Nedavno je u Dubrovniku predstavljeno spomen obilježje za djecu poginulu u Domovinskom ratu, a u Saloči od zrcala je drugog dana lipnja predstavljen svojevrsni ukoričeni ‘spomenik‘ djeci - žrtvama opsade Sarajeva. Naime, novinarka Mensura Burridge predstavila je dubrovačkoj publici knjigu Mi, djeca Sarajeva – We, the children of Sarajevo, dokumentarno-literarno djelo koje kroz osobna svjedočanstva čuva uspomenu na obrazovanje, djetinjstvo i ljudsku izdržljivost tijekom opsade Sarajeva. Prva je to publikacija koja nakon više od 30 godina sustavno obrađuje temu školstva tijekom opsade Sarajeva (1992. – 1995.). Dvojezično izdanje u obliku zbornika donosi autentična svjedočanstva djece, nastavnika i školskih djelatnika...
Moderatorica predstavljanja bila je knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić koja je naglasila kako knjiga daje drugačiju perspektivu opsade Sarajeva, onu kroz oči djece. Pročitala je knjigu više puta te podvukla kako je to više od knjige o ratu, to je, prema njezinim riječima, knjiga o odrastanju, o tome kako ostati čovjek usprkos svemu. Iskustva Sarajeva i Dubrovnika su povezana iskustvom opsade, puno je sličnosti... Knjiga donosi svjedočanstva desetero djece i sedmero nastavnika, spomenuta je Dječja televizija Televizije Sarajevo, sport, trenerica Aida Hadžić koja je u teškim danima s djecom uspjela poći na međunarodno natjecanje ritmičke gimnastike...
Zahvalila je gošća domaćinima na dočeku i organizaciji te publici na dolasku ne krijući kako je prostor Narodne knjižnice Grad i njezina Čitaonica veoma inspiriraju.
- U Sarajevu nije bio rat, bilo je opsadno stanje. Djeca su preživjela 1.425 dana opsade, nitko nije mogao ni pomisliti da će to toliko trajati! Bilo je tu raznih sporazuma i dogovora, ali se opet i opet pucalo... Ovo je tema o kojoj se najmanje govori među ljudima, Sarajlijama kad se druže... Taj period se ne spominje, u svojim obiteljima Sarajlije ne govore djeci kako su živjeli. U Sarajevu se o vremenu opsade ne govori, u školi se, nažalost, ne priča... U početku se formirala Dječja TV koju je začeo Slaviša Saša Mašić a koji je realizirao cijeli televizijski prijenos Zimskih olimpijskih igara iz Sarajeva, producentica je bila Dubrovkinja Maja Anzulović, Mladen Jeličić-Troko je bio voditelj u dječjem programu... Pitanje je uopće tko je mogao gledati taj program, mogli su oni oko Sarajeva jer nije bilo struje, vode, hrad je bio ispresijecan... Cilj je bio učiti djecu azbuci i abecedi, učiti ih o raznim napravama koje su bacane na Sarajevo gdje su najpopularnije bili ‘kinder jaje‘ ili ‘zvončići‘, bomba koja se raspe u tisuću komada... Učili su kako koju travu brati, kako je kuhati... Nije dugo trajao, ali bio je to vrlo kvalitetan program, nadam se da će to izvaditi iz arhive i pokazati novim generacijama! - izjavila je autorica te dodala:
- Ova knjiga govori o obaveznom obrazovanju. Ocjene su zaključene početkom travnja 1992., škole su raspuštene... Sve to je išlo tako do veljače 1993. kad je Civilna zaštita uvela obvezno obrazovanje, organizirala je sigurne punktove, ‘punktovske škole‘... To su mogle biti recimo mesnice, atomska skloništa, stanovi... Razredi su brojali od 3 do 18 učenika... Djeca nisu izlagana prelaženju cesta, nastavnice i nastavnici dolazili su na te lokacije, znali su prijeći po 10 do 20 lokacija dnevno, a školski sat je trajao po pola sata... Svaki prvi sat počinjao bi pjesmom i onda bi išla nastava... Dogodilo se tako da su učenici 1995. pjevali 23. prosinac Tonyja Cetinskog koji inače jako voli Sarajevo, komentirala je Burridge.
Ispričala je autorice knjiga kako joj nikad prije nije padalo na pamet pisati ovoj temi.
