StoryEditorOCM
KulturaART RADIONICA LAZARETI |

NADA TOPIĆ Volim praznine u zbirkama jer poezija je forma koja cijela živi od svoje sugestivnosti, od onoga što nije kazano i što mi samo naslućujemo

Piše Bruno Lucić
23. listopada 2020. - 22:05
Nakon Senke Marić prošlog tjedna, voditeljica ciklusa Književnost u Lazaretima, Staša Aras, ugostila je ovoga puta književnicu i knjižničarku Nadu Topić iz Solina. Gošća je napisala tri zbirke pjesama („Svetac u trajektnoj luci“, „Meteorologija tijela“, „Bezbroj i druge jednine“, „Otac“ i „Sestra“), dvije zbirke lirskih proza („Male stvari“, „Stope u snijegu“), slikovnice („Kako se rodila roda“) i znanstvenu monografiju („Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja“). Dotaknule su se voditeljica i gošća teme kulture čitanja.

image
Božo Radić/Cropix


- Često čujemo različita istraživanja vezana za čitateljske navike i obično bude rečeno kako je poražavajući broj ljudi koji čita, kako je malo prodano knjiga, kako se malo posuđuje… Međutim, treba gledati na to da je čitanje zapravo jedna osamljenička aktivnost, jedna nevidljiva aktivnost i da je zapravo metodološki vrlo problematično izračunati koliko se čita, kako se čita, što se zapravo čita jer ne čitamo mi samo knjige koje kupimo, koje posuđujemo u knjižnici, nego čitamo i knjige koje nam netko posudi ili koje smo dobili na poklon. Dosta danas čitamo tekstove na Internetu, nekoliko sati znam čitati tekst na Internetu, različite vrste tekstova, tako da je teško izračunati koliko tko čita. Čitanje je jedna aktivnost koja se mijenjala i mijenja se i dalje, kako se mijenjao medij, tako se mijenjala i ta aktivnost. Nekad je u prošlost bila rezervirana samo za pismene i za one koji su si mogle priuštiti knjigu kao artefakt koja je u neko vrijeme bila i skupa. Kad se gleda kroz društveno-povijesne okolnosti, to je jedna promjenjiva aktivnost i pitanje je kako će se dalje razvijati i kako ćemo mi u budućnosti čitati, hoće li to biti neke '4D' ili '5D' knjige… U tome svemu je ključno da postoji način, da postoji medij kroz koji ljudi prenose svoje priče, svoje ideje, da mogu iznijeti svoju poruku, mišljenja je Topić.

Autorica već četiri godine vodi čitateljski klub u Solinu pa je Aras razgovor usmjerila na temu profesionalnog čitanja.

image
Božo Radić/Cropix


- Super je to pojam! To je pojam kojega sam koristila tijekom jednog istraživanja, pisala sam jedan rad o Ivu Vojnoviću i taj rad nosi naziv „Profil profesionalnog čitatelja“ jer je on u to vrijeme kad je živio zaista bio profesionalni čitatelj jer je čitao i prevodio, pisao... Kad radiš neke aktivnosti kao što je vođenje čitateljskog kluba ili na radnom mjestu gdje si usko povezan za knjigu, onda zaista profesionalno čitaš. Tako se i meni događa, kad za čitateljski klub pripremam te naslove, često čitam nešto što inače ne bih i što opet oduzima vrijeme. Ali, naravno, to je ogromna radost, posebno druženje s ljudima koji su isto tako profesionalni čitatelji jer imam sreću da se u tom klubu stvorila jedna grupa malobrojnih, ali zaista iskusnih čitatelja koji imaju bogato čitateljsko iskustvo, koji su puno toga pročitali i onda jednostavno zajedno možemo komunicirati tako da se jako dobro razumijemo i znamo o čemu govorimo. I, naravno, zanimljivo je čuti različite interpretacije istog književnog djela. Kad sam tek krenula u to, malo sam se pribojavala da će to biti još jedna knjiga koju ću morati pročitati, još jedna obaveza, ali evo, sad nakon četiri godine se iskreno veselim tom našem mjesečnom susretu, ispričala je Topić.   

Osvrnula se Aras na gošćin angažman oko knjižare Morpurgo u Splitu, istraživanje koje je rezultiralo doktoratom.

- Knjižara Morpurgo u Splitu jedna je od najdugovječnijih knjižara, osnovana je 1860. Posve slučajno sam počela istraživati njezinu povijest, radeći jedan seminar došla sam u knjižnicu Muzeja grada Splita i tamo sam pronašla nekoliko prodajnih kataloga te knjižare. Mene je oduševila ponuda knjižare prije 100 godina, kako su imali dosta široku ponudu literature, kako stručne tako i beletristike, strane, prijevode i klasike, zabavnu biblioteku, dječje knjige... Bila sam fascinirana da je Split prije više od stotinu godina bio mjesto u kojemu si mogao lakše doći do literature nego danas. Držali su mnogo stranih i modnih časopisa, na primjer priručnik za dresuru pasa. Stvarno me to oduševilo, ta jedna živost, kroz taj mali popis knjiga otkriješ puno o životu tadašnjeg grada, što je tada bilo aktualno i što je tada njima bilo važno. Tako nekako, malo-pomalo, vidjela sam da ima jako puno arhivskih tragova, raznih dokumenata o radu te knjižare i to sam počela istraživati, prikupljati, razvijala sam tu temu, istraživala sam postojanje te knjižare dok god je ona bila vlasništvo obitelji Morpurgo odnosno dok njena imovina nije postala državna. Naravno, nakon Drugog svjetskog rata radila je, bila je državna, a onda je opet, nakon Domovinskog rata došla u privatno vlasništvo i tako je prije otprilike tri godine zatvorena. Algoritam je bio zadnji u najmu, a nakon kraha tog knjižarskog lanca, knjižara je stajala prazna, vlasnik knjižare nije je htio iznajmiti nijednom drugom knjižaru iako je ona zaštićena kao kulturno dobro. Nikome nije bilo isplativo držati tu knjižaru. Raduje me što je ove godine Grad Split ušao u posjed prostora, što znači da će ona trajno biti zaštićena, vidjet ćemo na koji način, navela je Topić otkrivši kako je preuzimanje od strane Grada Splita uslijedilo nakon njezinog razgovora s gradonačelnikom koji je pročitao njezinu monografiju.

