Skupina mladih Dubrovčana na Gružu otvara Muzej crvene povijesti, posvećen razdoblju socijalizma. Nedavno su počeli predstavljati svoj projekt putem društvenih mreža, izazvavši prilično velik interes.
Idejni je začetnik projekta Krešo Glavinić, diplomirani filozof i arheolog po struci, jezgru čine i povjesničar Ivan Lujo, novinar Nino Glavinić, dizajneri Kristina Mirošević i Marko Mijatović, arhitekt Tomi Šoletić i fotograf Hrvoje Margaretić. Muzej bi se trebao otvoriti na proljeće 2019., no na Facebooku već nude razne informacije o pojedinim zanimljivim predmetima koje su dosad istražili, donosi Jutarnji.
Razgovarali smo o projektu s Krešom Glavinićem, Ninom Glavinićem i Kristinom Mirošević. Ideja o osnivanju Muzeja, kaže Krešo Glavinić, nametnula se sama od sebe: “Svi se bavimo kulturnim i kreativnim radom, sve nas veže i briga za sve ono što predstavlja pojam javnoga te smo se htjeli baviti nečim što je bitno za naš identitet, za naše društvo i za generacije koje dolaze. Socijalizam i sve ono što on predstavlja jedna je od bitnih odrednica naših roditelja, našeg društva u cjelini, a malo je zastupljen u našem javnom prostoru.
Naše znanje o socijalizmu često je iskrivljeno, banalizirano, crno-bijelo, a nažalost, čini se da u današnjoj fast food kulturi više od toga nije ni potrebno. Ipak, ima i onih koji ne pristaju na to. Zato smo odlučili pokrenuti ovaj znanstveni i umjetnički projekt i nazvati ga kako priliči duhu vremena, spektakularno: Muzej crvene povijesti.”
Bliski pojmovi
Grupa koja radi na Muzeju pripada naraštaju rođenom potkraj bivše Jugoslavije, a odrasla je u Hrvatskoj. “U sebi ne nosimo iskustva tog vremena, nemamo nostalgije niti negativnih sjećanja, pristupamo tome čisto znanstveno, kao nekom fenomenu prema kojem nemamo nikakav emocionalni teret. Pa ipak, što ga dublje istražujemo to ga više pronalazimo u našim roditeljima i u našem društvu”, kaže idejni začetnik projekta.
S jedne strane, kaže, u društvu postoji dio ljudi koji ne zna razliku između socijalizma i komunizma. S druge strane, u posljednje je vrijeme pojačan broj znanstvenih radova na ovu temu, kako na našim područjima tako i izvan njih, primjer je izložba “Betonska/konkretna utopija. Arhitektura u Jugoslaviji 1948. - 1980.” u njujorškoj MoMA-i. Prema riječima Nine Glavinića, “rijetko je koga više briga o razlici između socijalizma i komunizma, dva bliska i isprepletena pojma u društvu poput našeg u kojem vlada potpuna apatija. No, društvo možemo mijenjati jedino iznutra, spoznavajući tko smo i što smo, a da bismo to mogli, prvo moramo razjasniti osnovne pojmove. Zato je bitno, ako želimo shvatiti što je to socijalizam značio za nas i koliko je utjecao na nas, da prvo znamo što se označava pojmom socijalizam.”
A pojačan interes, pak, tumači Kristina Mirošević. “Interes se posljednjih godina pojavio kod mlađe generacije, tzv. milenijaca koji su u potrazi za afirmiranjem vlastite autentičnosti otkrili brutalizam te fascinaciju istočnoeuropskom kulturom ili barem nekom stereotipnom slikom iste (kroz društvene mreže, modne dizajnere…). Tako su se, s dovoljnim odmakom vremena, jugoslavenska kultura, arhitektura i dizajn mogli početi valorizirati među publikom koja za to razdoblje nije sentimentalno vezana te može objektivno sagledati vrijednosti proizašle iz njega”, navodi Mirošević.
Izvan zidina
Muzej će se otvoriti sljedeće godine, na lokaciji Tvornice ugljenografitnih proizvoda u Gružu. Kako su odabrali lokaciju, objašnjava Krešo Glavinić. “U pozadini je naša želja da budemo u autentičnom prostoru, da se izmaknemo iz povijesne dubrovačke jezgre koja je natrpana svime osim građanima, da stvorimo novu kulturnu vrijednost izvan dubrovačkih zidina koje imaju monopol na kulturu grada Dubrovnika, pa da samim time podignemo vrijednost i kvalitetu življenja i u nekom drugom dijelu grada, da, kako se nadamo, odvučemo i nešto turista iz te povijesne jezgre, pa da i nju malo rasteretimo... Sve u svemu, puno je tu razloga. Naravno, kako je ovo privatna inicijativa, i financije su odigrale bitnu ulogu. Tu su se vlasnici TUP-a, a vlasnici su radnici iste, pokazali kao veliki ljudi”, kaže Glavinić.
Među predmetima koje su nabavili za izložbu su, među ostalim, crveni Yugo, telefon Iskra, šivaća mašinu Bagat. Kristina Mirošević objašnjava kako su došli do izložaka. “Prikupljanje traje koliko i sama ideja.
Eksponate smo nabavljali iz gotovo svih dijelova bivše Jugoslavije. Dosta je mjesta na kojima smo ih pronalazili: internetske stranice specijalizirane za prodaju, sajmovi antikviteta, usmena preporuka, sajmovi poput Hrelića u Zagrebu, Pančeva kod Beograda ili Vrapčića kod Mostara, antikvarijati, donacije ljudi kojima se ideja svidjela i htjeli su biti dio nje. Od jednog kolekcionara iz Slovenije nabavili smo košarkašku loptu iz prve sezone Dražena Petrovića u NBA-u s njegovim potpisom i potpisima svih njegovih suigrača”, kaže, a nadovezuje se Nino Glavinić. “Trenutno imamo oko 600 eksponata, plus fotografije i videouratke.
