Prevoditeljica s mađarskog jezika Xenia Detoni: ‘Da nije bilo prevođenja, pitanje je bi li dubrovačko gospodarstvo kroz povijest bilo toliko uspješno‘

Moglo bi se reći da ju je Jules Verne doveo u Dubrovnik. Kao djevojčica Xenia Detoni pročitala je njegov roman “Mathias Sandorf” čija se radnja dijelom odvija u Dubrovniku te je sebi obećala da će doći živjeti u Grad, ali da se nikad neće udati za Dubrovčanina. Oba obećanja je ispunila. Sa suprugom, skladateljem Dubravkom Detonijem, živi na Pločama, a prebivalište ima na Koločepu. Ova prevoditeljica s mađarskog radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te kao urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb.

Bila je i prevoditeljica u službi Državnog protokola i nekoliko hrvatskih ministarstva, a posljednjih desetljeća posvetila se prevođenju književnih djela s mađarskog na hrvatski. Tako je prevela neka najznačajnija imena mađarske i europske književnosti kao što su Imre Kertész, Péter Esterházy, Sándor Márai, Ferenc Fejtő, Péter Nádas... Njezin prevoditeljski rad okrunjen je s nekoliko nagrada. Dobila je Kiklopa za prijevod romana “Harmonia caelestis” Pétera Esterházyja, za prijevod “Paralelnih pripovijesti” Pétera Nádasa uručena joj je godišnja Nagrada Iso Velikanović, a za ‘Knjigu sjećanja’ istog autora, i godišnja nagrada Josip Tabak Hrvatskog društva književnih prevodilaca.

U rujnu prošle godine pripala joj je posebna čast, postala je dobitnicom Državne nagrade mađarskog Ministarstva vanjskih poslova i trgovine ‘Balassi’ koja nosi naziv po najznačajnijem mađarskom renesansnom pjesniku.

Rođeni ste u Vojvodini, u posljednjem i najjužnijem većinski mađarskom naselju Bačko Gradište. Tamo i danas ima više Mađara nego Srba i pripadnika drugih naroda. Doma ste s bakom i majkom govorili mađarski, školovali ste se na mađarskom, učili ste srpsko-hrvatski, a u Zagrebu ste progovorili ‘pravi‘ hrvatski. Je li Vas pitanje ‘pripadanja‘ ikad mučilo, bilo u središtu, jeste li u tom smislu imali, uvjetno rečeno, ‘krizu‘ identiteta?

Hibridni identitet je meni normalan i ne samo zato što sam odrastala u okruženju gdje miješani identitet nije bio nešto zazorno, nego zato što u sebi nosi golem kreativni potencijal i višestruko povezuje. Presretna sam što je moja snaha polufinkinja, polumađarica i što moja unučica paralelno komunicira i na finskom i na hrvatskom. U vrtiću je pokušala ‘prodati foru‘ da ne razumije finski pa je to rekla na hrvatskom, ali se zeznula - jedna od teta je Kazahstanka koja govori ruski pa je ona skužila i odgovorila joj na finskom te se mlada dama već s dvije i pol godine suočila s tim da ne treba podcijeniti ‘protivnika‘ koji možda zna još koji jezik! Mislim da je taj mozaični, hibridni, zapravo europski identitet jamstvo bolje budućnosti. Govorimo zato što želimo da nas ljudi čuju, zapravo, da bude po našem, inače valjda ne bismo ni progovorili... Koji ćemo identitet poprimiti kroz život, to varira. Ja danas nisam ista osoba kao prije 40, 30 ili 10 godina... Nadam se da ću za 10 godina biti još drukčija. Prema tome, o kojem se identitetu radi?! Jako je lako to pitanje krivo interpretirati.

Zašto se tek posljednjih 20 godina intenzivno bavite prevoditeljskim poslom?

