U čast najizvođenijeg živućeg hrvatskog dramatičara, Mira Gavrana, u Dvorani Ivana Pavla II. održana je književna večer. Predstavljene su dvije Gavranove knjige: „Odabrane drame 2001. - 2021.“ te 13. izdanje romana „Judita“ u kombinaciji s biblijskom „Juditom“ i te istoimenom Marulićevim epom. Autorica pogovora u romanu je sveučilišna profesorica Cvijeta Pavlović. Uvodno se u ime organizatora i domaćina obratila predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, Slavica Stojan koja je podsjetila kako su Gavranove „Odabrane drame“ predstavljene prije tri godine, ali je komentirala kako je autor u međuvremenu „dopisao još neke“.
- Na početku bi htjela nešto reći o Miru Gavranu, a on bi rekao: „On koji piše i hvali se time da zna sve o ženama, da zna sve o muškarcima“. Sigurna sam da vi znate sve o Miru Gavranu. Brojimo se i prebrojavamo svaki dan, živimo u svijetu brojeva pa ću i ja reći nekoliko brojeva koji su vezani za Mira Gavrana i njegovo stvaralaštvo. Zašto je poseban Miro Gavran? Hrvatska književnost nikad nije bila tijekom dugih stoljeća, od završetka 15. stoljeća kad smo bili u 'žiži' europskih zbivanja i rekla bih, na istoj relaciji i istoj književnoj razini te je isto svjetsko zanimanje bilo upućeno hrvatskoj književnosti kad su djelovali naši veliki latinisti, spomenut ću Iliju Crijeviću i mnoge druge Dubrovčane, hrvatske pisce, među njima i Marka Marulića, dakle, od tada, uz neke rijetke izuzetke, ne mogu reći da je hrvatska književnost u svijetu pobuđivala toliko zanimanje, toliki interes kao što ga je pobudio Miro Gavran sa svojim dramskim djelima, izvedbama. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu, po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera širom svijeta i vidjelo ga je više od 3 milijuna ljudi. Dakle, baš zvuči kao korona izvještaj, našalila se Stojan te nastavila:
- Jedini je živući europski dramatičar koji ima svoj kazališni festival - i to ne jedan. Prvo je počeo u Slovačkoj, a u ukupno pet zemalja ima „Gavranfest“ na kojemu se samo prikazuju njegova dramska djela diljem Europe. Napisao je 50-ak dramskih tekstova i još uvijek ih piše i nedavno smo bili na prvoj izvedbi jedne od njegovih komedija u Zagrebu. To je najraznovrsniji svijet njegovih komedija: svakidašnji život ljudi, žene, odnosi, dakle, jednostavni susret, jednostavna komunikacija iz koje on zna izabrati ono najduhovitije, čovjeku najbliže i tako osvaja srca brojne publike koja sudjeluje i dolazi na njegove predstave. U tim predstavama kreirao je impresivan broj moćnih ženskih likova. Nisam ga nikad pitala je li to radio zbog toga što zaista zna sve o ženama ili zato što je Mladena Gavran prvakinja hrvatskog teatra, sjajna glumica koja doista u tim predstavama odigra svaki put izuzetne uloge?! U početku svog djelovanja pisao je prozna djela, to su romani iz provincijskog života, opet o običnim ljudima, o jednostavnim životima u kojima se ljudi kao neki 'antiheroji' pretvaraju u ljude koji ostvaruju izuzetna i neočekivana djela u životu.
