Gost prvog ovogodišnjeg ciklusa ”Putositnice utorkom” Dubrovačkih knjižnica bio je hrvatski ”Thru Hiker” i zaljubljenik u hodanje Nikola Horvat. U Saloči od zrcala održao je multimedijalno predavanje ”104 dana na Croatian Long Distance Trailu – 2200 km od Iloka do Prevlake“. Matija Tija Nenadić je u ime Dubrovačkih knjižnica pozdravila okupljene napomenuvši kako je Horvat ”domaći gost” jer je već lani gostovao u Dubrovniku i predstavio svoj put od Južne Amerike do Kanade.
Horvat je na početku predavanja otkrio pozadinu ovog projekta, a naveo je i nekoliko zanimljivih brojki. Tako je propješačio više od 2100 kilometara, a njegov put proveo ga je kroz 43 grada, 21 planinu i 3 nacionalna parka Lijepe naše. Ukupan uspon cijeloga puta iznosi više od 54 tisuće kilometara pa se Horvat zapitao koliko je to "Mount Everesta", ako najviši vrh Zemlje dostiže visinu od 8 848 metara. Horvat je s grupom istomišljenika osnovao udrugu Long Distance Trail Hrvatska koja je marljivo radila na trasiranju onoga što će postati najduža i gotovo jedina dugoprugaška staza za hodanje u Hrvatskoj. Tako je ovim pothvatom Horvat, inače po struci teolog, spojio sve krajeve Republike, povezao najistočniju, najsjeverniju, najzapadniju i najjužniju točku Hrvatske. Stazu je podijelio u nekoliko etapa što uveliko olakšava samo hodanje jer stići do pojedinih točki na stazi hodača ispunjava uspjehom.
Pješačenje je bez odmora trajao 92, a s odmorom 104 dana. S Horvatom je krenulo troje prijatelja, ali je na kraju on sam izdržao do kraja pa je rekao da uspjeh puta iznosi 25 posto. Najprije je zaključio kako Hrvatska nije toliko bogata vodom jer se, prema njegovim riječima, neprestano morao ”žicati za vodu iz kuća”. Nailazio bi na vodu, ali ona je u vrlo rijetkim slučajevima bila pitka, ali zato su ljudi koje je pitao za vodu uglavnom bili susretljivi. U Slavoniji su ga dočekali odlični putevi, a Horvat je u tom dijelu Hrvatske napravio divne fotografije, svaka bi mogla biti razglednica. Predavanje je, iako možda predugo jer je trajalo dva sata (!), barem bilo ispunjeno zanimljivim videomaterijalom i gotovo umjetničkim fotografijama, ali i svakodnevnim, spontanim slikopisima. Na putu je Horvatu i sin nakratko znao praviti društvo.
Oni koji se u Americi bave ovakvom aktivnošću na poseban način označavaju svakih 100 prijeđenih milja pa je Horvat po američkom uzoru označio svakih 100 prijeđenih kilometara i to fotografski dokumentirao. Priznao je da je zaboravio zabilježiti trenutak kada je prešao 1500. kilometar! U Slavoniji su ga uglavnom častili pivom, ali i rakijom. Često je imao susret s policijom koja je pojačala svoju prisutnost u tim krajevima zbog izbjeglica, ali svaki put je sve dobro prošli jer je projekt već prije uredno prijavljen. Znali su prespavati kod onih koji bi im ponudili smještaj, sve bi se to događalo spontano. Kad ne bi imali pravi krov nad glavom, onda su spavali u šatorima, nerijetko na privatnim i ograđenim posjedima. Međutim, poručio je Horvat kako nikome nisu smetali i kako nisu kampirali u pravom smislu riječi jer bi pošli spavati čim bi se smrklo, a na put bi krenuli čim bi svanulo. Nisu kao pravi kamperi ostajali, ložili vatru i roštiljali. Bili su i medijski popraćeni pa su mnogi znali za njih, a naišli su na ogroman broj ljudi koji su ih dočekali raširenih ruku i otvorenog srca.
- Dobri ljudi su jedan od najboljih segmenata hodanja na duge staze, kazao je Horvat.
Sa žaljenjem je više puta ustanovio kako su šume u Hrvatskoj žrtve devastacije, puno puta bi se susreo s "grobljem šuma" što je predočio i fotografijama. Komentirao je kako osobno nije zadovoljan gospodarenjem šuma u Hrvatskoj. Kao još jednu važnu stavku za ovakve pothvate izdvojio je fleksibilnost.
Prepričao je Horvat kako je bilo u Međimurju gdje je naišao na puno smeća, na Bilogori je često nedostajalo bilo kakve mreže, u Zagrebu mu se na putu pridružila sam jedna osoba, nakon Varaždina ga je zbog smeća dočekao najgori dio puta, u Gorskom Kotaru je naišao na otiske medvjeđe šape, sa sebe je skinuo sveukupno pedeset krpelja, u dvorcu Trakošćan su susreo s Damirom Vujnovcem, putopiscem koji se angažira za djecu u zapadnoj Africi, ali i čovjekom koji je prvi u Hrvatskoj izdao putopisnu slikovnicu za djecu. Negdje u Istri je bila sredina Horvatovog puta, a u Istri je sreo i hodača iz Francuske, slikao se ispred najstarijeg hrvatskog svjetionika, onog savudrijskog. U Brelima je sreo najpoznatijeg hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića kojeg je opisao kao vrlo skromnog čovjeka. Na Velebitu je prvi put čuo za toponime poput "Kita Gaćešina" i "Muda popova". Naime, tijekom popisa mjesta za vrijeme Austro-Ugarske činovnici bi za imena okolnih mjesta, brda i planina pitali najbliže stanovnike koji su onda očigledno svašta izmišljali.
Hodao je Horvat u Dalmaciji po Napoleonovoj cesti te po starim putovima iz vremena Rimskog carstva. Bilo je trenutaka velikog umora, žeđi, jakih kiša i nevremena, a posebno je treća etapa hodanja bila izazovna jer je Horvat ostao sam. Oduševio se Horvat Pelješcem i putevima u Konavlima, popeo se na Srđ, prespavao je na Grudi i okupao se na Pasjači da bi na Prevlaci okončao svoj put. Zanimljivo, na dubrovačkom području mu je pomogao dubrovački vjeroučitelj Šime Zupčić.
Povremeno se susretao sa snimateljem Tinom Borovčakom koji je već jednom snimao njegov put od Južne do Sjeverne Amerike. Put Hrvatskom zabilježen je Borovčakovim kamerama, a uskoro će se prikazati dokumentarni film koji bi trebao poslužiti kao motivacija za sve druge potencijalne hodače koji bi dodatno oživjeli ovu hrvatsku stazu. Horvat je dubrovačkoj publici predstavio i knjigu "Upoznaj Hrvatsku osobno: Teslin priručnik za hodače“. Podcrtao je kako je riječ o priručniku, a ne o putopisu!
Tako su pješačenjem od Iloka do Prevlake završile prve Putositnice utorkom - u Dubrovačkim knjižnicama. bLu