Da bismo imali kome prevoditi, treba postojati čitateljski interes. On nije bio osobito velik u Hrvatskoj, ne samo zato što je to do 1990. manje-više bilo pokriveno iz novosadskog bazena, nego prekid je i inače bio jako dug. Devedesetih se pojavio vrlo skroman broj naslova. Osim toga, i osobno sam se dugo pripremala. Radila sam kraće, no vrlo odabrane tekstove za razne časopise i radijske emisije, no sve je to bilo manjeg opsega... Ali Nobelova nagrada za tada manje poznatog, a nadasve zanimljivoga mađarskog prozaika bilo je trenutno i golemo iznenađenje. I meni se to sretno poklopilo: bila sam sprema posvetiti se tajnoj želji, promijeniti čak i karijeru, riskirati sigurne prihode i gotovo trenutno nestati iz javnosti. Naime, dok radiš kao prevoditelj uživo i kao organizator, dotle te ‘ima posvuda’.

To se malo teže sparuje s tekstom većeg opsega, jer moraš imati određenu koncentraciju za 200 stranica, ali još i veću za 400 stranica kad u glavi moraš cijelo vrijeme od početka do kraja kontrolirati i stil i radnju. Iskakanja tu baš nisu poželjna, a stroga koncentracija još je važnija kad imaš pred sobom 1.000 stranica, a bome još je stroža kad je to 1.700. Tada mora postojati planski raspored za koji znaš da će ti svaki dan najmanje godinu, dvije biti gotovo navlas isti - i bez ‘šetanja’! Uostalom, rokovi su ‘najbolja inspiracija’ i ‘svetinja’, a to novinaru ne trebam posebno naglašavati...

Uglavnom, to je potpuno drukčije strukturiran život i sretna sam da mi se tako ‘zalomilo’. I ništa od navedenog ne bi uspjelo bez pouzdana i posvećena, tada još jako mladog nakladnika koji je bio jednako spreman riskirati sve svoje znanje i energiju za uspjeh svih svojih naslova. Postoje kolegice i kolege koji uz ovaj posao predaju na školi, fakultetu, vode konferencije, kongrese... U Županiji se imam u koga i ugledati, u lanjskog dobitnika ‘Isa’ za životno djelo, u ni s kim usporedivog Luku Paljetka, kao i u vrhunskog prevoditelja s poljskog Mladena Martića, također dobitnika godišnjeg ‘Ise’, koji je preveo Olgu Tokarczuk, Witolda Gombrowicza... A ove tri točkice kriju nekih stotinjak naslova. I on živi svoj otočki, prevoditeljski život na Korčuli.

Kad spominjete Nobelovu nagradu kao prijelomni trenutak, tu aludirate na Nobelovu nagradu za književnost koju je 2002. dobio židovsko-mađarski književnik Imre Kertész?

Uz nagrađeni roman "Čovjek bez sudbine", prevela sam još sedam njegovih ključnih naslova bitnih za razumijevanje holokausta kao kulture. No, on nije jedini mađarski Židov s hungariziranim prezimenom i nije jedini mađarski Židov kojeg sam prevodila. Jer prevodim i ‘mađarske Mađare‘, ali i rumunjske i vojvođanske. Srećom, mađarska književnost ne voli etiketirati po podrijetlu i ne pravi razliku je li riječ o rumunjskom ili vojvođanskom Mađaru, kao što kod nas neki vole spominjati ‘bosanskog ili hrvatskog Hrvata‘, nego je to sve prava mađarska književnost. Tako se to vodi, honorira i objavljuje.

Koliki je interes za mađarskom književnošću u Hrvatskoj?