- Godina 2001. bila je 500. obljetnica nastanka „Judite“, dakle, 1501. je Marulić napisao “Juditu“, a 2001. je Gavran napisao „Juditu“ i to je vjerojatno povezano jedno s drugim. Kao i Marulić, inspirirao se biblijskim predloškom, neću govoriti koje su razlike između dvije „Judite“, u svakom slučaju, razlike su prilične premda je cijeli prosede u sadržaju isti, sve se isto događa, na kraju Holoferno završava kako je završio u biblijskoj priči i kod Marula, ali „Judita“ koju nam je ponudio Gavran i koja je doživjela svojih 13. izdanja je jedna drukčija „Judita“, ona je jedna moćna žena, nije svetica, ona je žena puna strasti, žena u kojoj je probuđena ta zatomljena strast, a o strasti kod Marulića, naravno, nema ni govora! I, ona je žena pred kojim je veliki i tragični ispit savjesti koji će ona položiti do kraja. „Judita“ je samo početak Gavranova hagiografskog nadahnuća. Nakon „Judite“ koja je nastala 2001., 2004. Napisao je puno opsežniji, psihološki roman „Krstitelj“, također je biblijske tematike i treći roman koji je nastao 2008. bio je „Poncije Pilat“. Ove je godine godišnjica „Juditi“, naime 2021. navršava se 500. godina da je objavljeno prvo izdanje Marulićeve „Judite“ u Mlecima pa je na neki način ova godina obljetnička godina kojom obilježavamo i taj uspjeh hrvatske književnosti. Dakle, to je knjiga kojom je Marulić postao otac hrvatske književnosti, rekla je Stojan.
U predstavljanju je sudjelovala sveučilišna profesorica i članica Glavnog odbora Matice hrvatske Mirjana Polić Bobić koja je govorila o romanu „Judita“.
- Činjenica je da je starozavjetna „Judita“ nadahnuće i gospodina Gavrana, ali i mnogima drugim hrvatskim umjetnicima u zadnjim desetljećima. Spomenula bih kipara Kuzmu Kovačića, skladatelja Frana Paraća, slikara Dimitrija Popovića, pjevačicu Katarinu Livljanić koja je napravila jedan performans na Marulićevu „Juditu“. Ali, starozavjetna „Judita“ ima jedan 'obnovljeni život' u hrvatskoj kulturi. Gavranov roman se čita u jednom dahu, on je zapravo, praktički, kratki roman, a treba reći da su u međuvremenu izišli prijevodi romana na 12 jezika. Toliki je broj prijevoda koji su svi objavljeni kod komercijalnih izdavača, znamo da su i mnoga druga djela ovog našeg autora isto tako probila taj 'zid' koji nažalost stoji između naše suvremene književnosti i svijeta, posebno su taj zid 'probila' Gavranova dramska djela. U takvim okolnostima biti preveden na 12 jezika i objavljen je epohalan uspjeh koji je autor postigao i za sebe, a ujedno i za svoju matičnu kulturu i zemlju jer u nas nema ni službe ni institucije koja bi sustavno plasirala hrvatske autore u druge kulture, stoga je riječ o krupnim individualnim pothvatima. Trinaesto izdanje ovog romana dokaz je da on u ovom svijetu 'živi' i 'diše' punim plućima, to znači da mu čitatelj vjeruje. Roman je dosljedno napisan jezikom koji sam sobom podsjeća na biblijski, to je, možemo reći, jedan 'arhaizirajući' ili 'pseudobiblijski' jezik, a autor mi je rekao da mu je nakon prvog izdanja romana, veliki znalac stilistike, pokojni profesor i akademik Ante Stamać rekao da je „u Juditi vratio aorist u hrvatsku književnost“. To je čitav jedan vokabular kojim autor vlada a koji je isto tako ili biblijski ili nije biblijski, ali nas on u procesu čitanja uvjeri u to da jest, objasnila je Polić Bobić te dodala:
