NIKOLA TOLJA Vratio sam Rječnik dubrovačkog govora u Grad i tako poništio bezočnu kulturološku otimačinu

O dubrovačkom se govoru posljednjih godina puno govori, upozorava se na njegovo korištenje, očuvanje i ugroženost. Aktualnost teme prepoznao je i doktor znanosti Nikola Tolja, autor knjiga "Moja Imotica", "Imotica kakve više nema", "Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude", "Uokvirene dubrovačke slike i prilike 1980. - 2013." te "Stanovništvo i rodovi otoka Lopuda od 1614. do 2016.", odlučio se posvetiti dubrovačkom govoru.

Rječnik dubrovačkog govora autora Mihajla Bojanića i sestre mu Rastislave Trivunac rođ. Bojanić koji je desetljećima pisan u Dubrovniku i Zagrebu, a 2002. objavljen u Beogradu uz zajedničko nakladništvo Srpske akademije nauka i umetnosti i njezina Instituta za srpski jezik odlučio je iz ćiriličnog transliterirati u latinično pismo. Izvornik je objavljen kao 49. svezak edicije "Srpski dijalektološki zbornik", a transliterirani i prilagođeni Rječnik Tolja je objavio u vlastitoj nakladi. Više o tom pothvatu otkrio je za 'Dubrovački'.


 

DVA SLOJA

 

Zašto ste se odlučili transliterirati Rječnik dubrovačkog govora Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac tiskan u Beogradu?

Tome je nekoliko razloga, a najbitniji su sljedeći: Prvi, da prema vlastitoj prosudbi i prosudbama još nekih znanstvenika rječnik posjeduje iznimnu leksikografsko-kulturološku vrijednost i poprima obilježje spomenika dubrovačke nematerijalne kulturne baštine. Drugi da mnogi naši sugrađani za rječnik nisu ni čuli jer nikada nije došao na police dubrovačkih knjižara i knjižnica, a da i jest, za mnoge bi značio mrtvo slovo na papiru jer mlade generacije u Hrvatskoj više ne poznaju ćirilično pismo. Treće, sve što rječnik sadrži, izuzevši ćirilično pismo i azbučni redoslijed natuknica, dubrovačko je, a time i hrvatsko, ali je voljom nakladnikā dubrovački govor iščupan iz prirodne matice i uvršten u srpske govore. I četvrto, htio sam tu bezočnu kulturološku otimačinu razotkriti i poništiti, rječnik vratiti doma u Grad, gdje mu je pravo mjesto, gdje je i začet od dvoje dubrovačkih suautora, te ga učiniti dostupnim svima koji ne poznaju ćirilicu, ponuditi ga budućim generacijama kao obrazac na kome će njegovati govornu baštinu svoga grada.
 

Opisali ste u knjizi proces oko dobivanja autorskih prava, došli ste do potomaka autora rječnika?

Zbog tihog bojkota beogradskih nakladnika oko toga sam imao velikih poteškoća. Poštivanje autorskih prava je neupitno, kršenje drastično kažnjivo. Budući da su autori umrli, morao sam tragati za njihovim potomcima, suvlasnicima nasljednoga autorskog prava. Pronašao sam ih u Zagrebu, Samoboru, Nišu i u Winnipegu u Kanadi. Svi su oduševljeno prihvatili moju inicijativu i ostavili mi odriješene ruke.
 

Tri godine radili ste na rječniku s približno 11 tisuća natuknica. Spominju se prijevod, transliteracija i prilagodba, što ste točno napravili?

U početku sam koristio izraz prijevod, ali kada sam građu detaljno upoznao, zaključio sam kako se nema što prevoditi, pa sam prihvatio izraz prilagodba. Naime, građa rječnika predstavljena je u tri sloja: natuknice, opis natuknica i ogledne rečenice kojima se natuknice prenose u dubrovački komunikacijski kontekst. Prvi i treći sloj su izvorno dubrovački, autonomni i nepovredivi te sam ih samo transliterirao. Drugi sloj napisan je čistom zapadnom (hrvatskom, ijekavskom) varijantom onodobnoga jedinstvenoga hrvatskoga ili srpskoga jezika, a ne istočnom (srpskom, ekavskom) varijantom. Osim što sam ga transliterirao, taj sloj prilagodio sam suvremenom hrvatskom jezičnom standardu i malo ga stilski provjetrio. Dakako, natuknice sam iz azbučnog redoslijeda vratio u abecedni kako je i bilo u rukopisnom predlošku.


 

Navodite kako je Rječnik dubrovačkog govora Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac uglavnom omalovažavan, ali i da ste tijekom rada na rječniku doživjeli svakakve reakcije?