Izdavaštvo je formacijski pod Hrvatskom gospodarskom komorom, a ne pod Ministarstvom kulture i medija. Izdavači nemaju direktora ili urednika, a ni tehničku službu na državnoj ili gradskoj plaći kao kazališta ili orkestri... Dakle, oni žive s tržišta. Javljaju se na natječaje s promjenjivom srećom. A nakladnici koji objavljuju mađarske autore nisu ni ‘samoubojice‘... Prema tome, očito se na tržištu nešto od toga valorizira. Svjetska književnost živi u prijevodu. Kod čitatelja manjih jezika ionako je u većem broju zastupljena strana književnost od domaće, jer je i opseg domaće produkcije manja. Francuzi omjerno ne prevode toliko kao mi. Najslađa mi je na ovu temu malih i velikih priča jedne moje autorice, Krisztine Tóth, na čijem romanu upravo radim, a koja je dulje vrijeme bila gošća Mađarskog kulturnog instituta u Indiji. Tamo se i njoj u čast organizirao tečaj mađarskog jezika na koji se prijavilo dosta Indijaca. Pitala je jednog od polaznika zašto je poželio učiti mađarski. Odgovorio joj je da voli male jezike pa ih vrlo rado upoznaje i uči. Potvrdila mu je da je mađarski mali jezik, svega je 20 milijuna govornika, ali ga je odmah i upitala koji je još mali jezik učio u zadnje vrijeme. Odgovor je bio – talijanski! Dakle, iz indijske perspektive talijanski je mali jezik! Imaju li Indijci potrebe uvoziti stranu kulturu i usvajati je kroz prijevode?! Zacijelo da. No, o početnim nakladama radije nemojmo ni maštati! Postavlja se i pitanje je li hrvatski identitet malo dorađeniji nego što bi se to očekivalo? Očito jest, što nam najbolje pokazuje kad naši ljudi odu u ostatak svijeta. Mnogima to nije drago, ali čini se da stvar sjajno funkcionira, a funkcionira i zbog toga što su ljudi imali doticaj s drugim kulturama, ako ništa, i preko nekih svojih lektira! Čak unatoč tome što su čitateljske statistike porazne. Ako suzimo stvar na Dubrovnik, da uz domaću produkciju kroz stoljeća nisu postojala prepjevavanja i prevođenja, bi li dubrovačko gospodarstvo kroz povijest bilo toliko uspješno?! Ljudi su stekli neko predznanje o drugima! Bolje imati predznanje nego predrasude.

Koliko su mađarsko-hrvatske veze ‘opterećene’ prošlošću, nekad smo bili u zajedničkoj državi, a kroz povijest imali i neslavne epizode...

Tu je puno predrasuda. Kad se broje žrtve, koliko ih je bilo u tim ‘neslavnim’ epizodama... Rađanje političkog identiteta kroz 19. stoljeće nosilo je u sebi i podosta zastranjivanja, i danas, stoljeće i pol poslije, ne bismo tome trebali pridavati veće značenje – ni s jedne ni s druge strane. Da je jezik bio barijera, sigurno, a to je i ostao. U dubrovačkom kontekstu predrasude mogu biti svakakve, samo ne i vaterpolske. Tu je Dubrovnik vrlo jak u poznavanju Mađara, barem u vaterpolu i vodenim sportovima. Da se sad ne vraćamo na ploču na Kneževom dvoru, na Sigismunda, na relikvije sv. Stjepana Arpadovića i na Dubrovčane na dvoru kralja Matije... Veze su prisutne koliko za njima ima potrebe! A da ima, dovoljno je baciti samo letimičan pogled na mađarsku kazališnu bazu podataka i vidjeti statistiku igranja “Dunda Maroja” na mađarskom jeziku u drugoj polovici prošlog stoljeća, pa već i u ovome: iznenadit će vas! Koja ga sve kazališta uprizoruju i koliko često. Po svom izboru i na svoj trošak.

U grad su dolazili mađarski intelektualci

Nije tako daleka prošlost, ali zanimljivo je da su mađarski filmaši početkom 20. stoljeća dolazili snimati filmove u Dubrovnik...

