StoryEditorOCM
KulturaATRIJ SPONZE

Od Mirsa i Čeja do Đela Jusića i Iva Grbića: na otvorenoj izložbi Egona Hreljanovića mnoga su poznata lica Grada, ali i dobro uhvaćeni trenuci

Piše Bruno Lucić
4. rujna 2024. - 23:12

Riječki fotograf Egon Hreljanović otvorio je u atriju palače Sponza izložbu fotografija "Živjeti Grad". Uz autora, na otvorenju su sudjelovali muzejska savjetnica Gradskog muzeja Rijeka Sabrina Žigo te predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, Damir Šegota.

image

Sabrina Žigo, Egon Hreljanović i Damir Šegota

Tonći Plazibat/Cropix

Potonji je pozdravio okupljene rekavši kako je Hreljanović dugogodišnji član HDLU Rijeka, a potom je prepustio riječ Žigo koja je napomenula kako je Rijeka dala važan doprinos u povijesti razvoja fotografije. Bila su aktivna brojna studija fotografije, a jedan je imao i Hreljanović. Otkrila je kako u tom gradu ima 10 obitelji koje generacijama njeguju fotografski zanat te kako je jedan od njih upravo autor izložbe "Živjeti Grad". Komentirala je kako je izložba u Dubrovniku pomalo atipična za autora i dodala kako su mu na izloženim fotografijama u fokusu lica ljudi, kako je hvatao trenutke te ambijent koji imaju svi mediteranski gradovi. Poručila je kako je autor majstor crno-bijele fotografije te kako je fokus stavio na priču o Gradu iz svog fokusa intimno ponirući u gradski karakter. Hreljanović je zahvalio okupljenima na dolasku.

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Prvu samostalnu izložbu koju sam imao bila je na temu Dubrovnika, bilo je to 1992. Nisu to bili ratni motivi, snimao sam Grad, zgrade u tehnici reljefa pa sam grafički prikazao Grad... Ali, bilo je to zanimljivo po tome što sam to napravio u Malom salonu u Rijeci gdje su u ono vrijeme bile izbjeglice i oni koji su se sklonili zbog rata... Bila je to mučna atmosfera: ja sam bio sretan što sam to stavio na zid, a oni su bili tužni što gledaju svoj Dubrovnik. Inače, nije moj stil slikati ljude, uvijek sam se bavio apstraktnom fotografijom, nekim geometrijskim oblicima, formama... Ali, bilo je šteta živjeti u Dubrovniku, gdje vam sve nacije prolaze ispred nosa, a ne ovjekovječiti trenutak. Jer, to su zanimljiva lica iz svih krajeva svijeta! Počeo sam slikati ljude, a inače su mi ljudi uvijek smetali na slici, obično bi ih čekao da prođu, poslije mi je to bilo žao... Nekad sam bio dijete cvijeća pa smo imali lijepu, šarenu, vedru modu punu boja na cvjetiće, gaće na trapeze, frizure... Sve je to bio jedan period za koji sam mislio da će uvijek trajati pa me zato nije zanimao. Moda se mijenja, a ja tih slika na aparatu imam jako malo, a motao sam se s aparatom, ispričao je Hreljanović otkrivši je li tražio neke posebne emocije na licima ljudi u Dubrovniku:

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Najprije sam tražio da mi nitko ne gleda u aparat jer čim netko pogleda u aparat, već mijenja izraz lica tako da su sve fotografije nastale spontano. Hvatao sam ih s blagim teleobjektivom od 200 milimetara... To je bilo nešto neprimjetno što u Rijeci ne bih mogao napraviti jer tamo čim dignete aparat, već vide da nekog slikate! Pošto ovdje ‘svatko svakoga‘ slika, iskoristio sam gužvu i priliku da i ja slikam... Izložba je podijeljena u dva dijela, htio sam sve prikazati a nisam znao kako jer ne znam kad će biti sljedeća izložba. Stavio sam portrete u koloru i crno-bijele fotografije koje su mi se uvijek sviđale, sviđa mi se taj žanr crno-bijelih fotografija, štih 40-ih, 50-ih, 60-ih godina, ali nije to bio moj stil. Ove slike koje sam sad napravio volio sam gledati kod drugih, ali to nisam radio. Kad sam se našao u Dubrovniku, vidio sam da bi se mogao ‘baciti‘ u to jer ipak je čovjek bitan u fotografiji. Sve drugo možete pretvoriti u grafiku, slikarstvo, ali smisao fotografije je ipak uhvatiti trenutak, kazao je fotograf.

Uhvatio je uglavnom ljetne prizore Dubrovnika mada se može prepoznati i poneki zimski motiv.

- Malo sam bio ljeti, malo zimi, kretao sam se po Gradu s aparatom te sam slikao što mi se činilo zgodnim, izjavio je.

