RESTAURATOR PAPIRA I SLIKAR ROBERT KRALJ Dubrovnik je kao zakopano blago na nekom otoku - pirati i gusari ‘čupaju‘ taj zlatni kovčeg

Nedavno je inicirao likovnu koloniju u ljetnikovcu Skočibuha, obogatio slikarski kvartet Baričević-Grabovac-Ligorio-Škerlj, s prijateljima i kolegama otvorio izložbu 4+1, te se učlanio u Dubrovačku udrugu likovnih umjetnika. Toliko tih 'nedavno' bili su dovoljan skup povoda za razgovor s Robertom Kraljem za 'Dubrovački'. Po struci restaurator papira u Dubrovačkim knjižnicama, bavi se i stolnim tenisom, igra za STK Konavljanin, ali iznad svega tu je umjetnost. Živi na Svetoj Mariji, ima četvero djece.
 

ZVALI GA TATE I MAME

Što je bilo prvo, restauracija ili slikarstvo?
Još od djetinjstva sam volio umjetnost to jest crtanje što je i otac kao fotograf, također crtač i slikar amater, prepoznao te me stoga uputio svom prijatelju, slikaru i profesoru Josipu Trostmannu da on pogleda što radim i procjeni talent, da me uzme kao mentor, da me, na neki način podrži u tome i pomogne mi u napredovanju tako da sam prošao njegovu, takoreći 'školu' kao i mnoga talentirana djeca. Već od petog razreda osnovne škole crtao sam kod njega u kabinetu portrete, to su bili prvi ozbiljni radovi, a inače sam crtao kao i sva djeca: iz knjiga, iz stripova, precrtavao sam, učio sam crtati, sâm sam se snalazio. Imao sam jako veliku želju za modeliranjem tako da sam vrlo rano počeo modelirati figure od plastelina. Te moje kreacije, moju volju i tu moju strast vidjela su i druga djeca pa su onda željeli da izrađujem figure i za njih, a ja sam ih usput naučio kako to raditi. Skupljali smo se u velikim grupama, pravili modele svega što smo doživjeli kao djeca: od crtanih filmova do filmova u kinu tako da je to bilo jako lijepo djetinjstvo. Tu smo se povezali, puno djece se povezalo i smirilo na neki način, imali su taj trenutak gdje bi se našli, igrali, kreirali nešto i to je bilo pozitivno, inače u ovom dijelu Grada. Tate i mame kad vidjeli da im djeca sjede, da ne divljaju i ne lome bili bi zadovoljni i mirni. Ti roditelji bi me zvali da dođem malo kod njih i da malo s djecom radim nešto kao radionice! (smijeh) To su bila djeca jednu, dvije ili tri godine mlađa od mene ili moje godište, tako nešto.

A onda?
Pripremao sam se sve do srednje škole, radio sam portrete kod Trostmanna. Umjetničke škole nije bilo, nego sam prošao ono što je tada bilo moguće, a to je elektrotehnička struka, elektrometal pa kasnije mehaničar za kućanske aparate. Možda je bila mala pauza u crtanju, ali sam i dalje bio u kontaktu s mentorom. Zadnju sam se godinu aktivno počeo pripremati za pokušaj upisa na akademiju. Radili smo portrete, aktove, figure i probao sam nakon srednje škole upisati Akademiju u Sarajevu. Tad smo išli Luko Piplica, Rade Jarak, ja i još jedna cura čijeg se imena ne sjećam. Nitko od nas nije prošao! Nakon te godine nije bilo uvjeta da pođem negdje tako da više nisam išao na upise. To je tada bila Jugoslavija, velika konkurencija, bilo se teško upisati, a Trostmann mi je rekao da probam na kiparstvu jer se manje ljudi prijavljuje, a kako sam tada imao pretenzije prema kiparenju, pristao sam. Međutim, nisam se uspio upisati, bila je prevelika konkurencija. Nisam više pokušavao.

