U Ulici Gabra Rajčevića na Montovjerni žive Nino i Mirica Dubčić. Ništa to ne bi bilo posebno da ovaj bračni par ne živi u ulici koje krasi ime slikara i da im oboma štafelaj nije dio svakodnevice.
Prepoznatljivost rukopisa
- Spojila nas je ljubav prema slikarstvu, upoznali smo prije dvadesetak godina na likovnoj koloniji u Slavonskom Brodu, radili smo slike za tamošnju bolnicu. Malo pomalo, rodila se ljubav - i slikarska i međusobna, započinju.
Gospar Nino bio je član grupe slikara iz Dubrovačko-neretvanske županije koja je došla u Slavoniju gdje je upoznao buduću suprugu. Šali se Mirica da se to dogodi „kad starci prolupaju“.
- Kolonije su stvorene da bi čovjek nešto naučio, da bi se družio i stvorio prepoznatljiv rukopis, što je danas jako traženo, napominje Nino koji se skoro trideset godina bavi slikarstvom.
Otkriva kako je počelo.
– Vječno je postojala ljubav prema slikarstvu, no kako sam u smjenama radio u Radeljevića nisam imao vremena. Otac je imao stolarsku radionicu pa je trebalo i njemu pomoći. Već poslije rata, kad je bilo manje posla, počeo sam ozbiljnije slikati, prisjeća se Nino, inače elektrotehničar koji dogodine ide u zasluženu mirovinu.
Kod Mirice je bilo malo drugačije.
– Oduvijek nešto 'crtkam', kreativna sam: ili sam šivala i štrikala ili vezla goblene. I uvijek sam nešto slikala. Zadnjih dvadesetak godina, otkada sam došla u Dubrovnik, jedino to i radim, s osmijehom priča Mirica koju je, ljubav s hrvatskog sjevera dovela do juga.
Po struci tehnički crtač, živjela je u Kutini, bila je i na prijemnom ispitu na Akademiji, ali izostanak stipendije i druge životne okolnosti nisu joj išle u prilog. No, nikad nije odustala od platna.
- Nisam išla na poduke, nego sam se vodila onim što sam sama naučila i vidjela na kolonijama gdje bi bili 'akademci', ali i dobri slikari amateri. Onda jednostavno gledaš, tražiš pomoć ili savjet i to je to. Sad idemo k tome da malo 'pročistimo' sliku. 'Pročišćavamo' je tako da iz realnog bježimo u ekspresionizam, objašnjava Mirica.
- Kad se pogleda slika, važno je da odmah možete prepoznati autora bez obzira na ime i prezime, kao što, recimo, možete prepoznati Joza Škerlja, Josipa Pina Trostmanna i druge velike dubrovačke slikare... Kad vidite tako jedan opus slika i živite u Dalmaciji, onda nije problem biti slikar. Pokojni profesor, inače akademski slikar, Velimir Vasić živio je kod hotela Libertas, vidio je što radim i ponudio se da me obuči, tako sam skoro dvije godine s njim samo radio crtu, bez boje. To je onaj nedostatak kojima svim amaterima fali. Znači, treba prvo riješiti kompoziciju i uopće način promatranja. Da bi se došlo do vlastitog rukopisa, treba jako mukotrpno raditi – i do osam sati, kao i svaki drugi posao, uspoređuje Nino. Napominje kako slikar tijekom razvoja mora proći nekoliko faza te vjeruje kako je jedan Murtić „sigurno ispočetka slikao realizam kao i svi drugi da bi došao do svog izričaja“.
Publika preferira realizam, a sve što ima primjesu apstraktnog mnogi označavaju „brčkotinama“.
- Netko to voli, netko ne, kao što svi primjećuju različite detalje dok gledaju jednu te istu sliku. Netko jednostavno 'nešto' na toj slici ne vidi, a netko vidi. Ja svaki dan na jednoj slici, ovisno o raspoloženju, vidim nešto drugo, drukčije je doživljavam. A tamo gdje je realizam – ako imate naslikanu vazu s cvijećem, tu je uvijek vaza s cvijećem i doviđenja! Nema ničega drugog! Ja sam voljela Picassa. Puno mu se ljudi smijalo, ali na koje je načine on dobivao one svoje likove, figure, pijevce, bikove – u par poteza! To je to 'pročišćavanje', govori Mirica.
