Splitski umjetnik Mihovil Rismondo večeras s početkom u 19 sati u prizemlju Narodne knjižnice Grad otvara izložbu „Haiku slika pjesma“ na kojoj će izložiti 12 haiku slika - triptiha. Izložba će se moći pogledati do 20. rujna, a sam umjetnik je za Dubrovački govorio o svojim djelima i dolasku u Grad.
SUDBINSKI SUSRET
S obzirom da ste u Dubrovnik dolazili kao vaterpolist Jadrana, kako Vam je sad doći u Grad kao umjetniku koji izlaže? Što očekujete od dubrovačke publike?
Doći u Dubrovnik uvijek je IZAZOV. Prije pola stoljeća na megdan sa Jugom. Danas kao autor sa izložbom. Splićanin sam. „Hajduk živi vječno“, ali i realist. Isto se može kazati i za „Jug“. „Jug“ živi vječno.Vaterpolska tvrđava. Minčeta, Lovrijenac, Revelin.
Svaki susret uvijek je bio izazov. Borba. Nije mi žao što su godine prošle, otišle. Bile su dobre po mjeri životne dobi. Tada vaterpolo. Žao mi je što nekih dragih ljudi, vršnjaka više nema. Otišao je legendarni Đuro Savinović. Suigrač u omladinskoj reprezentaciji države. I ? I evo poslije pedeset godina ponovo dolazim u Grad. Život teče, dolazim otvaram izložbu u Dubrovniku. A, doći u Dubrovnik uvijek je IZAZOV. Pogotovo danas kada se covidu nazire kraj i život ponovo buja. Kafići rade. Ljudi su puni nade, želja. Ne smije ih se iznevjeriti. Mislim kako se moja izložba održava u pravom trenutku, na početku renesanse društva. Svijet, mi, Dubrovnik, sve se mijenja. Ekologija, pandemija itd. Haiku može biti izvrsno svijetlo na putu promjena. Puno će toga trebati mijenjati u svim područjima. Haiku je skroman, jednostavan, predan prirodi. Te vrijednosti treba danas afirmirat. Haiku u tome može pomoć. Moja izložba je pred vratima. Izlažem u Narodnoj knjižnici Grad. Izlažem haiku slike. Promoviram ljepotu haiku slike pjesme. Osvrte o izložbi napisali su akademik Luko Paljetak i povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Ovo je moja treća samostalna izložba na kojoj izlažem haiku slike i ne bi trebao biti previše uzbuđen.
Led je 'probijen' 2019. u Splitu. Kada je u osvrtu na moju izložbu „Haiku je cvijet, najljepši cvijet japanske poezije“ povjesničar umjetnosti Gvida Quien pisao o likovnim vrijednostima haiku slika-triptiha. Lani sam imao izložbu u Zagrebu, na billboardima (slika u prilogu). Izložbu „U sjećanje na Vladimira Devidéa. Povodom desete obljetnice smrti Vladimira Devidéa, uz pokroviteljstvo Japanskog Veleposlanstva. Usprkos tome ja sam uzbuđen. Zašto?
Kada u mislima gledam Dubrovčanina ja vidim Bonda (Dubrovčanin Duško Popov inspirirao je Flaminga za lik agenta 007), Korto Malteza. Vidim gospare od tèzora, ali i duha. Vidim kneza i pjesnika Šiška Menčetića, konta Ivu Vojnovića. A danas? Na raznim područjima vidim niz priznatih i poznatih Dubrovčana. Još više legendarnih Dubrovkinja. Njihov niz možemo započeti i završit sa našom, vječnom Terom.