- Autor koristi slobodu i odgovornost u isti mah koji svaki autor i umjetnik ima i pri posezanju za onim što ukupni repozitorij jezika nudi, a to nekad leži neiskorišteno i pri obradi povijesnog, biblijskog i mitskog. Tu dolazimo do onog neočekivanog momenta: Gavranova priča o Juditi i Holofernu u osnovi je kao u Bibliji, kraj je identičan, ali u tom susretu Judite i Holoferna u ovome romanu biblijska priča dobiva posve drukčiju dimenziju. Judita je otprije, od samog početka, u romanu građena kao jedna punokrvna mlada ženska osoba koja zbog vladajućih društvenih konvencija ne ostvaruje vezu. Udaje se za sina uglednika koji joj je mrzak, mrzak joj je i uglednik i njegov sin, ali kad je on preminuo, a to se dogodilo vrlo brzo, ona je prihvatila sudbinu udovice i nosila ju je s krajnjim dignitetom i uz striktno poštivanje običaja. Judita u romanu je mlada žena, nerealizirane emotivne polovice svoga bića. Između Judite i Holoferna u romanu se ostvaruje ljubavni odnos kojega u Bibliji nema i pokazuje se da je strašni i slavni vojskovođa intimno također 'ruševina', a to nitko ne zna. Oboje u tom odnosu doživljavaju ono što nikad prije nisu, ali Judita je ipak odrubila glavu Holofernu i on je pritom gotovo pasivan za što postoji implicitno opravdanje u impostiranju njega kao lika u romanu. I drugi likovi su ljudski uvjerljivi u ovome romanu jer autor oko njihova biblijskog modela koji je, moramo priznati, dosta shematski, tka ljude od krvi i mesa koji su sebični, umišljeni, vlastohlepni, prestrašeni. Nisam se imala vremena baviti recepcijom ovog romana u nas i u svijetu, ali imajući na umu elemente koji uvjetuju i kanaliziraju današnju recepciju, mogu ustvrditi da je taj aspekt, ta elaboracija likova, njihovih motiva za javno djelovanje, gusto povezana s njihovim osobnim i ljudskim iskustvima u kojima prevladava ono univerzalno i u svim kulturama razumljivo jer je riječ o duboko ljudskome. To je ono što ih u očima današnjih čitatelja čini vjerodostojnima i čitatelji im vjeruju, mišljenja je Polić Bobić.
O svojem djelu govorio je i sam autor. Kazao je kako je dubrovački ogranak Matice hrvatske jedan od najaktivnijih u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Prisjetio se kako je na istom mjestu bio gost prije tri godine, ali iznio je i 'povijest' odnosa između njega i Dubrovnika. Tako je 1985. bio na Držićevim analima na koje ga je pozvao Feđa Šehović, 1982. kao student dramaturgije bio je na Dubrovačkim ljetnim igrama kad se radila predstava „Hekuba“ u režiji Ivice Boban. Tada je prvi put vidio što su to Dubrovačke ljetne igre. Te 1982. godine do odnosno od Dubrovnika putovao je s Fadilom Hadžićem, Perom Budakom i Slobodanom Šnajderom. 1986. časopis „Dubrovnik“ pod uredničkom palicom akademika Luka Paljetka objavio je Gavranovu pripovijest „Fosil“. 1991. U suradnji sa Stojan objavljena je njegova drama „Stranac u Beču“ gdje su junaci Ruđer Bošković i Marija Terezija, a napisao je i drugi dio gdje je junak i car Franjo, muž Marije Terezije. 1992. Ivica Kunčević režirao je u Dubrovniku Gavranov „Najduži dan Marije Terezije“.