Kako se to nastavilo?
Onda sam 'raduckao' okolo, pred rat sam upisao Ekonomski fakultet, pohađao sam jednu godinu i došao je rat. Također, izgubio sam i jednu godinu zbog odsluženja vojnog roka u tadašnjoj JNA. U ratu sam se dragovoljno prijavio u vojsku i ostao pri vojsci dugo vremena nakon rata, nisam bio profesionalni vojnik, ostao sam službeni namještenik te sam se pokušavao zaposliti u vatrogascima i carini, nisam uspio, tada je bilo teško zaposliti se. Došao je momenat kad se pojavio pionirski fakultet na Sveučilištu u Dubrovniku - Odjel za umjetnost i restauraciju. S obzirom na to da sam već bio formirao obitelj i već mi je trebao konkretni posao, odlučio sam nešto završiti te sam se upisao na fakultet. Radio sam kao namještenik u Kuparima i studirao. Drugu godinu sam bio Nacionalov ”Top student”, uspio sam dobiti nagradu, ta mi je godina bila dobra. Diplomirao sam restauraciju, a cijelo vrijeme sam crtao. Radio sam grafike i prodavao ih u suvenirnicama i slikao usput za vjenčanja... Nakon što sam završio restauraciju, a mi smo bili prva grupa na restauraciji pa se bilo lakše zaposliti jer nije bilo restauratora u Dubrovniku, uspio sam se zaposliti pri Dubrovačkim knjižnicama. Ostao sam tu raditi, usput sam slikao. Prva izložba bili su aktovi u bivšem kafiću ”Galerija” čiji je postav vodio Andrija Seifried. On, kao Pinov prijatelj, došao je jednom kod njega, vidio je mene kako radim i onda je razgovarao s njim. Njih dvojica su vidjeli da sam dobar i da bih mogao izlagati. To je bilo početkom 2000.-ih! Andrija je sve postavio, sredio, bila je to mala izložba. Drugu izložbu sam imao u prostoru Ranjine koji se zatvorio za izlaganje nakon nekoliko godina, ali tada sam još mogao izlagati. Tu sam izložio aktove, ali i mrtve prirode i amfore. Jedan prostor bio je za pejsaže i amfore, a drugi za aktove.



Aktovi Vas stalno prate, prije par godina imali ste izložbu aktova u prostoru DPDS-a?
​Tako je, treći put sam izlagao aktove. Aktovi su nepopularni jer je doba komercijale i oni se lošije prodavaju pa ih ljudi ne vole raditi. Aktovi su općenito 'akademski' kao tema zato s njima ne žele izlagati. S druge strane, to su pokazatelji neke slikarske i crtačke kvalitete, zato sam to želio izložiti. Drugo, svaki put kad se želim vratiti na scenu koristim aktove jer želim se potaknuti, pokazati kvalitetu i moj startni nivo tako da kasnije mogu samog sebe potaknuti za nove izložbe, nove različite teme.

Aktovima započinjete novi krug, novi ciklus?
Točno! Volim aktove i volim portrete jer primarno sam crtač tako da mi je drag crtež linijom.

Što nalazite u crtama lica Vaših modela?
Volim kontraste, volim te zakrivljene linije, inspiriraju me različiti oblici, kako pokazati karakter i ujedno oblik, a da jedan drugoga ne guše, ne sputavaju. Tu, na neki način, ulazim dublje u temu i oslobađam se najlakše, igram se i zabavljam.

Koliko čitate karakteristike modela?
Profesor Antun Česko je to baš dobro rekao kad sam imao izložbu portreta. On se oduševio! Portreti su bili djelomično studiozni, a djelomično karakterno oblikovani. Oduševio se i ujedno prepao samoga sebe, svog portreta. Prvo je želio taj portret, a onda je nakon par dana rekao da ga ne želi jer se boji! (smijeh) Njegova žena mu je, kad joj je pokazao portret, rekla: ”To si ti!” Na portretu je vrlo ozbiljan i ljut, a on je inače vrlo vedra osoba kao profesor. Bio mi je profesor četiri godine, upoznao sam njegov karakter, a naravno, puno lakše crtam čovjeka kojega znam zato svi portretisti kad rade portrete i na ulici razgovaraju sa svojim mušterijama, da bi ih nasmijali, da bi vidjeli njihov karakter, izraz lica, tu unutarnju stranu i tako ih je lakše crtati.