E, to je Dubrovnik. To je dubrovačka publika kojoj dolazim, svjestan kako veliki dio publike čine i turisti svih kategorija. Dolazim u naš Hollywood, Davos, Disneyland. Dolazim u Grad. Ipak, mislim kako prvenstveno dolazim publici koja će prepoznati moj rad, koja će uživati u doživljaju koje pružaju moje slike. Dolazim velikom broju osoba o kojima je Matsuo Bashô (1644.-1694.), najveći japanski pjesnik prije 5 stoljeća napisao: „Još od davnih vremena oni koji imaju osjećaj za profinjenost… nalaze užitak u poznavanju istine o stvarima i njihovom doživljavanju“. Siguran sam kako će me dubrovačka publika prepoznati i prigrliti, posebno publika koja voli literarno-likovni doživljaj.
Zapravo ste sportski djelatnik, marketinški stručnjak i profesor ekonomije, kako je umjetnost došla na sve to?
Zapravo nisam ništa od navedenog. Samo sam obnašao i završio obnašati navedene funkcije, a umjetnik sam oduvijek, od 16 godine osviješteno. Možete doći kod mene i vidjeti hrpe skica, zapisa. Nisam imao potrebu izlagati svoje kreacije jer je to podrazumijevalo rad, trud, a meni se nije dalo. Stvarao sam za jednu osobu. Za sebe i guštao sam. Živio sam, radio i stalno kreirao sve i svašta. I guštao. A onda, na pragu proljeća vječnosti („La primavera della eternità“ kako bi lijepo na talijanskom rekla moja pok. mama) pojavila se misao. Čime ću ispuniti bijeli papir što mi stoji pred nosom? Bijeli papir koji mi život nudi: Put se ukazao, odgovor na pitanje Čime ću…? Mnoštvo skica, ideja. Počeo sam raditi i stvarati slike-kolaže. Prvi ciklus „Vizualna interpretacija toponima otoka Silbe“, drugi ciklus „Vizualna interpretacija haiku poezije“, treći ciklus: „Oblak u Anti stripu“. Uslijedile su izložbe. I sada sam tu, u Gradu. Autor koji u petak otvara šestu samostalnu izložbu.
Što Vas je toliko privuklo haikuu? Zanimljivo je da ste uvrstili japanske majstore, ali i hrvatske pjesnike, ima li koji dubrovački?
Kako ne, ima. Ima Šiško Menčetić sa pjesmom „Višnji Bog na nebi, vladalac od zvizda, što stvori sam sebi, kad ovo nam izda?“ (slika u prilogu). A što me privuklo haiku? Sve me je privuklo. Spoznao sam ga sa 27 godina. Na mojim stranicama objavio sam tekst kako sam ga spoznao kojeg Vam sada navodim. Triptih „Čuj fazanov krik“ prva je haiku slika koju sam stvorio vizualno interpretirajući haiku poeziju. Nastala u trenutku kada su se u mom životu, odnosno u mašti sretno susreli stari majstor Yamei, umjetnik pokretne slike Eisenstein i Vladimir Devidé naš akademik, matematičar, japanolog. Bilo je to u proljeće '77. godine. Na dar sam dobio knjigu Vladimira Devidéa „Japanska haiku poezija i njen povijesno kulturni okvir“. Otprije sam imao knjigu „Montaža atrakcija“, zbirku teoretskih članaka o filmu Sergeja Mihajloviča Eisensteina. Sve je bilo spremno, sve se složilo za moj sudbinski susret sa japanskom haiku poezijom. U obje knjige ista haiku pjesma majstora Yameia: „Čuj fazanov krik/ispi široko polje/u jednom gutljaju“. Jedan haiku, dvije knjige, dva osvrta:
Eisenstein - zvuk / prostor / vrijeme
Devidé - forma, smisao, Japan, zen.
Koncentracija ljepote i umnosti bila je prejaka. Nisam izdržao, nisam se uspio othrvati. Zaljubio sam se u haiku.
BOGATSTVO DOŽIVLJAJA
Povjesničar umjetnosti Ivan Viđen u popratnom tekstu izložbe u Dubrovniku piše kako Vaš cilj zapravo nije ilustrirati ili vizualno objasniti stihove, već Vas oni nadahnjuju, što je zapravo to što Vas nadahnjuje kod haikua?