- Sjećam se dolaska brodom ovdje, bili smo Kunčević, kritičari Anatolij Kudrjavcev, Dalibor Foretić… Došli smo na tu premijeru koja je bila prva ratna premijera, rekli su mi da ne hodam određenim mjestima jer su tu snajperi, premijera je bila u 4 popodne jer je policijski sat bio u 6, ili 6 i pol, ne sjećam se više. Predstava koja se događa prije 200 i nešto godina, ljudi dolaze lijepo obučeni na predstavu - bilo je to divno iskustvo, a kasnije sam se vratio na Babin kuk u hotel i bio sam jedini gost, ne računajući brojne prognanike. Konobari su mi dolazili i govorili da ostanem duže jer nije bilo drugih gostiju. Kasnije, nakon desetak godina, Nina Kleflin režirala je ovdje komediju „Vrijeme za komediju“ koja je isto lijepo prošla. Teatar Gavran je često gostovao s nekim mojim predstavama - od „Hotela Babilon“ do „Sve o ženama“, „Sve o muškarcima“, ne znam što je sve bilo tu tako da se moja duga veza s Dubrovnikom nastavila, čak jedna od ovih drama u 'Odabranim dramama' je monodrama koju je časopis „Dubrovnik“ i objavio nedavno tako da imam osjećaj da se nalazim u gradu s kojim sam lijepo povezan i u gradu koji ima iznimno aktivan ogranak Matice hrvatske, gdje je kultura bitna. Kad sam pisao „Juditu“, mislio sam da će to biti jedno izdanje i gotovo. Baš sam poželio tu mladu ženu, tu mladu udovicu u tom okruženju, okrutnom patrijarhalnom i ratnom, emotivnom slomljenom, poželio sam je dati na jedan ljudski način i cijeli roman ispripovijedan je u prvom licu na njezina usta, ima puno iznenađenja.
- Kad sam to pisao, nisam znao da ću pisati „Krstitelja“ i „Poncija Pilata“, jednostavno me to obuzelo i povuklo me i tri godine sam pisao te romane iz moje „biblijske trilogije“. Družio sam se sa Starim i Novim zavjetom, meni je to bilo nadahnjujuće, jedno lijepo osjećanje, a onda sam se na neko vrijeme vratio suvremenim temama i tek 2013. napravio sam jedan ciklus pjesama koje sam nazvao „Biblijske pjesme“ koje su izišle u jedinoj mojoj zbirci pjesama „Pjesme“. Paralelno sam s prozom pisao drame, komedije. Kad bih se zasitio proznog pisanja, pisao sam i romane za djecu, prvi roman „Svašta u mojoj glavi“ sam napisao tri mjeseca nakon što nam se rodio naš sin Jakov jer čovjek kad dobije svoje dijete, očito se počne vraćati u prošlost i rekapitulira svoj život i to je mene povuklo. Onda sam se toga zasitio, deset godina nisam napisao nijedan roman za djecu, a onda sam napisao onaj tinejdžerski „Profesorica iz snova“. To sam radio sa zadovoljstvom, imao sam tu sreću da sam mijenjao te stvari. Bio sam vezan uz kazalište, moja supruga je organizacijski voditelj, ja sam umjetnički. Kako sam imao to iskustvo u &TD-u, zasitio sam se 'direktorovanja' i rekao sam da nikad više u životu neću voditi nijedan teatar, jako je teško raditi s ljudima. Mada, zajedno neke stvari radimo, ne može se to strogo podijeliti, ispričao je dramatičar.
Gavran i Stojan zajednički su iz njegove nedavno izvedene drame „Na kavici u podne“ pročitali treću scenu. Premijera ove drame bila je u lipnju ove godine u Klovićevim dvorima.
- Meni kazalište treba biti odbljesak života, stvarnosti, međuljudskih odnosa. Meni možda najdraža tema u kazalištu su muško-ženski odnosi koji su doista univerzalni, svatko se s njima može i poistovjetiti i naći dijelove svog života te shvatiti kakav je on bio u nekim tim situacijama. Možda moji zadnji tekstovi kao „Sladoled“, „Pivo“ ili sad ovaj, to su te obiteljske i muško-ženske priče gdje mislim da svatko može naći djeliće svog života. U knjizi „Odabrane drame 2001. - 2021.“ su sljedeće drame: „Glasnogovornik“, „Savršeni partner“, Na kavici u podne“, „Svaki tvoj rođendan“, „Paralelni svjetovi“, „Tajna Grete Garbo“, „U očekivanju oca“, „Što da radim sa životom?“, „Kako ubiti predsjednika?“. U ovoj knjizi je pogovor napisao možda ponajbolji makedonski suvremeni pisac Venko Andonovski, istaknuo je Gavran.
Potom se gost prepustio pitanjima iz publike, a govorio je o odabiru temama.