Udruga bez prostora
Svi dobri slikari su ovom bračnom paru uzori – bili oni amateri ili akademci.
- Mi amateri smo sretni što imamo slobodu pogriješiti, neopterećeni smo. Nama se to neće zamjeriti. Kako se razvijamo na polju slikarstva, tako se mijenjamo. Naša je prednost sloboda i nadam se da nakon trideset godina rada dosta ljudi može prepoznati Miričin ili moj rukopis, uvjeren je Nino.
Oboje su članovi Dubrovačke udruge likovnih umjetnika.
- Naša Udruga broji više od dvadeset članova, nas 15-tak smo vrlo aktivni u slikarstvu. S nama je i Mišo Baričević, Vedran Grabovac, Dubravka Rathman, Valter Kožul, Maro Kriste, Loren Ligorio – tu su vrlo dobri, odlični slikari. A bila je tu i pokojna Jagoda Lasić, sjećaju se Dubčići.
Posljednje vrijeme Udruga radi tematske izložbe. Međutim, da kao Udruga nemaju prostor, sjete se na svakom tjednom sastanku.
- Znamo se dosta često sastajati po kućama članova, pogotovo pred izložbu. Do prije par mjeseci pola naše garaže bilo je ispunjeno slikama, platnima i bojama – sve od Udruge. Valter je uspio raščistiti jednu svoju garažu pa je to prenio tamo jer naša garaža vlaži. Imamo puno radova kao Udruga, a voljeli bismo raditi s djecom... Nedavno smo u Mlinima radili s najmlađima, djeca su čudo, ali nemamo gdje! Kad su lijepi dani, dolazimo kod Mira Stamatovića u njegovo dvorište ili idemo kod Ljiljane Knez, govori Mirica, a suprug se nadovezuje:
- Mislim da smo nakon 40 godina djelovanja zaslužili prostor. Dokazali smo se na razini Hrvatske, dobili smo najviše pohvala kao udruga i brojne nagrade. Hvala Gradu Dubrovniku što nam pomaže, bez njih ne bi ništa! Ali, ne mogu vjerovati da nema neki ”prostor” za nas! Moram pohvaliti i Joza Škerlja! On je legenda, pomaže nam u svemu, na svim se kolonijama s nama druži. Daje nam savjete kako raditi, a to nam baš fali. Kad bismo dobili prostor, imali bismo obraza nekoga zvati, a moramo se zahvaliti i gosparu Marinu Ivanoviću, podsjeća Nino.
Isto mišljenje dijeli i Mirica.
- Jozo i Marin nam sugeriraju gdje bi što trebalo popraviti, a onda djelo vratimo kući pa dovršimo, prepravimo. Da imamo neki svoj prostor, tu bi i radili - s članovima koji slabije rade, ali bismo radili i s nekim tko bolje radi, potražili savjet... Tražili bismo Joza uz neku nadoknadu, mi bismo između sebe skupili novce da mu platimo izdvojeno vrijeme. Važno nam je da se kvalitetno predstavljamo! Marin Ivanović je našu Udrugu na neki način uzdigao, pogotovo dok je bio ravnatelj Umjetničke galerije, počeli smo drukčije razmišljati. Valter nam je došao za predsjednika, to je mlađa snaga. U Udrugu primamo ljude kod kojih vidimo kvalitetu, posebno mlađe jer ipak moramo pomladiti Udrugu da nekome ostane. Ako već postoji 40 godina, neka je bar još 40, poručuje Mirica dodajući kako ne traže prostor na nekoj ekskluzivnoj lokaciji ili u Gradu, nego u bilo kojem dijelu grada.