Pripadnici mađarske srednje i više srednje klase su dolazili u Dubrovnik, a aristokracija uglavnom u Opatiju. Dolazili su jer je postojala veza vlakom. Mnogi i na bračna putovanja. Nekad davno sam letjela Malévovim direktnim letom Budimpešta - Dubrovnik. U međuvremenu je glavna mađarska aviokompanija Malév Hungarian Airlines odletjela u povijest. Nova kompanija, Wizz Air, nažalost ne leti za Dubrovnik. U međuraću je nastao važan roman “Otok” mađarskog spisatelja Sándora Máraija. Je li to mogao napisati čovjek koji nije bio u Dubrovniku, na Lokrumu ili u hotelu Argentina? Ako već govorimo o filmu, mađarski redatelj Michael Curtiz (tada još Mihály Kertész) snimio je u Dubrovniku film ‘Dama sa suncokretom’ prema drami Iva Vojnovića... Međutim, ne puno nakon toga, mađarski književnik Tibor Déry mjesecima je živio na Svetom Jakovu, u pansionu kapetana Aleksića... I tu je počeo pisati svoj opus magnum, roman po kojem je 1974. dijelom i u Dubrovniku snimljen film “141 minuta iz Nedovršene rečenice” jednog od najvažnijih mađarskih redatelja Zoltána Fábryja. Danas mađarski književnici dobivaju strukovne nagrade Tibor Déry. Riječ je o začetniku mađarske moderne. Pjesnik Lőrinc Szabó često je boravio u hotelu ‘Petka’ a dolazio je u tridesetim godinama prošlog stoljeća kad i mnogi drugi mađarski intelektualci. Najbolji primjer toga je knjiga “Sentimentalno putovanje” Ferenca odnosno Françoisa Fejtőa. Poznajemo ga kao francuskog novinara i povjesničara, a u njegovom jedinom beletrističkom djelu Dubrovnik i okolica zauzimaju skoro pola knjige. Pa još malo trivija: predsjednik kratkotrajne Demokratske Republike Mađarske 1919., grof Mihály Károlyi, mjesecima je živio u egzilu u Dubrovniku, kad je njegova lijepa žena Katinka, pripadnica aristokratske loze Andrássy zarađivala za život vozeći komercijalne brze brodice, a čija je sestra Kaja, znamenita “crvena grofica” poginula u bombardiranju Dubrovnika u travnju 1941. Ima toga još, razasuto po memoarskoj prozi 20. stoljeća.

Prijevod Maraijevog "Otoka" Vas je dosta namučio, pet-šest puta ste kretali od nule?

Živim na Pločama s pogledom na taj otok iz "Otoka", i to je nestvarno, potpuno zbunjujuće! Zato je bilo izazovno! I zbog toga na Lokrum nisam ni odlazila godinama! Morala sam se odmaknuti da mi to ostane literatura, a ne izravni doživljaj. Da u tome ne bude ni trunka mene, već samo i jedino Máraija. Na mnogo načina se moraš identificirati s piscem, ali ne smiješ si dopustiti da ga popravljaš, samo zato što bolje poznaješ (ali ipak sadašnju!) lokaciju od njega.

Koliko je i je li uopće važno poznavati autora, pisca kojeg prevodite?

Jednog sam pisca poznavala izdaleka u ranoj mladosti, jer smo se kretali u istim krugovima, ali osobno smo se sreli tek nakon što sam prevela dva njegova naslova. Ostale pisce nisam otprije poznavala ni na koji način osim književno, a neke, dakako, nisam ni mogla. Uglavnom sam ih upoznavala sukcesivno kada su dolazili na promocije, dakle, uvijek naknadno. Tako sam upala i u jednu čudnu situaciju. Roman "Paralelne pripovijesti" Pétera Nádasa bio je iza mene, a upravo sam radila na njegovom idućem romanu, "Knjizi sjećanja"... Međutim, bilo je predstavljanje Nádasa po objavljenim "Paralelnim pripovijestima". Tada sam mu u jednom trenutku, već nakon pet, šest rečenica rekla da je stigao u potpuno krivo vrijeme po mene! Zato što on za mene još gotovo godinu dana mora biti samo misaona imenica... Gledala sam u njega, ali nisam o njemu htjela ništa znati! Mislila sam si: ‘drag si mi, ali tekst mi je draži‘! (smijeh) Sjećam se, prevela sam drugu zbirku pripovijedaka jednog Vašeg kolege, ali ratnog reportera, Sándora Jászberényija koji živi na relaciji Budimpešta - Kairo. Desetljeće i pol obilazi bliskoistočna, afrička, ukrajinska ratišta... Povodom novoga naslova u Hrvatskoj, gostovao je na jednom književnom festivalu u Zagrebu i Zadru. Želio me je upoznati, ali ja tada nisam kanila putovati... Radila sam na trećoj knjizi Pétera Nádasa, dakle, imala sam drugog ‘ljubavnika‘! (smijeh) Pristojno sam ga odbila opaskom da Dubrovnik baš i nije iza ugla. No imao je i na to spreman odgovor da on svaka dva tjedna odvozi relaciju Budimpešta - Kijev i šire, prema tome, 600 kilometara mu do Dubrovnika nije ništa! Došao je sa ženom i proveli smo nezaboravna tri dana na Kalamoti.