Obično se na portret gleda kao na prikazivanje osobe u nekom 'idealnom' svjetlu.
Ljude portretiram onako kako ih ja doživljavam, naravno, tu se može pogriješiti, a može se pogriješiti ako ne poznam osobu, ali, s obzirom na to da sam napravio dosta portreta, na neki način mogu 'pogoditi' osobnost čovjeka tako da su ovi zadnji portreti prema kritikama vrlo uspješni zato što su to ljudi koje svi poznamo, o kojima smo svi stvorili neku sliku, možda ih netko više, a netko manje pozna, netko ih osobno pozna tako da izvučem nešto što možda drugi nisu vidjeli u njima prije. Profesor Česko komentirao je da sam sebe nacrtao malo onako 'čudno', nisam se nacrtao veselo, nacrtao sam se u grču iako je to portret s fotografije koji mi je napravio prijatelj Vedran Levi. Ja sam tada skoro glumio, ali ipak su na portretu ljudi osjetili da je to nešto što nisu vidjeli u meni niti općenito. Komentirali su kako sam Iva Grbića nacrtao opterećenog životom, kao što je bio na neki način jer oni koji su ga poznavali, znali su da on ima tu crtu. Paljetka, možda sam njega najmanje poznavao, nacrtao sam u duhu onoga što ljudi vide. Mišo je bio jako zadovoljan, a Viktor Šerbu me je jako iznenadio: došao je i tražio portret, a on inače to ne radi. Rekao mi je da rečem cijenu i da će kupiti portret koji sam uradio. Rekao mi je da mu nitko u životu nije napravio ovako dobar portret, da sam pogodio baš njega sto posto i da je bilo portreta i portreta, ali da je on baš zadovoljan s mojim. Znači, nešto ga je zadovoljilo. Ima boljih portreta, ima 'savršenih' portreta, ima crteža koji su studiozni, ali ta kombinacija kako sam ja iskomunicirao s portretom tj. osobnošću, njemu se jako svidjela, a on doista ima svojih portreta!



Iznenadite li sebe nakon što završite tako jedan portret?
Poznam se dosta pa se onda toliko ne iznenadim, iznenadim se u smislu da sam zadovoljan, da sam uživao u svim tim linijama, kontrastima i da je to ono što sam želio postići. Ima tu i pozitivnih i negativnih emocija, ovisno u kojemu sam trenutku radio taj portret. Ovi posljednji portreti nastali su mahom, jedan nastaje od pola do maksimalno dva sata i to ako mi nešto 'zapne', ako sam mrzovoljan ili me nešto prekine. Ovisi ide li mi ili ne ide, jesam li taj dan sjeo samo da izbacim neke frustracije pa mi se nije svidjelo ili u tom smislu. Znači, ponovim pa opet crtam nanovo i to bi onda trajalo tako. Inače, u tom trenutku ja živim svoj život, razgovaram s prijateljima koji sjede do mene jer sam sve ove portrete radio vanka. Poznavao sam ljude, odabrao sam fotografiju i radio sam portrete po fotografijama, a portreti trebaju izgledati kao živa osoba. Poznam taj problem u fotografiji, znam ga izbjeći i to mi je zadovoljstvo. Dakle, portreti ne izgledaju kao da su fotografija, kao kad bih išao studirati linije ili sjene kako izgledaju na fotografiji, nego je to crtež koji je osoban. Moje su linije, gledao sam u čovjeka i prepoznao dušu, a tu je i moje raspoloženje koje je samim tim zabilježeno. Recimo, Škerlja sam nacrtao u 15 minuta, na brzinu u par linija i on je najbrže napravljen, napravljen je točno onako kakvog sam ga zamišljao – brzi i žestoki potezi, njegov mrki pogled u par crta i to je to.