Što me „zapravo nadahnjuje kod haikua“, nije pravo pitanje. Pravo je pitanje, kako me haiku nadahnjuje? Haiku je put kojim je lijepo krenuti. U haiku pjesmi majstor, lijepo ili ljepše, čisto, kratko, iskreno bilježi, opisuje, interpretira događaj. Haiku pjesma, opisani događaj, akvarel, skica, iskra je koja u čitatelju ili slušatelju budi maštu. Jedan haiku tisuće osjećaja, doživljaja. Haiku pjesme su u većini slučajeva slike. I stihovi i slike koje haiku pjesme isijavaju izoštreni su na bit koja stvara cjelinu. Jednom kada mu poklonimo pozornost haiku će nam uzvratit bogatstvom doživljaja koja će preplaviti sva naša čula. Koja će nas iznenaditi snagom. Kad u zenu spoznamo kako je prazno puno, malo, veliko, kako je važan put, a ne cilj, kad shvatimo kako se trava na vjetru savija, a ne lomi. Kada sve to shvatimo i kada se nakon toga prepustimo haikuu, sve bude jasno. Haiku treba čitati, tako ga najbolje upoznavamo. Haiku sam najbolje objašnjava haiku. Teško je do kraja objasniti kako haiku nadahnjuje. Neke stvari u životu ne možemo objasniti, a snažno ih osjećamo, svima su nam dobro poznate, a ne možemo ih objasniti. Ljubav, na primjer. Možda će vam moje dvije crtice o dvije haiku pjesme donekle objasniti kako me haiku nadahnjuje.
Jesu li i Vaši triptisi 'zabilježba trenutka i osjećaja'?
Da! Oslikati osjećaj koji budi haiku izuzetan je doživljaj. Čisti užitak, veliki izazov. Oslikavanje, vizualna interpretacija haiku pjesme je uprizorenje trenutka nastajanja haiku pjesme. Izmaštani, reportažni prikaz pjesnikova doživljaja. Da bi ostvario vizualna interpretacija haiku pjesme, prvo moram „čutiti“ haiku. Moram ga vidjeti. Kada ga prepoznam slijedi forenzičarska analiza sadržaja. Nakon toga ide rekonstrukcija scene. Onda slijedi likovno osmišljavanje kadrova haiku slike, rasvjeta, fokusiranje, izoštravanje. Sljedeća faza je sinkronizacija slike i riječi. Nakon cijele te analize kojom produbljujem doživljaj i poimanje haikua, pristupam stvaranju haiku slika. Stvaram likovnu komponentu haiku slike. Težim da svaka slika prati jedan stih. Da sama funkcionira kao likovna cjelina. Da se zatim poveže u cjelinu triptiha te na kraju da slika i tekst stvore sinergiju čiji rezultat nije zbroj slike i teksta već nešto novo. Kada sam sve pripremio, krećem. Opušten, pun znanja i osjećaja, stvaram. Igram se. Odnosno kako je to lijepo kazao Hokushi u svojem haiku:
„Napišem nešto / pa izbrišem / cvijet maka“. I to je to, jednostavno. Vizualna interpretacija haikua, koji je 'zabilježba trenutka i osjećaja'. Vjerujem kako će Dubrovkinje i Dubrovčani, posebno ljubiteljice i ljubitelji haiku poezije uživati gledajući moje haiku slike, vizualne interpretacija haikua, koji su 'zabilježili trenutke i osjećaje'. Nadam se da će u njima uživati kao što ja uživam dok čitam i doživljavam haiku, dok ga vizualiziram, dok stvaram haiku slike – triptihe, jer haiku je cvijet, najljepši cvijet japanske poezije, a za poeziju Samuel Taylor Coleridge je napisao: „… poezija je cvijet i miris ljudskog saznanja, ljudskih misli, strasti, osjećanja … “ Pa tko razumije i umije nek' uživa.
