Preminuo je Đuro Seder, jedan od najvećih likovnih umjetnika u Hrvatskoj: ‘Bio je prekrasan čovjek, topao, onaj tip s kojim ste čitavo vrijeme željeli zajedno provesti vrijeme...‘

U 94. godini preminuo je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika Đuro Seder. Stvarao je, praktički, do posljednjeg dana, veselio se životu.

O slikanju je često promišljao, mijenjao je stilove. Bio je, na početku, pripadnik Grupe Gorgona, slikao je tamne slike. Potom je slikao vedro, pred sam kraj života mnoge autoportRete. Razgovarali smo prije dvije godine, i dalje je na dnevnoj bazi dolazio slikati na Likovnu akademiju, donosi Jutarnji.

"Dolazim svaki dan, koliko mi dopuštaju godine. Ne slikam punom parom, ali prilično puno radim. To je ta stvaralačka potreba u čovjeku. Znate, slikam cijeli život i kad bih prestao, bila bi velika praznina i vjerojatno bih se osjećao jako loše", rekao mi je tada.

Za njega je, govorio je, motiv samo izgovor za slikanje: "Ja volim radosne stvari, životne, sve što je životno je i pravo. Ako uspijem da slika ima svoj intenzitet, da pulsira, onda sam zadovoljan. Ne zanima me uključivanje u trendove. Danas ih ima, uostalom, toliko da ih je teško sve pobrojati, nema kraja. Kaos je na likovnoj sceni, elektronika je ušla u sve i promijenila scenu".

Za razliku od, primjerice, Ivana Picelja u velikom dijelu svojeg umjetničkog puta vjernog geometriji, ili Julija Knifera i njegovih meandara, Đuro Seder među onim je autorima koji su radikalno mijenjali svoj stil tijekom godina stvaralaštva, ponekad do te mjere da je teško uopće zaključiti da je riječ o istom umjetniku.

Seder je ujedno i umjetnik koji vrlo dobro može obrazložiti ove promjene, pa postoji i traktat o nemogućnosti slike, o crnoj slici te pisano objašnjenje zašto je poslije crne slike prešao na figuraciju.

Da li je ta promjena uvijek bila sto posto dobra, nije, čini se da su umjetnici koji su ustrajali na istom stilu imali više prilike za usavršavanje, za redukciju, za pročišćenost, no Seder je očito taj tip čovjeka kojeg je njegov karakter vukao na različite strane, i to treba cijeniti, piše Jutarnji.

Sve do izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu, kustosa Željka Marciuša, nije se mogao sagledati čitav njegov opus, i ona kao da je ispravila svojevrstan dug, budući da sve do prošle godine umjetnik nije imao retrospektivu niti izložbu većeg formata. Znao se isticati njegov religiozan ciklus, a jedan je od rijetkih koji su ostvarili uspješan dijalog religioznih tema i suvremene umjetnosti, no kako je sam tvrdio, riječ je o samo jednom u nizu aspekata njegova stvaralaštva. Izložba u Zagrebu, koncipirana kao intimna, ispovjedna forma, apostrofirala je i ciklus sedamdesetih godina, koji je sam po sebi neobičan za ovog umjetnika, nadrealna, gotovo magritovska platna, boja je nanesena ravnomjernim potezom, i jasno odvojena, što se ni prije ni poslije ne ponavlja kod ovog umjetnika, budući da su pravilu kod Sedera boje gusto nanesene, i ispremiješane, motivi su stolice, oblaci koji lebde, prazna lica...

Bio je prekrasan čovjek, topao, onaj tip s kojim ste čitavo vrijeme željeli zajedno provesti vrijeme.

Kada je bio dječak, pričao mi je dok smo radili biografski intervju, a odrastao je u posljeratno doba, u krajnjem siromaštvu. Kada je roditeljima rekao da želi postati slikar, nisu bili oduševljeni, no pristali su na kompromis samo zato se zaposlio prvo kao grafičar u Vjesniku, kako bi roditelje zadovoljio i kako bi radio. No, u sebi je osjećao nešto drugo, poriv za umjetnosti.