image
Božo Radić/Cropix


Izrazila je nadu kako će knjižara opet zaživjeti te je kazala kako je monografija znanstveno argumentira značaj te knjižare za kulturni život grada. Aras je primijetila kako Topić nije jako vidljiva pjesnikinja, ali je ocijenila jako odgovornom prema poeziji i tekstu, prema čitateljima. Također, otkrila je kako je autorica nominirana za književnu nagradu „Janko Polić Kamov“ i to za zbirku „Stope u snijegu“. Kazala je kako autorica najprije znanstveno istraži teme svake pojedine zbirke te kako piše 'poetske knjige'.

- To je vjerojatno posljedica i čitateljskog iskustva jer autori koje volim pišu tako, a jedan od mojih omiljenih autora je Italo Calvino. Ono što je meni važno jest to da ta početna ideja dovoljno zaokupi i da se pojavi nekakva intonacija iz koje ću moći pisati. Kad se to dogodi onda mi je lakše, jasnije i volim imati nekakvu viziju kako bi ta knjiga trebala izgledati. Nakon ovih nekoliko knjiga koje su nastale tako, moram priznati da me taj način pisanja počeo pomalo umarati. Koliko god je lijepo imati zamišljeni koncept, toliko te on istovremeno sputava na neki način i samog sebe ograničavaš.  Tako da me nakon svih ovih zbirki zanimaju samo pjesme koje će biti same sebi dovoljne. To što je napravljeno, zaista je napravljeno tako, bilo mi je važno da u svakoj knjizi budu tekstovi koji će imati vrlo jasnu poveznicu, dodala je Topić.

Autorica povremeno napiše neki tekst, neku priču ili neki duži tekst koji možda nigdje neće biti objavljen. Zabavila se autorica i temom objavljivanja književnih tekstova, pjesama ili statusa s nekom literarnom vrijednosti na Facebooku - u tome ne vidi ništa problematično ili loše. Potom se govorilo o zbirci „Otac“ i „Stope u snijegu“. Zbirka „Otac“ ciklus je pjesama posvećenih ocu koji je umro, svaka pjesma nosi težinu njegove odsutnosti.

image
Božo Radić/Cropix


Kako zadnje četiri godine radi u osnovnoj školi u Solinu,  pripremajući monografiju škole, slučajno je u arhivu škole otkrila dva novinska napisa koji opisuju stradanje dvojice dječaka koji su bili učenici škole. Njih dvojica su se smrznula u snijegu na Kozjaku, bila joj je to inspiracija za „Stope u snijegu“. Riječ je o lirskim zapisima koji mogu funkcionirati pojedinačno, ali zajedno pričaju tu jednu priču: htjela je ispričati priču tragično stradalih dječaka iz perspektive predmeta, nijemih svjedoka.  

- Nešto što se pojavljuje u svim mojim knjigama, to je zapravo neka osnovna ideja koju razvijam od prve zbirke, ali ne toliko vidljivo, to je jedna umreženost stvari kako je zapravo sve isprepleteno, povezano… Sve stvari utječu jedna na drugu, ništa se ne može dogoditi, a da to nema utjecaj na nešto drugo. Možda je to vidljivo i u knjizi „Stope u snijegu“. Volim preciznost i mislim da je obilježje svih knjiga koje sam napisala jezgrovitost, sažetost, stiliziranost i neka težnja da se zapravo ne kaže sve do kraja. Volim bjelinu, volim prazan prostor tako da u knjigama ima dosta praznine, dosta bijelih stranica. Mislim da je poezija takva forma koja traži to, ona zapravo cijela živi od svoje sugestivnosti i od onoga što nije kazano, od onoga što mi samo naslućujemo. Ti grafički pomaci doprinose tome da doživimo taj njen bijeli prostor, obrazložila je autorica.

image
Božo Radić/Cropix


Komentirala je i svoj rodni kraj.

- Kad razmišljam o tom prostoru koji estetski nije lijep na prvu, nije lijep, nije to idealni Mediteran - sunce, more i galebovi, to je industrijska zona. Imamo mi lijepih dijelova, ali taj dio u kojemu sam živjela, to je između dvije željezničke pruge, između dvije tvornice, to je jedan dosta sivi prostor, ali bez obzira na to, kad si dijete, meni je djetinjstvo u tom prostoru bilo izazovno, kao dijete ti ne interpretiraš taj svijet nego ga samo uzimaš kakav god on bio. Zato su te male stvari napisane kakve jesu, pojasnila je Topić rekavši kako sve to ima svoju ljepotu.

Zbirku „Otac“ izdala je sama jer je htjela da knjiga bude što prije objavljena, a da je išla preko izdavača, to bi duže trajalo. Pojasnila je kako samo objavljivanje uzima više energije nego pisanje.  Kako je to već tradicionalno u ciklusu „Književnost u Lazaretima“, gošća je pročitala nekoliko svojih tekstova poručivši publici da čita poeziju.  
 
23. travanj 2024 09:30