Reakcije su do mene dopirale neizravno, a bile su neshvatljive, omalovažavajuće, infantilne, ispod razine zdrava razuma iako su dolazile mahom od intelektualaca (ako to jesu). Mogu reći da mi, osim UDRUGE GOVÒRIMO DUBROVAČKI, u osobi njezina predsjednika kap. Davora Mage, uglavnom nitko nije pružao podršku. Većina se ježila čuvši za Beograd, ćirilicu i SANU; uvalio se bezrazložan strah i distanciranje, nitko se nije štel mešati; oblikovan je pilatovski sindrom pranja ruku; čak i od nekolicine onih za koje sam pouzdano znao da BOJANIĆEV RJEČNIK cijene i podržavaju. Prevažno je bilo prikazati se Hrvatinom.
 

UMRLI RJEČNIK UMRLOG GOVORA

Napravili ste i malu analizu razvoja dubrovačkog govora od prve polovice 16. do prve polovice 20. stoljeća, ističete kako Držićev govor nije 'alfa i omega' na etapama razvoja dubrovačkog govora?

Pristupio sam joj radi dva razloga: Prvo da ukažem na razvojnu dinamiku dubrovačkoga govora kroz zadnja četiri stoljeća i drugo da upozorim kako je dubrovački govor/jezik promjenjiva i dinamična, a ne univerzalna, nepromjenjiva i svevremenska kategorija, pa kako se, sukladno tome, ne može napisati ni takav rječnik, odnosno kako bi nakon vremenskog proteka od 150 do 200 godina zasluživalo napisati novi rječnik jer tad dubrovački govor poprima novo ruho. Uspoređujući govor Držićevih likova iz komedija Skup i Dundo Maroje (prva polovica 16. st.) s BOJANIĆEVIM RJEČNIKOM (prva polovica 20. st.) s leksičkog, fonološkog, morfološkog i sintaktičkog aspekta, utvrdio sam mnoge razlike i potvrdio vlastitu tezu.

Navest ću samo tri sljedeća primjera: od dubrovačkih riječi koje su koristili Držićevi likovi u dvjema navedenim komedijama do prve polovice 20. st. preživjelo ih je tek 38 posto; u prvoj polovici 16. st. aorist je bio predominantno prošlo glagolsko vrijeme, da bi do prve polovice 20. st. potpuno iščeznuo; u dvočlanim sintagmama sastavljenim od nenaglašena oblika osobne zamjenice i nenaglašena oblika prezenta pomoćnoga glagola u prvoj polovici 16. st. na prvome mjestu stajala je zamjenica: mi si, mu ću, ga ću (Zaklat ga ću. Sad te ću uputit.), dok je u prvoj polovici 20. st., kao i danas, na prvome mjestu stajao glagol: si mi, ću mu, ću ga. Zato sam ustvrdio da Držićev govor ne može biti alfa i omega dubrovačkoga govora.


 

Jeste li se tijekom procesa transliteracije konzultirali sa strukom, poglavito s jezikoslovcima, leksikografima?

Nisam. Nije bilo potrebe jer transliteracija je, u osnovi, tehnički posao.

Kako to da u Hrvatskoj još nije tiskan sveobuhvatni rječnik dubrovačkog govora?

Naprosto zbog toga što, kako sam ranije ustvrdio, sveobuhvatnoga dubrovačkoga govora nikada nije ni bilo. To što neki žele i planiraju sastaviti takav rječnik posljedica je njihova metafizičkog shvaćanja dubrovačkoga govora. Moguće je, i bilo bi korisno, sastaviti popis zabilježenih leksičkih historizama u dubrovačkom govoru/jeziku, pa i nasloviti to rječnikom, ali to više ne bi bio uporabni rječnik, nego umrli rječnik umrloga govora, nešto poput rječnika stranih riječi. To BOJANIĆEV RJEČNIK nikako nije, on je živi rječnik živa govora preuzetog isključivo od govornikā rođenih od Kantafiga do Svetog Jakova, na zadnjoj postaji njegova višestoljetnog trajanja.
 

TROGODIŠNJI BOJKOT

Transliteracija je tiskana u samo 300 primjeraka, zašto?