U vremenu kad se sve manje i manje čita ili je čitanje svedeno na minimum, duljina 'tweeta' na Twitteru ili SMS poruke od 140 znakova kao da je postala mjerna jedinica za 'pažnju čitatelja'. Sve više se odustaje od duljih tekstova, čudi li Vas stoga da haiku nije i popularniji, posebno među mladima koji se rado okreću japanskoj kulturi putem mangi i animea?
Ne, ne čudi me. Nije pitanju haiku njegova kvaliteta i prilagodljivost. Nije u pitanju povezanost mladih sa mangom i animeom. U pitanju je globalna kultura. Koju karakterizira over, over ponude svega. Informacija, događaja, atrakcija. Suvremeni čovjek nije u stanju konzumirati sve što mu se nudi. Sve mu je dostupno, ali nema vremena. Zato traži kratko, traži sliku. Što kraće to bolje. U takvom svijetu nije bitna kratkoća 'tweeta'. Ona je tu i neće nestati. Bitna je kvaliteta 'tweeta'. Haiku tu ima šansu. Možemo mi bilo koji jezik koristit na 'tweetu' (Thanks, ASAP, Lp, emoji, 4 = four engleski naprijed) bitno je da taj „Novi jezik“ kvalitetno i oplemenjujuće komunicira sadržaj od pošiljatelja do primatelja. Oplemenjujuće kao što haiku to čini, jer svijet je dolina i suza i sunca. Haiku je na sunčanoj strani.
Zašto haiku nije na 'tweetu' našao mjesto, teško mi je kazati. Možda je odgovor kako su ljudi emocionalno zakržljali i izrazito površni te haiku ne uspijeva do njih doći. Nisu mu spremni pokloniti pozornost. A možda haiku nije mjesto na Twitteru kao što na primjer operi nije mjesto na filmu. Twitter je brz. Stalno na startu, spreman za ready steady go. A haiku je iskra koja traži opušteno okružje, mir i vrijeme da se rasplamsa.
Mislim kako moje haiku slike grade most putem kojeg će „twitter i tik tok generacija“ upoznati i prigrliti haiku jer haiku je kraći od tweeta a kaže sve. Ljubitelji haiku poezije nose baklju izvornog haikua. Pitanje je kako stvoriti haiku 'tweet'? Tko će ga stvoriti? Kad će ga stvoriti? Novo (haiku 'tweet' & HQ 'tweet') će doći i pomoći će „starom“ (tekstovima sa više od 140 znakova) da preživi, čak da doživi jedno novo buđenje.
Živimo u globalnom svijetu u odvojenim nišama koje čine osobe sa zajedničkim interesima. U tim nišama stvaraju se specifične kulture, postoje osebujni kodovi komunikacije. Te niše su odvojeni svjetovi. Na primjer, antivakseri i tako dalje. Jedino što povezuje te odvojene svjetove je novac, zarada. To je paradigma našeg vremena u globalnom svijetu, u vremenu interneta. Dakle, "€" je zakon.
Profit, money makes the world go around. Pa tako novac goni i Twitter, i TikTok, YouTube, i tako dalje, goni ih da dižu lovu. Promjene stižu; čovječanstvo će se prilagoditi. Haiku će biti dio novog i u globalnoj će kulturi odigrati značajnu ulogu. Umjesto stare "€" paradigme nova paradigma će biti kvaliteta života
S obzirom na očitu privrženost haikuu, jeste li pomišljali sami napisati koji stih? Dubrovački akademski slikar Josip Škerlj, primjerice vješto pliva i u pjesničkim vodama?
Da nekoliko sam ih napisao, ali ih nisam još spreman objaviti. Ipak, kako je jedan sazrio i kako sam ga vizualno interpretirao i već izlagao nema razloga da Vam ga ne pokažem moj haiku: „U ranu jesen/bijeli papir./Čime ću ga ispuniti?“