- Doista nikad nisam sjeo za stol i sebe išao prisiljavati da bih trebao napisati ovo ili ono. Dođe neka ideja kad ona hoće, nekad ja hoću i ona mene u biti 'proganja' i prisili na pisanje. Recimo, jedna tema koju nikad nisam napravio, a želio sam nakon ove biblijske trilogije „Judite“, „Krstitelj“ i „Poncije Pilat“, jako sam želio napisati roman o svetom Pavlu. Ali, sva njegova misijska putovanja su jako poznata i dobro su opisana, meni je bilo puno lakše napraviti roman „Krstitelj“ o Ivanu Krstitelju. Jer, kad pročitate sva četiri Evanđelja, o njemu ćete pronaći možda osam, devet stranica, nema više. To je meni bio veliki prostor za imaginaciju da dodam svoje stvari. Za mene je Ivan Krstitelj čovjek koji ima psihologiju Starog zavjeta, a najavljuje ono novo, ono što dolazi s Isusom Kristom. U povijesti se to događalo u nekim društvenim i religioznim situacijama - da onaj tko najavljuje novo, to novo nije razumio, ali je razumio da je to novo kvalitetnije od onoga što je dotadašnji život bio. Nema mise da se ne spominje Poncije Pilat, Poncije Pilat je toliko bitan, to je čovjek koji je potvrdio odluku svećenika i dao razapeti Isusa Krista, ali kad pogledate, kad pročitate sva četiri Evanđelja, Poncije se spominje na šest-sedam stranica, nema ga ni toliko! Ne znamo što je s njim bilo dalje. Izmaštao sam njegovo djetinjstvo, mladost, trenutak kad on dolazi kao namjesnik tamo gdje dolazi i pratim ga deset godina, što je bilo s njim nakon što je dao razapeti Isusa Krista. Poslije ta tri romana, poželio sam napisati roman o Svetom Pavlu, on je za mene književnik nad književnicima, to je čovjek koji je proputovao cijeli svijet, s takvim zanosom je širio kršćanstvo, ali sva ta misijska putovanja su gotovo poznata i onda sam shvatio da ako hoću pripovijedati o njemu, što novo dodati?! S druge strane, on je tako dobar književnik da me je bilo strah hoću li ostati na njegovoj razini. To je, recimo, jedna tema koju sam htio obratiti. A, bilo je i nekih situacija da sam krenuo, stao i vidio da ono što sam poželio - ne mogu, ne znam jer mora se puno toga poklopiti, izjavio je Gavran.
Dotaknuo se i budućnosti njegova stvaralaštva.
- Naravno da bih volio da Teatar Gavran nastavi raditi i kad mene ne bude. Volio bih, ako Bog da, da se ove moje drame, knjige tiskaju i čitaju i kad mene ne bude, ali ja na to sad ne mogu djelovati, ne mogu projicirati što će i kako će biti. Prije korone se znalo dogoditi da imam 55, 65 živih predstava po cijelom svijetu, igran sam po svim kontinentima, u Indiji sam čak imao 14 predstava, u Brazilu, Argentini, Francuskoj, Estoniji… To je meni divno, ali to će živjeti ili neće ako ljudima koji dolaze bude nešto značilo. Recimo, od oko 130 prevoditelja koji su mi dosad prevodili, njih 50-ak sam upoznao, ovih 80-ak nikad nisam upoznao. Angažirali su ih izdavačke kuće ili kazališta, znači, uvijek postoje neki ljudi koji su 'pomagači' piscima. Osjećam beskrajnu zahvalnost prema svim redateljima, glumcima, prevoditeljima, urednicima, dramaturzima koji su se poželjeli baviti tim 'mojim svjetovima'. Kad pišem, mislim na nekoliko svojih prijatelja, ali kad to ode dalje, beskrajno sam sretan da netko u tom mom mikrokozmosu nađe i svoje dijelove, svoje sudbine i svoja osjećanja. Na to djelovati ne mogu, a ne može ni sam pisac reći da će ili da neće biti čitan.