Tri cjeline
Dosta je tu zanimljivosti od iskaznice Udbina agenta s potpisom Steve Krajačića, preko originalnih dijelova partizanske odore iz Drugog svjetskog rata, pisama Amnesty Internationala Titu za oslobođenje sudionika Hrvatskog proljeća, intervjua s Alfredom Palom i Jovom Kapičićem koje nam je na korištenje ustupio autor dokumentarca ‘Goli otok’ Darko Bavoljak, pa do svakodnevnih predmeta poput boce Cockte iz 1969., kupaćeg kostima Yasse, namještaja Šavrić, mirisa Pino Silvestre, Iskrina televizora Minirama iz 1978., motora Tomos...”
Postav je podijeljen u tri cjeline: socijalizam u teoriji, socijalizam u praksi te socijalizam u sjećanju. Nino Glavinić kaže da su trenutno usmjereni na popunjavanje dijela postava nazvanog socijalizam u sjećanju, koji želi prezentirati sjećanja iz socijalizma, “upravo ono što mi koji ih nemamo nismo mogli prezentirati”. Zato pozivaju sve na suradnju, dobro će im doći, kako kažu, “fotografije iz tog razdoblja, razglednice i pisma koja su sačuvali ili čak samo priča o nečemu što po mišljenju ljudi koji doniraju dobro oslikava život u socijalizmu i koju bi rado podijelili putem našeg projekta - kupnja auta, namještaja, odlazak na godišnji odmor ili u kupnju u Trst, radne akcije, vojni rok, slike s posla u tvornici ili u poljoprivredi, rođendani, pogrebi, odlazak na rad u inozemstvo, vožnja par-nepar, čekanje u redu za hranu...
Ne moraju biti samo fotografije, mogu nam se ljudi javiti i samo s pričama: jesu li slavili Božić, jesu li dobili stan ili su ga kupili ili im je stan bio oduzet, kakva je bila radna etika, kako je bilo biti žena u socijalizmu ili kako je bilo biti homoseksualac, što su mislili o nudistima...” Od pojedinih eksponata, nadodaju, najviše bi voljeli pronaći plakat filma “Bitka na Neretvi”, kutiju RIS prezervativa, bočicu soka Pipi i album Parafa ‘’A dan je tako lijepo počeo”...
Kako će u praksi izgledati postav u tri dijela, objašnjava Kristina Mirošević. “U prvom dijelu - Socijalizam u teoriji - posjetitelja će se uvesti u teorijski dio: što je komunizam, koja je razlika između komunizma i socijalizma, kako je došao na ove prostore, kako se razvio, što je htio promijeniti i kako. Dalje se prelazi u dio Socijalizam u praksi, koji je podijeljen na dva dijela: stan i tamna soba. Stan je ogledni primjer socijalističkog građanskog stana u kojem su izloženi namještaj i predmeti korišteni u to vrijeme - kućanski aparati, odjeća, igračke, knjige, piće te razni kurioziteti kao što su Stomak eliminator, Zuhra masažer…
Isti su popraćeni tekstovima i infografikama koji pričaju o raznim pojavama i statističkim podacima tadašnjeg društva, npr. ormarić za pića priča o rastu alkoholizma u Jugoslaviji, krevet o bračnim navikama, pisaći stroj o pismenosti, lijekovi o zdravstvu itd. Zatim se posebnim prolazom ulazi u tamnu sobu gdje će biti prikazane teme o kojima se nije znalo ili nije bilo poželjno govoriti, poput Udbe, Golog otoka, odnosa prema religiji... Zadnji dio postava je Socijalizam u sjećanju, u kojem se nalaze sjećanja, stvarne priče, i dobre i loše, fotografije i predmeti ispričani iz perspektive običnog čovjeka. Cilj je da posjetitelj nakon što prođe kroz cijeli postav, kroz sva tri dijela, sam donese svoj sud o viđenom ili da ga se zaintrigira za daljnje samostalno istraživanje.”
Prva Coca cola
U sklopu segmenta socijalizam u praksi istražili su, među mnogim temama, i kada je prva Coca Cola stigla na ova područja, a imaju i priču iz osobne perspektive, kako kaže Nino Glavinić: “Coca Cola je stigla 1958. godine, ali ipak se prvi na ovo tržište probio Pepsi godinu dana ranije. Zanimljiva je priča što ju nam je jedan Korčulanin ispričao koji je tih godina kao petogodišnji dječak željno iščekivao da proba tu čuvenu Coca-Colu, tada je u nas postojala samo Cockta, te je sedam dana molio da mu se kupi jedna boca, a kad ju je napokon probao, sedam dana je plakao od razočaranja.”
Na njihovoj Facebook stranici može se pronaći i podatak kako je slovenski dizajner i arhitekt Sergej Pavlin predložio motiv polarnog medvjeda za Coctu znatno prije nego što je Coca-Cola uvela taj motiv. No, Cocta ga je odbila. “Pokušavamo što više podataka izvlačiti iz primarnih izvora, ali koristimo, naravno, i sekundarne, kao što su knjige, članci, intervjui i istraživanja. Komunikacija putem društvenih mreža u današnje je vrijeme od krucijalne važnosti, kaže Nino Glavinić, piše Jutarnji.