Velite da je prevođenje ‘samostanski život‘?

Da, no to je moj izbor. Tehnološko vrijeme za 1.800 stranica nije šala, teško se s time zuji uokolo. Izvorni autor ga je pisao osamnaest godina. A briga za tekst ne prestaje na kraju dana, pa ni nakon što bude i ukoričen, jer ovo nije posao, nego poziv.

Najprije pročitate tekst, sve osvrte, recenzije vezane uz tekst...

Lako za to! Vrag je uvijek u detaljima. Kad imaš posla s autorom koji je ustvari fotograf i ima fotografsko pamćenje pa opisuje neku konkretnu zgradu, nije loše o toj konkretnoj zgradi saznati što god možeš. I mimo zadatog teksta. A, radi se samo o jednoj u nizu palači (a ima ih podosta) na jednom od budimpeštanskih kružnih bulevara... Nije loše saznati kako izgleda baš ta zgrada, kako izgleda baš ta veža... Srećom, sad postoje alati pa se predznanje može dodatno osvježiti i stvari kontrolno ‘prosurfati‘.

Što kad ne nađete odgovarajuću riječ?

A onda ti ode pola dana. Najprije otkriješ značenje iz konteksta, ali i šire, konzultiraš mađarsko-mađarske rječnike. Da li je izraz možda i mijenjao značenje kroz vrijeme. Idući je korak kad odradiš sinonime i vidiš koji je eventualno najbliži, s osnovnom riječi konzultirati mađarsko-talijanski, mađarsko-engleski, mađarsko-njemački rječnik, zatim englesko-hrvatski, talijansko-hrvatski, njemačko-hrvatski pa ćeš odlučiti što ćeš ili nećeš upotrijebiti. Nećete vjerovati, tu katkad zna pomoći i bugarski rječnik! Nije sve na tanjuru.

Koliko ste najdulje tražili odgovarajući prijevod, riječ?

Najčešće pravu riječ nađem u polusnu i zato mi je uvijek blizu papir i olovka pa to zapišem i stvar obično profunkcionira. Ponekad ostane kao bilješka sa strane. A pomognu i lektori, suradnja s ljudima koji nemaju pojma o mojim bitkama, ali su onaj beskrajno vrijedan i nepristran nulti čitatelj prije urednika. Jer mi čitateljima nudimo tekst koji će oni u dobroj vjeri čitati kao pouzdan rad. Ne želim prokockati to povjerenje. Povjerenje teško stječe, a lako gubi.

Naći ćete izraz, termin, riječ, ali kako pogoditi ton?

Ton je opasna igra, kao i stil. Najčešće početak možeš odmah baciti, ali to ćeš saznati nakon trećeg poglavlja, dok se potpuno ne uživiš, i to nema veze s tim koliko si puta prije toga pročitao izvornik. Ali je ujedno i najzabavniji dio procesa. Kada moraš uhvatiti valnu duljinu. Zasad mi nije pomoglo čak ni ako sam istog autora već radila jer nije ni on zauvijek isti, pa je i njegov tekst unutar stila u međuvremenu evaluirao... Péter Esterházy bio je duhovit, dosjetljiv, mudar i čudesan s 30, a s 50 godina bio je sve to isto, ali je i malo dublji. Nije ostario ni sa 60. Njega je zaista samo pankreas mogao zeznuti i to katastrofalno. Njegov zadnji tekst, "Dnevnik jednog pankreasa" ne želim ni vidjeti na svom radnom stolu. Barem ne još.