- Mene sad fascinira da mi je, recimo, „Judita“ imala 13 izdanja ili neki moj prvi roman „Zaboravljeni sin“ se nedavno objavio u Japanu te 10. izdanje u Hrvatskoj, a sad su i „Sretni dani“ za djecu isto izišli u Japanu, dakle da neke moje stare drame poput „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“ iz 1988. i dandanas imaju nova izdanja i da je ljude požele zaigrati. Bio sam student od 22 godine kad je moja prva drama, „Kreontova Antigona“, izvedena u 'Gavelli' pa su je prije par godina izveli u Parizu pa je na festivalu u Avignonu šest godina zaredom igrala po 20 puta! Nešto što je nastalo kad sam imao 22 godine! Napisao sam to 1983. misleći na one naše muke, na političku manipulaciju u doba socijalizma, a 1988. kad se dogodila izvedba u Rotterdamu, izišao je ogromni naslov „Kreontova Antigona kao Afera Watergate“, a ja uopće nisam imao asocijacije na 'Watergate', ja sam išao prikazati naš svijet. Što hoću reći? Nešto napišem na jedan način, netko u drugoj zemlji doživi na svoj i ako to ima neku životnu uvjerljivost onda je to predivno. Ako uzmem neku knjigu i pročitam je, a ona me nije ni nasmijala ni rasplakala onda se nije dogodila književnost, to nije dobra knjiga, nije dobra književnost, kao da sam čitao udžbenik iz zemljopisa ili priručnik iz matematike. Kod književnosti i kazališta imam taj 'staromodni pristup', mogu biti moderan u jeziku i odnosima, ali želim 'čvrstu' fabulu. I objektivno u zadnjih stotinjak godina imamo i u likovnoj umjetnosti, i u književnosti, i u kazalištu puno onoga što se udaljilo od ljudskosti, to ne može preživjeti. To može biti uz neke podrške kritičara, lobija, ovoga, onoga, ali ako dođem u neku galeriju i vidim sliku ili kip koji bih mogao i sam izraditi, a ja ne znam ništa nacrtati osim kad potpisujem knjigu nacrtam gavrana jer bez tog gavrana potpis ne vrijedi, uvjeren sam da to nije umjetnost, a često vidim takve stvari. Kao što u kazalištu vidimo brojne 'prijevare', u književnosti, u filmu… Nikome ne 'naturam' da misli kao ja, ali mislim da sve što radimo mora imati ljudsku dimenziju i uvjerljivost, mora nas dodirnuti. Književnost je predivna, kazalište je predivno, mi u biti na jedan zgusnut način u predstavi od sat i trideset minuta dademo sukus jednoga života i kad se to dogodi na lijep način s dobrim glumcima, s dobrim redateljima onda smo svi presretni. Ako se to ne dogodi, to nije to, pojasnio je Gavran.
Otkrio je i je li se ikada morao boriti sa stvaralačkom krizom.