Dobro ste primijetili. Jedva sam, s nešto vlastitih sredstava i uz financijsku podršku obitelji, rodbine i prijatelja skucao sredstva i za toliku nakladu. Bio sam planirao nakladu od 1000 primjeraka. Sukladno tome natjecao sam se za dio sredstava iz Programa javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika za 2020. Također sam se za pomoć bio obratio i dvjema financijski moćnim institucijama za koje sam vjerovao da razumiju i podupiru kulturne potrebe Grada: Zakladi Caboga Stiftung i Društvu prijatelja dubrovačke starine. Uz zamolbu je svima bilo dostavljeno opsežno otisnuto zajedničko mišljenje i ocjena dvoje znanstvenika o iznimnoj leksikografskoj i kulturološkoj vrijednosti BOJANIĆEVA RJEČNIKA, uz zaključak u kojemu je, pored ostalog, navedeno: (...) Svojom vrijednošću i značajem rječnik zaslužuje, naprosto zahtijeva, da se u formalnomu pogledu vrati izvornom obliku, tj. obliku u kojemu je bio napisan (latinično pismo umjesto ćiriličnog i abecedno redanje natuknica umjesto azbučnog. (...) Adresantima je bio dostavljen cjelovit isprint transliterirana i prilagođena rječnika u gabaritima i opsegu kako je tiskan (632 str.) i ponuda za tiskanje od strane tiskare Alfa-2. (Doduše, Gradu Dubrovniku zaključno sa slovom /B/ jer sam bio vezan rokovima iz raspisana natječaja prije negoli je rječnik bio kompletiran.)


 

Jesu li i kako Vaš projekt pomogli sufinancijeri?

Zakladini dubrovački zastupnici i odgovorne osobe u DPDS-u, svi operirani od dubrovačke skladnosti, nikada nisu ni odgovorili na moju zamolbu. Tročlano Kulturno vijeće za knjižnično-izdavačku djelatnost (pomoćno prosudbeno tijelo Gradskog vijeća) što zbog toga jer im skorojevićevski mentalitet nije omogućio emocionalni sraz s dubrovačkom govornom baštinom, što zbog straha i srbofobije, što zbog nekompetentnosti za prosuđivanje i odlučivanje o građi koja im je bila ponuđena, nakon što su je (možda?) površno povonjali, zaklon svojoj nesposobnosti našli su u nečemu, kako navode, sličnu (što slično nikako ne može biti i što je na dugu štapu), pa su mi, vjerojatno nakon što su išli po mišljenje izvan Grada, jednom jedinom rečenicom, poručili: Odbija se ponuđeni program, jer smatramo kako nema potrebe prevoditi rječnik koji je objavila SANU, već u neko buduće vrijeme podržati najavljeni sličan rječnik kojeg priprema Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Tako je izglasalo i Gradsko vijeće na sjednici krajem siječnja. Dogodilo se tako da sam jedini na znanstvenim osnovama napisan opći RJEČNIK DUBROVAČKOGA GOVORA – nedvojbeno značajan spomenik dubrovačke nematerijalne kulturne baštine – izbavio iz srpskog zatočeništva i vratio doma (u Grad), a da mu je, nažalost i moje čuđenje, povratnu putnu kartu odbio sufinancirati i Grad Dubrovnik.

Tako je okončan trogodišnji bojkot do koga mi nije stalo i koji me nije obeshrabrio. Uistinu, nimalo ne držim do onih koji su moj trud prosuđivali, i presudili mu temeljem vlastita neznanja, straha i zavisti. Ne zanimaju me mišljenja, rogoborenja, i ponašanja ovdje bezimeno spomenutih, i njima sličnih, sitnih burazera iz područja dubrovačke kulture. Moj križ svejedno gori! - uzviknuo bi pjesnik Pupačić. Àrajdān i počašćen radosno nastavljam živjeti u ozračju visokih ocjena i riječi podrške koje mi je, nazvavši me čim se upoznao s mojim uratkom, uputio Luko Paljetak, jezikoslovac, znanstvenik, akademik, veliki književnik i prevoditelj, kulturna institucija na europskoj razini; istinski gòspār dùbrovačkī, rođen u Nalješkovićevoj, a ne u Varešu u BiH kao što je vijećnik od kulture kojemu je pružena prilika suditi o dubrovačkom govoru. Akademikovim riječima naplaćen je moj uloženi trud.
 

Što mislite, kakva je budućnost dubrovačkog govora s obzirom na to da ga se sve manje koristi?

Kakva može biti budućnost umrlog?

Analizirali ste tri opća rječnika dubrovačkog govora, ima li potrebe stvarati četvrti ili je Vašom transliteracijom Rječnika Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac stavljena točka na ”i” jer je rječnik sada dostupan i onima koji ne poznaju ćirilično pismo?

Tome sam pristupio potaknut prigovorima onih koji su se pitali čemu prevoditi jedan beogradski – srpski rječnik dubrovačkoga govora kad već postoje dva dubrovačka – hrvatska. Nakon temeljite znanstvenoistraživačke usporedne analize triju rječnika zaključio sam kako ne postoji beogradski – srpski rječnik dubrovačkoga govora, nego tek jedan istinski, na znanstvenim osnovama napisan (dubrovački, a ne beogradski) rječnik dubrovačkoga govora i dva donekle slična rječnika u pokušaju; ipak svrhovita, pa ih ne treba odbacivati.