Što ste, prevodeći s mađarskog, naučili o hrvatskom jeziku? Je li bogat ili pak siromašan?

Malo čega ima što se na ovaj ili onaj način Hrvatu nije dogodilo a dogodilo se Mađaru. I da o tome nisu u nekom obliku izvijestili i jedni i drugi. To potvrđuje praksa mog kolege koji prevodi na kineski: on bez ‘milijardu‘ bilježaka teško može vjerno prenijeti tekst na mandarinski a da bude glatko čitak. Toliko se Kinezi i Mađari iskustveno i kulturološki razlikuju. Iskustvo se Hrvata i Mađara pogotovo kroz zadnje stoljeće i pol ne razlikuje previše. Ljudima se uglavnom događaju slične stvari u sličnom vremenu pa i u aktualnoj politici - odstupanja su možda 10 ili 15 godina.

Što Vam znače nagrade?

Uvijek dolaze neočekivano. Drago mi je dobiti nagradu, iako sam tada već emotivno i mentalno u nečem trećem. Više mi znače stipendije Ministarstva kulture i medija ili stipendija koju sam dobila za roman “Povijest moje supruge” Milána Füsta, zaklade koju je osnovala njegova udovica. Stipendije polažu temelje budućnosti, neka su vrsta jamstva da u vremenu dok se baviš tekstom ne moraš razmišljati o novcu dok ne dođe honorar i sve ostalo. Stipendije su velika stvar.

A bez njih? Prevoditeljski posao je jako malo cijenjen na ovim prostorima, ustvrdio je to 1974. i Andrić, prije točno 50 godina. Dakle, očito se ništa nije promijenilo.

Promijenilo se. Ne bih rekla nagore... Sama činjenica da je naše ministarstvo prije 20 godina osnovalo Nagradu Iso Velikanović, puno govori. Već je 19 puta dodijeljena nagrada za godišnju produkciju i za životno djelo. To je ogromna razlika, prevoditelji su barem na jedan dan medijski vidljivi. Ni ovaj razgovor ne bismo vodili da na neki način nismo i mi koji se bavimo prevođenjem u međuvremenu postali vidljiviji i to je ogromna promjena.

Može li se od prevođenja živjeti bez stipendija?

Ovisi koliko radiš i s kim surađuješ. Kvalitetan nakladnik navrijeme plaća i dovoljno je vidljiv na tržištu da knjigu i proda, ukratko – da, može se.

Kako Vam je bilo raditi kao prevoditeljica u državnim protokolima, biti na raznim razgovorima, susretima, pregovorima?

To je bio dio života potpuno druge dinamike, ali silno koristan. Međutim, sada mi ne nedostaje. Bili su tematski vrlo različiti razgovori za koje se isto valja optimalno pripremiti. Tehnički, ne možeš si dopustiti da ne znaš dovoljno o temi, jer prevoditelj nije član pregovaračkog tima koji po potrebi može i šutjeti. Jednom sam prešla granicu jer sam zamolila jednog pregovarača da ponovi prezime koje je bilo krivo izrečeno, rekavši da ga nisam dobro čula. Omogućila sam njegovoj pratnji da ga upozori i da se čuje pravo prezime. Procijenila sam da je u tom trenutku manja šteta ako preuzmem odgovornost da nešto nisam razumjela. Ispalo je dobro, no ne bih to više ponavljala. To nije zadaća prevoditelja, ali u izvanrednim okolnostima možda i jest!

Negdje sam pročitao da ste bili prevoditeljica na pregovorima Ina - MOL...

Ukupno dva puta u ranoj fazi, a o tome mogu samo reći da sam bila tamo i to je sve. Netko je jednom telefonski htio iz mene izvući što je na nekom susretu rečeno, pa sam ga uputila neka radije gleda televiziju, jer je na vijestima upravo išao prilog o tome, osim toga, neka ima na umu da ja doduše glasno govorim, ali nisam ni akreditirana ni plaćena kao glasnogovornik! (smijeh)

Kako Vam je živjeti u Dubrovniku? Grad malo teže prihvaća ljude sa strane...