Koliko slikajući aktove vidite savršenstvo, a koliko krhkost tijela?
Upoznaš osobu i crtaš ljepotu! Sve baziram na ljepoti i uživam u tome i u karakteru osobe pa se igram s tom njezinom ljepotom ili karakternom osobnosti te naslikam ono što je meni osobno drago. Izvučem ono što vjerojatno ta ženska osoba ima u sebi. Profesor Česko je obožavao te aktove koje je vidio i oduševio se time. Aktovi su potpuno otvoreni prema publici, međutim, smireni su, nisu panični, ne skrivaju se, nema grča, nema seksualne ili neke druge napetosti, to stanje im je prirodno, to je tako, lijepo, bez ikakvih konotacija i svi skupa uživamo, ništa drugo!

Izlazite li van kad slikate prirodu?
Djelomično, ali kako dosad nisam imao vremena, većinom slikam s fotografija, pokušavam se izraziti, volim fotografiju i znam problem slikarstva i fotografije i prepisivanja, toga se uspijem riješiti na neki način i pokušavam sebe izraziti. Mislim da ću se do kraja života tražiti, razvijati, ali nadam se da ću sada imati više slobode i vremena da mogu izaći vanka. Organizirao sam tu koloniju u Skočibuhi vrlo skoro nakon što sam se uključio u DULU.



Tjeraju li Vas više unutarnji ili vanjski impulsi prema platnu, slikanju?
Crtanje i slikanje je nešto što volim. Svakako, to me smiruje, to su unutarnji porivi i svakako se izrazim - i sebi i na neki način da drugima uljepšam općenito pogled na društvo, prirodu, stvari i okolinu oko sebe, da obogatim ljude, to je moja želja.

Sve drugo uljepšavate, osim portreta?
Možemo reći da uljepšavam zato što se tu vjerojatno igram, popustim na neki način, boje me ponesu, one se igraju sa mnom pa onda na neki način to tako izgleda. Portret je konkretan i osoban gdje i tražim baš osobnost, karakter, jer mi je to 'predirektan' odnos i to je najdublji odnos koji čovjek može postići, a onda mi je tu zabavnije tražiti tko je taj čovjek i što je on, tražiti njegovu 'tajnu'... S ovim drugim slikama se volim igrati, to je priroda, ona je nešto lijepo i tu sam opušten na drugi način, boje me ponesu i pustim ih neka idu.

Zasigurno je teško ostati 'imun' na boje s obzirom na toliko provedenog vremena u Trostmannovom ateljeu, je li Vam on glavni uzor ili imate neke druge?
U zadnje se vrijeme družim s mnogim slikarima, najviše sam u zadnjih par godina s Josipom Škerljom. Sprijateljili smo se, nisam imao neki njegov konkretni i direktni utjecaj, jedino što se volimo družiti, pričati, komentirati, kritizirati... Slušam njega, a inače se družim sa starijim slikarima i volim ta njihova iskustva. Zanima me što će biti, što može biti, koji problemi idu tijekom godina, to mi je zanimljivo i na neki način me potiče na razvoj.
 

MINIJATURE KAO REZULTAT KORONE

Zašto su Vam amfore toliko primamljive kao motiv?
S amforama je počelo moje slikarstvo. Jedan od prvih radova koje sam radio jesu male amfore i nastale su negdje u ratu. Zašto sam počeo slikati amfore? Bio je rat, bilo je bombardiranje Dubrovnika, tog nereda i kaosa koji je bio na površini zemlje, nije ga bilo u moru. Odlučio sam 'zaroniti'! Kad slikam amforu u dubini vlada tišina, nema eksplozija, nema rata, ona je tu stabilna, nitko je ne dira i to me na neki način smirivalo i na taj način sam hibernirao. Uradio sam puno amfora, ali više ih nemam jer su sve prodane, sve što sam radio je prodano, naručivali su puno, imam par koje su ostale, koje ne prodajem jer su uspomene.



