U ljetnikovcu Petra Sorkočevića predstavljeno je novo izdanje Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, knjiga Prema izvoru znanja - dubrovački studenti na Sveučilištu u Padovi od srednjega vijeka do pada Republike Monike Grdiše Asić. Uz autoricu, o djelu su govorili urednica izdanja, akademkinja Nella Lonza te recenzent Relja Seferović, a moderator predstavljanja bio je Vedran Stojanović.
Upraviteljica Zavoda Vesna Miović pozdravila je uvodno okupljene naznačivši kako knjiga otkriva što je u prošlosti značilo studirati u inozemstvu. Stojanović je izjavio kako su mladi odlazili vani po znanje i iskustvo dodavši kako odlazak ostavlja trag koji nije samo akademski a zna to po vlastitom iskustvu. On mijenja percepciju doma, to je najveće blago odlaska i to je nešto što se nije promijenilo. Autorica je pratila dubrovačke studente koji su odlazili u jedno od najprestižnijih sveučilišta u Italiji. Komentirao je da nije riječ o knjizi koja bilježi sentimentalne studentske zgode, nego je riječ o ozbiljnom i sustavnom istraživanju. Napomenuo je kako je knjiga nastala iz doktorata.
- Knjiga je dokaz da Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku više od sedam desetljeća stvara korpus znanja o dubrovačkoj prošlosti. Ovakve knjige nastaju zato što postoje mjesta koja znaju koliko su te knjige vrijedne. Ovo sakupljeno, zapisano, ukoričeno znanje ostavljeno je svima nama, knjizi želim sretan i dug život i čitatelje koje zaslužuje, poručio je Stojanović.
Lonza je kao autoričina mentorica i urednica knjige pokazala doktorat koji je zaista ogroman rekavši kako knjiga nije nastala skraćivanjem doktorskog rada, već njegovim ‘destiliranjem‘.
- Knjiga odnosno doktorat se radio dugo, ne bih rekla da se rad jako odužio, ali dato je vremena procesu da dođe svom prirodnom kraju. Kolegica Monika Grdiša Asić i ja smo tijesno radile na ovoj knjizi. Uloga mentora je da iz pozadine čuva svog doktoranda... Kolegica je imala temu, sama je bila smislila... Moram reći da sam i sama donekle istraživala ovu temu... Važno je pomoći doktorandu da razazna je li to relevantna tema, donosi li se neki novum, a drugo, važno je imati izvore da se to može istraživati. Jer, povjesničarima je to često problem: ima krasnih tema, ali ne možete ih istražiti jer nema izvora! Znali smo da će tu biti obilje podataka jer je u Padovi jedno od najstarijih sveučilišta u Italiji... Sveučilište u Padovi je osnovano 1222. Bilo je oko tisuću studenata, toliko je bilo na Oxfordu, Cambridgeu, Parizu... U Padovi se slijevalo puno studenata stranaca, iz puno daljih krajeva, bilo je puno Nijemaca, Danaca, imalo je jako dobru reputaciju... Mi smo ovdje zahvatili dugo razdoblje... U početku je bio studij prava, a početkom 15. stoljeća je postalo sveučilište Mletačke Republike. Svatko tko je htio doći do nekog mjesta, do neke službe, morao je poći tamo studirati, što je Padovi donijelo uzlet. 16. stoljeće je obilježilo neke inovacije, nešto što druga sveučilišta nisu imala - Padova je tako imala anatomske sekcije, botanički vrt... U 17. stoljeću došlo je do stagnacije jer su se počele nuditi alternative, drugi su počeli nuditi doktorate... Studentima iz Dalmacije i Grčke oprošteno je prisustvo što je imalo veliki utjecaj i malo-pomalo je to vodilo do provincijalizacije studija u Padovi, osjetila se ta silazna linija. Isusovci su tako u Dubrovniku ponudili cjelokupni sustav obrazovanja... Glavni su izvori bili iz Padove, a zahvaljujući dokumentima u Dubrovniku ispitalo se tko su bili ljudi koji su odlazili, moglo se pratiti što se s njima događalo kad su se vratili u Grad, jesu li mogli koristiti svoje stečeno znanje... Moglo se, recimo, kroz odluke Vijeća saznati jesu li dobivali stipendije...