Zar mislite da bih bila ovdje da mi nije ok?! Nisam odavde, niti pretendiram da me se smatra Dubrovkinjom. Ja sam ovdje trajni gost. Posao me veže samo uz zaslon, stol i knjige. Ako ovaj način života volimo nazivati digitalnim nomadstvom, tada sam sam ja ‘pranomadica’, no dugo me već nitko ni zabunom ne pita kad sam došla i koliko ostajem. Uostalom, nije točno da Grad teško prihvaća doseljenike. Ljudi u ovom gradu itekako cijene korektnost. Možda čak i očitije no što bi se očekivalo. Moja obitelj već 43 godine svaki višak zarađen negdje drugdje u dinarima, markama, kunama, eurima ulaže što na Pločama što na Kalamoti, a mlađi naraštaj dolazi ovamo na blagdane, zapravo u svako doba godine. Zacijelo ne zbog toga što bi se ovdje osjećala ‘nedobrodošlom’.

Kažete da često dolazite na predstave. Kako Vam čini kulturna ponuda grada?

Zanima me kulturni život grada svih dvanaest mjeseci u godini, a ne samo u udarna dva mjeseca. Uostalom, pitam se, jesu li termini Dubrovačkih ljetnih igara, još održivi?! A pitam se također postoje li izgledi da dok se dobro zarađuje od turizma, Dubrovnik napokon dobije pravu modernu koncertnu dvoranu, ne za danas, već za iduća desetljeća?! Zašto se Dubrovnik ne bi nagradio nekom spektakularnom graditeljskim poduhvatom o kojoj će se dugo pričati?! Zašto i Kazalište Marina Držića ne bi imalo preduvjete za veće i jače projekte?! Aktualni ravnatelj ima vrlo razrađen repertoar i gostovanja, jako se trudi, ali sve mu je limitirano. Limitiran je prostorom, stakleni mu je strop pred nosom, ma koliko on bio srčan i imao stručnog potencijala. Lako bih mogla zamisliti da se, ako već netko mašta o cjelogodišnjem turizmu, Grad u jednom trenutku prihvati kapitalnog ulaganja u novu koncertnu dvoranu i novoga kazališta, možda negdje na Srđu, na Žarkovici, s bajkovitim pogledom zbog čega vrijedi potegnuti i zimi do Dubrovnika... Tada bi se i Orkestar mogao ‘nabrijati’ (napokon popuniti!), dobila bi se neka druga kategorija koja bi privukla mnoge, a ni Dubrovčani ne bi morali ići slušati i gledati nešto veće uvijek na strani... No, tolike promjene kulturnog krajolika zacijelo neću doživjeti, ali klimatske hoću.

A kvaliteta na Igrama?

Ako dođeš na plus 40 u prostor s 90 postotnom vlagom, možeš biti najgenijalniji umjetnik, to će te osupnuti. A osupnut će i nas slušatelje koji se preznojavamo ako ne sjedimo u prvom redu, a ne mogu svi sjediti u prvom redu. Drži nas ponajprije silna želja, no samo dok ide.

Ima li ambijentalnost budućnost?

Što je ambijentalnost? U ovom prijevodu to su priredbe pod vedrim nebom. Ako je klima povoljna a ugođaj po gradskim trgovima komorna. Današnja nam je stvarnost ‘večernja menza‘ po cijelom Gradu u kojem se Igre i dalje snalaze, no nije poanta u tome da stvari teku kako je nekad bilo. Kada je i dio gostiju, možda svega desetina današnjih dnevnih, dolazio zbog Igara, u doba s drukčijim konceptom života i odmora, uz sasvim drukčiju dinamiku putovanja i potreba, stoga bi možda bilo vrijeme da se osmisli i neki drukčiji ambijent za isto razdoblje i isti sadržaj.