njima surađivati dok se ne ispričaju…“ Koliko znam, vladika Grigorije se ispričao kad je bio kod dubrovačkog biskupa. Gradonačelnik je mogao sasvim drugačije reagirati i reći: „Danu mladiću, nemojmo ovo, mislim da ne bi trebalo…“, a ne reagirati kao da je državni udar. Oni kažu: „Nema suradnje s Trebinjem!“ Imao sam, a više nemam auta, ali kažu mi je da je pola Dubrovnika na ručku u Trebinju, pola grada tamo popravlja zube… Prema tome, možeš ti moj gradonačelniče, moj Mato, govoriti šta hoćeš – ode narod u Trebinje! Začudio sam se skrušenom pokajanju samog Ivanovića. Dao si sliku, bio si tamo – stoj iza toga! Tu je opet ono – „ne zamjeri se“, ali je slike čovjeku apsolutno trebalo posuditi. Malo znam o tom slikaru, ali čovjek je sahranjen u Dubrovniku i čitav je opus stvorio u Dubrovniku!

Bliži se zima, razdoblje kad Dubrovnik 'zamre'.
Znao sam reći: „Volim Dubrovnik kad se kao puž vrati u svoju kućicu!“ Ali kažu da će biti i zimskog turizma. Lijepo je kad se Dubrovnik vrati u svoju kožu, u svoje tijelo. A opet ima nešto drugo: večer, bura i ja preko Straduna, ni mačka ni kučka – užasan osjećaj. Nema od vrata od Pila do vrata od Ploča nikoga! Pa onda opet pomislim: „Pa moj Mato, možda bi bilo dobro da ima turista!“ Čudno je kad ti koraci odzvanjaju Stradunom. Ne znam zašto Dubrovnik tako naglo zamre ili - da se našalim – možda ljudi broje solde od apartmana pa trljaju ruke, čekaju proljeće i zašto bi izlazili vani, dobro je u kući! (smijeh)

Dubrovčani se zimi isto vraćaju kućicama?
Ja sam za te kućice! Meni kažu: „Ti si lud!“ Jesam, ali što sam vidio?! Kućice i narod oko kućica! Pa što nekome smeta ako netko voli slaninu iz Slavonije ili kobasicu, neka čovjek kupi. Onda se čuje: „A pa to nisu naši proizvodi!“ Pa ne možemo mi samo prodavati kamenicu, ribu i mušule… Neka kućica i neka ljudi, veseli to ljude! Kućice nikome ne smetaju jer u to vrijeme nema rijeke ljudi!