Hvale Udrugu gdje su dobri prijatelji, ali su i željni znanja, učenja, a govore kako je odnos 'akademaca' prema amaterskim slikarima pristojan i konkretan. A na koji se način ovaj bračni par slikarski nadopunjuje?
- Nino kad slika, kaže: ”Ja danas slikam!” I u pidžami je pred štafelajem od jutra do mraka! (smijeh) Ni na telefon se ne javlja! Ja slikam kad on radi jer ja moram i skuhati i oprati otići u butigu. Puno komentiramo kad radimo, poredamo slike pa raspravljamo što bi trebalo promijeniti, kaže Mirica dok joj suprug u šali odgovara da nekad uvaži, a nekad odbije njegove savjete.
Oboje su ispočetka bili strastveno zaljubljeni u pastel pa su ih ljubitelji umjetnosti mijenjali. Nekad se i nesvjesno 'kopiraju'. Mirica sebe opisuje kao 'slobodniju s malo jačim koloritom' dok supružnikov slikarski stil opisuje kao „renesansu“.
Oboje dosta rade, posebno na kolonijama jer, priznaju, tamo nastanu djela koja možda doma nikada ne bi napravili. Vole poći u prirodu, a obožavaju Orebić gdje izlažu svake godine - i tako već 18 ljeta! Hvale tamošnje domaćine, atmosferu, ljepotu mjesta, razgovore, razmjenu iskustava i pozitivnu energiju. No, Mirica ne slika Grad, a Nino to pak čini.
- Mala je razlika između prostitucije Grada i slikarstva te slikanja Grada. Kad kažete da ste naslikali Grad, to je ustvari ona unutrašnjost iz srca. Toliko toga po Gradu ima što je štancano, fotokopirano i dorađeno na krivi način... Bolje i loše napravite nešto, ali samo neka bude original! Slikarska je industrija počela raditi neke zabrinjavajuće svari, upozorava Nino te nastavlja:
- Dubrovnik je naslikan na sve moguće načine i naći nešto novo je izazov. Važno je da vam se sve boje slože, da imate svjetla i sjenu, da slika bude poželjna oku. Jer, ima puno slika gdje okrenete glavu jer nemate što gledati, kritizira Nino.
Slika ili 'sjedne' ili 'ne sjedne'
Interijer krase slike bračnih supružnika, a naprijed, do prozora, radni je prostor sa štafelajem i dovoljno svjetla.
- U zanosu napravim sliku. Nekad mi treba dan, pa sutra popravim nešto još malo ili jednostavno ona 'sjedne' u roku od dva sata. Slika ili 'sjedne' ili 'ne sjedne', volim raditi u velikim nanosima, velikim penilom, podcrtavati, ali i koristiti špatulu… A moja supruga stalno ispravlja i popravlja i onda se na kraju dogodi da sliku 'pokvari', slikovit je Nino.
– On ostavi sliku, ali meni ne može ostati. On popravi kad mu dođe, a ja, kad nisam zadovoljna, cijelu preslikam, idem ispočetka, uopće mi nije žao. Volim slikati penilom, a koristim i špatulu, pogotovo kad radim s uljem, opisuje Mirica.
Sretni su što je tu Blaženko Ogresta kod kojeg kupuju materijale, ima nešto i u Mülleru, a prije su kupovali u Splitu. Mirica je par boja nedavno naručila preko interneta, ali nije zadovoljna. Jer, svaku boja mora uživo otvoriti i vidjeti. Platna pak naručuju putem Udruge, skupe novac pa dobiju veći paket uz povoljniju cijenu. Fali i izložbenih prostora.
- Šteta je što smo izgubili Ranjinu, nikad neću oprostiti onome tko nam je uzeo. U Dubrovniku danas ima jako vrsnih slikara koji bi mogli obogatiti ponudu Dubrovnika, govori Nino.
No, redovito obilaze postojeće izložbene prostore. Najčešće nedjeljom, kad obiđu sve – od galerije Frana Cetinića preko Galerije Dulčić Masle Pulitika do Umjetničke galerije. Kad pođu kod djece u Zagreb, njeguju istu naviku. U Kazalište idu rijetko, ulaznice za Dubrovačke ljetne igre su im preskupe ili se one povoljnije brzo rasprodaju.