- Ja sam u biti samo jednom došao u situaciju da godinu dana nisam pisao, a to je kad sam kao mladi dečko od 28 godina postao ravnatelj Teatra &TD. U tih godinu dana nisam napisao nijednu stranicu i shvatio sam da čovjek ima jednu energiju zato nikad više nisam pristao biti ravnatelj nijednog teatra, a nudili su mi intendanture… Shvatio sam da mi imamo jednu energiju: hoćemo li je potrošiti na pisanje, na organizaciju života… Biti ravnatelj ili neki rukovoditelj je isto divno i kreativno, ali ne možeš paralelno dva, tri, četiri… Jako je teško! Tad nisam pisao, a inače, nikad ne sjedam pisati na silu. Ako nemam ideju, imam pauze od tri, četiri, pet mjeseci. Organizirao sam si život zadnjih dvadeset, trideset godina tako da uglavnom pišem preko ljeta kad se svi brčkaju. Volim otići na more i na otoke, plivam i pišem, pišem i zimi, a proljeće i jesen su razdoblja za pokuse na predstavama, promotivne aktivnosti. Dosad sam održao preko 1300 književnih nastupa, učiteljsko sam dijete iz sela Trnave kod Nove Gradiške, znači, smatram da svaki stanovnik ove zemlje, živio on u zadnjem selu, gradu ili negdje, ima pravo na kazališni, književni doživljaj i da mu treba doći književnik… To je negdje funkcija i naše Matice hrvatske. Napravio sam 1300 susreta u životu, a od toga je preko 1000 bilo u osnovnim i srednjim škola, a ostalo su bili brojna sveučilišta, knjižnice, pučka otvorena učilišta, mlada, odrasla publika, sve… Ako netko nije postao čitatelj do 12. ili 13. godine, mala je šansa da će postati poslije. Kad se to zna onda shvatimo kolika je važnost književnost za djecu i to se nikad ne smije podcjenjivati. U mojoj memoriji kao čitača, ona djela koja sam pročitao: od Ivana Kušana, Mate Lovraka, Ivane Brlić-Mažuranić, Ericha Kästnera, Ferenca Molnára, pa čak i jedan Jules Verne koji danas djeci ne znači ništa, a meni još znači, tu je i Karl May... To su tako predivni svjetovi koji su me pridobili da ostanem vječni čitatelj. Isto tako, kao provincijalac u Novoj Gradiški sam bio beskrajno zahvalan jednom Relji Bašiću koji je napravio „Teatar u gostima“ i došao je u tu malu Gradišku i ja sam pogledao predstavu „Čaruga“ Ivana Kušana koji mi je kasnije postao profesor na Akademiji. Kako život ima neke krugove!
- Život je toliko lijep kad se čita, toliko lijep kad nastaju dobre predstave! Dubrovnik je grad predstava, predivnih, kazališni grad. Kad pomislim na Dubrovnik, pomislim na sve ovo likovno, povijesno, na književnost, ali pomislim i na kazalište. Vi imate odlične književnike i to je predivno. To je naš posao: da se uzajamno darivamo, a pisac bez čitatelja i publike ne postoji, dramski pisac bez dobrog glumca ne postoji. Osjećam veliku zahvalnost prema svim dobrim glumcima i redateljima. Naravno, kao svaki dramski pisac doživio sam užasna razočaranja. Kad vidiš predstavu koja nema veze s tobom, znali su svašta mijenjati: u dvije predstave su mi stavili da mi žene igraju muškarci, to je najgore. U jednoj zemlji sam doživio to da sam došao na predstavu, a oni su promijenili kraj. Čuli su da dolazim pa su vratili onaj 'stari' kraj. Svašta dramski pisac doživi, romanopisac ima više sreće. Moj roman je na 7., 17. Ili 70. stranici uvijek isti kakav je bio. Zahvalan sam kad sretnem redatelja, a s divnima sam surađivao, koji poštuju osnovu. Uvijek sam davao slobodu i glumcima i redateljima da skrate, pogotovo sâm volim kratiti. Kad sam sâm s Perom Kvrgićem i Vjeročkom Žagar režirao moju dramu „Kad umire glumac“ 1995., kratio sam je, a Pero je pitao: „Miro, zašto kratiš toliko? Što će ostati?!“ Dvočinsku dramu sam sveo na sat i pet minuta jer sam shvatio da će biti zgusnutije i bolje i maknuo sam svojih 25 stranica. Znači, nisam imao odnos prema svom tekstu kao prema 'Svetom pismu' nego sam bio kazališni čovjek. Ne postoji dobar dramski pisac na svijetu koji je kabinetski pisac, pisanje drama se uči na pokusima zajedno s glumcima i redateljima. Odeš na pokus i slušaš kako glumac od dvije rečenice napravi jednu, kako od jedne nekad mora dvije, kako nekad nešto mora zgusnut, kako nekad vidi da je nekad nešto nepotrebno uopće izgovoriti jer je već mimikom i gestom rečeno. Znači, dramski pisci se 'rađaju' u kazalištu, kao i redatelji, ne može to teoretski. Naravno, pisac je samotno biće, piše sam. Kao mladić, kao srednjoškolac sam prilično bio zatvoren u 'svoj svijet', 'autističan', kazalište mi je pomoglo da se otvorim prema drugim ljudima jer je kazalište kolektivni čin, sintetička umjetnost, moraš se baviti različitim stvarima: likovnost, kostiim, scenografija, glazba, glumci, redatelji i moraš živjeti sa svima njima.