- Mislim da je sazrelo vrijeme i nije bitno što sam ja pisac, bitno je pokazati ta svjedočanstva. Intervjuirala sam te ljude od koje samo znam troje. U knjizi se pojavljuju djeca od prvog razreda do sveučilišta, primijetila sam da bi se djeca u razgovoru počinjala otvarati kroz traume, počelo bi emotivno, kroz plakanje... Svatko ima svoju specifičnu rečenicu, tipične riječi koje koristi... Rječnik im je jako sužen jer su to riječi traume... Djeca su išla po nemogućim uvjetima u školu... Jedna je učenica spomenula kako bi išla u školu i vidjela leš i onda bi stala s pričanjem... I dalje je trauma prisutna u Sarajevu, u Bosni... Olakšice za dijagnoze PTSP-a ne postoje, nitko se ne bavi tom djecom i njihovim traumama..., poručila je Burridge te je otkrila kako je uopće krenula pisati:
- Dala sam sebi rok od mjesec dana da napišem knjigu, izolirala sam se, a trebalo mi je šest dana više... Nakon toga više nisam mogla čuti nijednu priču, izašla sam u grad da se smijem... Jer, počela sam čuti snajper, granate, počelo mi se priviđati... Knjiga je vrijedan povijesni dokument. Ne bih rekla da je tu da nas podsjeti! Ne ponovilo se - to je broj jedan! A što radimo na tome ako se ponovi? Knjiga nema nijedne riječi o strani koja puca, meni je bilo nebitno tko puca s druge strane jer se nisam bavila tim ljudima, ako su to uopće ljudi. Na nekoliko mjesta se spominje kako "neprijatelj puca", a neka mlađe generacije ‘zaguglaju‘ tko je pucao na Sarajevo i zašto..., kazala je autorica te nastavila s jednom životnom anegdotom:
- Kad je jedna djevojčica knjižničarku Ljubicu Bakavić, koja je došla na odmor u Ljubuški, pitala tko živi u Sarajevu, ona je rekla da tamo žive ‘promašeni‘ ljudi. Kako ‘promašeni‘? - zanimalo je djevojčicu. Pa djeca, ljudi tijekom opsade nisu znali kako će živjeti, kakva ih sudbina čeka, nisu znali hoće li taj dan ostati živi do podne... Da im je netko rekao da će to tako dugo trajati, otišli bi iz Sarajeva! Nisi znao hoćeš li preživjeti, mogao te strefiti geler ovdje ili tamo... Ovo što se desilo Sarajevu, pa i Sarajevo safari... Je li netko napisao scenarij?! I dan danas je nemoguće sastaviti to u glavi, zdrav razum to ne može shvatiti... Sve ima neko svoje trajanje, ali ti ljudi su istrajali jako dugo. Nevjerojatna stvar se dogodila! Dotad je Lenjingrad bio opkoljen 1.001 dan, usporedila je Burridge.
Potom se osvrnula na samo izdanje.
- Ovo je izuzetno pozitivna knjiga puna nade, knjiga koja govori o budućnosti, o mladim ljudima koji su jaki, o ljudima kojima ne trebaju petice da bi uspjeli u nečemu što rade! U Hrvatskoj je knjiga izuzetno primljena i priznata, bila je u jako puno gradova, samo u Zagrebu je promovirana na pet ili šest lokacija! Svaka priča za sebe vas vraća i inspirira, ne samo zato što su to intimne proživljene priče ljudi iz jednog grada, nego način na koji je pisana vas povuče u neku intimu da sebe preispitate odnosno da vidite koliki je raspon više individualne empatije. Ljudsko biće može imati ljubav i kroz ljubav transformirati patnju. Knjiga ne upire prstom ni u koga, ona govori o duhu i veličini ljudskog bića da digne glavu, da ide dalje i da gradi svoj život. Ova situacija kao u Sarajevu je bila prisutna u puno hrvatskih gradova... Svoje priče ne mogu čitati jer odmah plačem, meni je to previše... Ovo je prije svega lijek, da se čovjek izliječi! - naznačila je autorica rekavši kako je posebno sretna što je knjiga uvrštena u program lektire te je najavila kako će biti prevedena i na druge jezike.
Podcrtala je na kraju da se ne želi baviti krvolocima koji su činili zločine, ne želi se baviti ni vlastima, želi se baviti nevinim žrtvama opsade, a njezino jedino oružje je pero. S ogorčenjem je dodala kako je knjigu više priznala Hrvatska nego Bosna i Hercegovina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....