- A o koncertima da ne govorimo! Što se tiče Sponze, elitna klasa slikarstva izlaže tijekom Dubrovačkih ljetnih igara. Ponekad su to akademski slikari koji možda i nisu puno bolji od nas. Veličina grada čini veličinu ljudi koji upravljaju gradom. Za nas, koji imamo 40 godina rada poput naše Udruge, bilo bi lijepo da nam daju termin od 15 dana u Sponzi u srpnju ili kolovozu, to bi nama bila nagrada što smo bili strpljivi, što smo radili i stvarali... To bi nama bio vrhunac, ali treba imati sluha, dodaje Nino.ž
Nedavno je par članova Udruge izlagalo tijekom Epidaurus festivala u Cavtatu, a ljeti Grad izbjegavaju koliko mogu.
- Kad moram ići u Grad odmah otvorim bolovanje! (smijeh) Moram se našaliti, ali smetaju nam gužve, stvarno je katastrofa! Devastacija Grada! U ljetno doba nema više šarma, ogorčeno će Nino.
Zato na Montovjerni imaju mogućnosti za stvaranje. Malo im bude 'veselo' kad je veliki odmor u obližnjoj Ekonomskoj i trgovačkoj te Obrtničkoj školi, ističu kako je Montovjerna postala veliko gradilište jer ih okružuje nekoliko dizalica. 'Borba' je na Montovjerni i oko parking mjesta, ali govore kako je to u cijelom gradu tako pa toliko ne zamjeraju ljudima koji im zauzmu parking. Šali se zato Nino kako imaju više „brojeva taksija nego svih drugih automobila u gradu“, ali vremena i mira za slikanje se nađe.
- Sad ćemo kad Nino ode u mirovinu otvoriti kućnu radinost, tu ima nekih 'caka', imamo prijatelje koji imaju galeriju u Splitu, traže nam slike, a moraš mu račun dati, a kako ćeš mu dati račun?! Tu treba nešto napraviti. Kad imamo izložbu, moći ćemo bez brige prodati djela, planira Mirica.
Udruga ima i podršku od Županije pa su tijekom kolonije na razini županije u Metkoviću mogli prespavati jednu noć!
- Prije nekoliko godina znali smo prespavati dvije-tri noći na Mljetu. Nikša Bender iz Turističke zajednice nam je poznanstvima i sponzorstvima puno pomogao oko brojnih kolonija, govore.
Redovito se uključuju u humanitarne akcije, tako su članovi DULU-a Crvenom križu za tombolu povodom godišnjice poklonili nekoliko slika. Uvijek su voljni pomoći jer:
- Postoji jedno pravilo u životu – tko se ne raduje davati, ne raduje se ni kad dobije! Ako nekome treba, pomognemo, jer nije u soldima sve. Treba biti radostan da možeš nekome pomoći, nikad ne znaš što te čeka u životu, mudro napominje Nino i tako na najbolji mogući način zaključuje razgovor.
Na Miričino stvaranje itekako je utjecalo preseljenje u Dubrovnik, trebalo se 'prešaltati' na novu okolinu.
- Na sjeveru smo dosta radili akvarele i pastel, a ovdje to ne prolazi. Radili smo i ulje, akril nismo toliko koristili iako smo čuli za njega. Kad sam došla ovdje, vidjela sam da svi rade akrilom. Pitala sam se što ću sa svojim zelenim bojama?! I stvarno jesam, slikala bih more, a dobila bi jezero, šumu (smijeh). Slikala bih Mediteran, a dobivala boje kontinenta! Bilo mi je dobrih godinu dana problem dok ustvari nisam osjetila ovo podneblje i ovaj dubrovački zrak te okolinu, ali sad je dobro, govori Mirica koja se uspije slikarski prebaciti na kontinent.
Dolazak ovdje ublažilo je njezine boje koje su sad toplije i ljepše.