Podijelio je Gavran s dubrovačkom publikom i par anegdota.
- Prije 15 godina su me pozvali u ženski zatvor u Požegi da dođem i da održim književni susret, a još su zatvorenice uprizorile ulomke iz moje komedije „Sve o ženama“. Imao sam običaj na kraju književnih susreta u osnovnim i srednjim školama, kad je sve gotovo, reći: „E sad ste slobodni!“ I sad, završio sam književni susret u zatvoru i kazao sam najgluplju moguću rečenicu: „E sad ste slobodne!“ A neke su imale još po tri-četiri godine zatvora. Ravnatelj zatvora Lepoglava me je tražio jer su igrali moju komediju „Traži se novi suprug“, pitao me je mogu li igrati, a onda sam saznao da nemaju žena, nego je muškarac igrao žensku ulogu pa je to bilo malo nesretno tako da pisac mora surađivati sa svima: zatvorenicima, zatvorenicama, osnovnoškolcima, srednjoškolcima, profesorima književnosti i svim drugim profesijama. To nas sve nekako povezuje, književnost je predivna jer u književnim djelima tražimo sebe, svoj odbljesak, negdje kad čitamo, uvijek gledamo na svoj način. Recimo, kako sam živio u tom selu kraj Nove Gradiške u dvorcu koji je sagradio general Filipović koji je okupirao Bosnu i Hercegovinu 1878. Na povratku u Beč zastao je u tom selu, počastili su ga i napravio je tu školu koja je u biti jedan lijepi dvorac i tu su moji roditelji kao učitelji živjeli i ja sam se bukvalno rodio u toj zgradi.
- S 15 godina sam počeo čitati „Anu Karenjinu“ od Tolstoja. Kako znate, to je roman koji se u biti sastoji od dva romana, kad sam imao 15 godina nisam preskakao, ali sam toliko bio koncentriran na Levina i njegove doživljaje na selu, a ova Ana mi se tada nešto 'glupirala', pa muž, pa voli Vronskog, meni je to išlo na živce. Prošlo je 15 godina, uzeo sam ponovno čitati „Anu Karenjinu“, bio sam već deset godina u Zagrebu, selo mi je već dojadilo i nama seljacima obično nakon nekog vremena to nije zanimljivo. Moji prijatelji idu kopati, a ja kažem da sam se nakopao do 15. godine i da mi do toga više nije! (smijeh) Tolstoj u međuvremenu nije ništa promijenio, isto je izdanje, ali mi je bilo predivno odnos između Ane, muža, Vronskog, a Levin mi je bio dosadan. Što hoću reći? Neke romane, filmove, predstave u nekom trenutku možda nama ne znače jako puno jer smo mi u nekim drugim emocijama i onda u nekoj drugoj fazi života uđemo u drugu emociju, roman je ostao isti, mi smo se promijenili. Pozivam ljude, ako ste nešto čitali i nekad vam je puno značilo, nije loše nakon 10,20 godina ponovno pročitati, ali se nemojte iznenaditi ako bude razočaranje jer ostane neka slika i dojam koje se promjene. Ima onaj stih: „Nikad se ne vraćaj u mjesta gdje si bio sretan“. Zašto? Teško je ponoviti taj osjećaj, ali ja se u Dubrovnik svejedno vraćam, zaključio je Gavran.
U četvrtak, posljednjeg dana rujna, na istom mjestu će u organizaciji dubrovačkog ogranka Matice hrvatske s početkom u 18 sati održati predavanje Stjepana Sučića na temu Hrvatskog proljeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....