Uhvatio je u tim ‘foto-đirevima‘ Hreljanović i neka Dubrovčanima znana lica, počevši od Iva Grbića, Đela Jusića, Iva Biočine, Željka Tutnjevića, Milana Čejovića Čeja, Kate Stojanović, Mirsa Đulančića...

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Ivo Grbić mi je bio dobar prijatelj, tamo kod njega mi je bio, što bi Talijani rekli, punto di riferimento. Kad bih došao u Dubrovnik, išao bih do Iva jer je bio zanimljiv čovjek za pričanje... Slučajno je ispred mene prošao Đelo Jusić, čim sam vidi lulu, uhvatio sam ga u pravom trenutku, pokazao sam mu sliku... Željko Tutnjević mi se dopada jer je izvrstan fotograf, stvarno je dobar fotograf, skompali smo se po pitanju fotografije... Ribar Milan Čejović mi je bio prvi kojeg sam upoznao kad sam se počeo motati po Dubrovniku. Inače, kad bismo išli negdje na kampiranje, uvijek su mi ribari bili zanimljivi jer su mi mirisali na roštilj! (smijeh) Milan je bio jako zanimljiv čovjek!

- U Dubrovniku mi se dopada ambijent, atmosfera, jedino je malo deprimirajuće zimi, tu se nisam snašao, ali ljeti, kad je šušur, jako se dobro snalazim jer iz kafića ‘skinete‘ koje zgodno lice ili cijelu osobu... Zima ima svoju čar, samo što dva dana možete ići po Dubrovniku, a treći već znate koga ćete sresti... Sretao sam psića kojega smo zvali Škrabica, Milan mu je dao to ime jer ima specifičnu donju čeljust... Taj pas mi je bio toliko drag i uvijek se motao među nogama turista. Bio je nekako diskretan, nismo se nikad predstavili, nismo nikad komunicirali, ali mislim da smo istim očima gledali Dubrovnik i prolaznike... Gužva u Gradu mi ne smeta, to su mi motivi! Da se razumijemo, turisti nam trebaju, treba nam šušur i zahvaljujući njima, vodimo pristojan život, zaključio je Hreljanović.

image
Tonći Plazibat/Cropix

- U svom najnovijem ciklusu umjetnik se na neki način odmiče od svojih prijašnjih koncepcija prepuštajući se slobodnom i nesputanom snimanju života, prolaznika, trenutaka koji ga nadahnjuju i inspiriraju. Opuštena i bajkovita ljeta u Dubrovniku donose mu mogućnost promatranja, ležernosti i razmišljanja. Stoga nastali radovi predstavljaju vizualno bogatstvo motiva, kao i raskoš koju nam može pružiti život u gradu bogate kulture, prepunog prolaznika i mediteranskog ugođaja. Iskusno oko i bogato znanje dovoljni su mu da svoj odabir usmjeri na njemu zanimljive kadrove i, iako nastale u prekrasnom gradu, prepunom motiva i zanimljivosti, one ga ne prikazuju, već autoru pružaju mogućnost da uroni u rijeku ljudi te se on stapa sa zidinama, terasama i skalinama i tako uklopljen u njegov ogrtač snima posjetitelje, građane i turiste. Dok se dio fotografija bazira na portretima, drugi osluškuje njihove korake, bilježeći prolaze i pokret po uvijek istim izlizanim kamenim pločama ulica. Svako lice za autora predstavlja izazov, uhvaćeni trenutak svjetlosti, karaktera i emocije. Vidljivo oslikavajući razlike i zanimljivosti stvara se vizualno jedinstvo koje se, poput nota, slaže i pulsira. Iako su kadrovi usmjereni, fokusirani na osobu, iznimno su bogati detaljima, raskošni u boji i doživljaju. To nije studijska fotografija, već spontana i životna zabilješka prizora u kojoj se evocira recentno vrijeme, jer umjetnik svjesno odabire motive igrajući se znalački sa svojim aparatom, na neki način spojen u dijalogu s osobama koje prikazuje.

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Ipak, dio izložbe ostvaren je crno-bijelom tehnikom, i tek je tu vidljiva ta svečana kulisa arhitekture prepoznatljivih zidina, portala, reljefa i urbanih vizura. No i ovdje je u prvom planu čovjek, figure čije se siluete i sjene stapaju s cjelinom, čineći njegov najvažniji dio. Bez obzira radi li se tu o neposrednosti ritma sivih struktura, ili skladnim i sjajnim elementima boja, svaki kadar sažima atmosferu i tvori svoju čaroliju. Unutar ispisane realnosti prenošenja doživljaja i misli, Egon Hreljanović uspijeva zadržati notu i toplinu klasične fotografije, ali jednako tako donijeti svoj autorski trag oplemenjen finoćom poetike i suvremenosti, napisala je Jasna Rodin u popratnom tekstu.

Izložba ostaje otvorena do 16. rujna.

21. studeni 2024 11:49