- To veliko istraživanje dovelo je do velikog korpusa studenata, obuhvaćeno je razdoblje od kraja 14. do kraja 18. stoljeća. Puno je bilo tvrdnji da su naši ljudi predavali u Padovi, to krasno zvuči, ali to, nažalost, nije istina. Neke mitove smo morali odbaciti... Bio je samo jedan koji je baš predavao u Padovi, bio je dijete iz nahodišta, usvojio ga je Mlečanin i odveo sa sobom tako da je bio naturalizirani Mlečanin dubrovačkih korijena koji je u Padovi predavao filozofiju krajem 17. stoljeća. Drugi kolege drugih zemalja radile su slične analize, recimo za Austrijance, Nizozemce... Dubrovčani su jako često završavali studij. Primjerice, mnogim plemićima iz Njemačke bio je to dio nekog općeg stjecanja obrazovanja, bilo im je to putovanje, išli su na grand tour po Italiji, nije im toliko bila važna diploma. Knjiga je bitna zato što se prikazalo poglavlje iz kulturne povijesti koje dosad nije bilo temeljito obrađeno, podcrtala je Lonza.
Seferović je naglasio kako je knjiga priča o 79 dubrovačkih studenata koji su od kasnog 14. do početka 19. stoljeća bili studenti na Sveučilištu u Padovi. Bilo je to uspješno studiranje jer se više od polovica njih doma vratilo s diplomom. Dodao je kako je svaki dubrovački student u Padovi s lakoćom pratio nastavu na latinskom jeziku. Otkrio je kako su studenti bili mladići u ranim dvadesetim godinama, studenti teologije bili su stariji, u kasnijim dvadesetim ili ranim tridesetim. Studij je trajao od pet do sedam godina, a do danas je cjelovito ostala sačuvana samo jedna diploma. No, sačuvani zapisi i dokumenti govore o uspjesima dubrovačkih studenata. Naveo je i kako je bio i jedan ‘buntovnik‘ među dubrovačkim studentima, bio je to Miho Dadić koji se zbog promicanja francuskih revolucionarnih ideja nije smio vratiti u Republiku, tek se nakon desetak godina vratio u Dubrovnik.
Najskuplji su bili studiji rimskog te kanonskog prava, a potom je tu bila teologija i medicina. Diploma im nije osobito pomagala u državnim službama jer se prilikom zapošljavanja u Republici prvenstveno gledalo na iskustvo i na dob, a tek onda na diplomu. No, iskustvo sa studija je bilo korisno zbog stjecanja međunarodnih kontakata na sveučilištu... Čestitao je Seferović autorici na knjizi!
Grdiša Asić je napomenula da je sa 70 posto publike na predstavljanju u nekom trenutku pričala o ovoj temi.
- Drago mi je što ste svi ovdje, neki znaju i dijelove tekstova ili neke ljude koji su bili u Padovi i tamo studirali. Moja djeca elokventno mogu razgovarati o ovoj temi koliko su živjeli s njom! Posebno sam sretna što sam tijekom pisanja imala toliko ljudi uz sebe i što je većina njih večeras ovdje. Zahvaljujem od srca mojoj mentorici i urednici Nelli Lonzi koja je učinila da knjiga uopće ugleda svjetlo dana, recenzentu Relji Seferoviću na vrijednim komentarima, zahvaljujem obitelji, a posebno me veseli što ova tema nije dovela do kraja jednog, nego do početka novog istraživanja! Nadam se da ćete knjigu čitati sa zanimanjem, a nadam se i da će nekome poslužiti kao poticaj i polazište za neka buduća istraživanja, zaključila je Grdiša Asić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....