Koje su Vam omiljene tehnike?
Što se tiče crtačke tehnike, volim ugljen. Kako sam još kod Trostmanna gledao radove Degasa koji je puno radio sa suhim pastelom, tako sam se upoznao sa tom tehnikom i jako ga zavolio. Kasnije mi je to bilo previše. Doduše, iako sam napravio četiri slikovnice, a sve  sam radio s pastelom, puno crteža, prebacio sam se na akrilik jer mi je jednostavniji. S obzirom na to da nemam atelje, radi šporkavanja najjednostavniji i najlakši mi je akrilik, mogu ga očistiti, nije otrovan i onda pretežno radim s njim, a vjerojatno ću sigurno pomalo prijeći na ulje. Nadam se da ću imati mogućnosti za atelje jer s uljem ne možeš raditi u stanu, pogotovo kad su tu djeca.

Jeste li dosad imali neki improvizirani atelje?
Jesam, radio sam u jednom zajedničkom skladištu ili u kuhinji za kuhinjskim stolom - čak jednu sliku veliku od dva metra koja je na kraju završila u jednoj konobi u Konavlima. Svakako sam se snalazio: dio ovdje, dio u skladištu, a dio vanka. Portrete sam radio, a to je vrlo zanimljivo, većinom u kafiću i to je bilo jako zanimljivo zato što su turisti dolazili, gledali i komentirali. ”Zlatno libro” sam odradio u vrtu DBF-a, djeca su dolazila i gledala, komentirala, vazda bi ljudi pitali. Ta interakcija s ljudima bila je interesantna.

Dakle, možete se koncentrirati bez obzira na šušur oko Vas?
Ne smeta mi uopće! Naučio sam na to, znam što radim pa mi nije problem! (smijeh) A poznam i ljude... ”Zlatno libro” nastalo je u vrtu pivnice i to većina na jednom određenom stolu. Svi me dole znaju i kad ne pijem ništa, oni 'moj stol' drže slobodnim.

Niste se otisnuli prema apstrakciji?
Mislim da imam tu malu bojazan, ali sve manje i manje. Nisam akademski slikar pa možda imam potrebu za dokazivanjem. Amateri moraju postaviti svoj dobar temelj, znači ako nisam prošao akademiju, može mi se dogoditi neki propust u osnovama, u temelju likovnosti. Tako da dugo, dugo vremena 'lupam' po toj akademskoj osnovi, 'lupam' ta pravila da imam neki temelj koji možda ne bih osjetio da sam završio akademiju. Iako meni Škerlj govori da sam prošao to, već mi dugo vremena govori da se treba otisnuti, ali ipak se još uvijek držim ovoga. Vraćam se opet onom iskonskom, temelju gdje sam siguran. Također me potiču i prijatelji, stariji slikari da se slobodno mogu početi distancirati od realnosti prirode i izvlačiti unutarnje potrebe i iskustvo života na platnu. Planiram to i nadam se da ću se uspjeti odmaknuti. Probao sam se otisnuti, imao sam neke apstrakcije koje nisam pokazivao vanka, ali treba raditi, treba se tražiti, treba trošiti vrijeme, a vrijeme je novac i onda je to rad koji nije produktivan, sve dok se ne nađeš. Ako nakon recimo 5, 10 godina nađeš svoj put onda je super, ali pitanje je hoćeš li preživjeti pet godina?! Možda ću se u Udruzi na neki način opustiti u tom smjeru, jer puno razgovaram sa članovima.



Zašto ste tek sada postali član DULU-a?
Inače nisam bio angažiran u tom umjetničkom svijetu. Znam Mara Kristu takoreći od djetinjstva, znaju ljudi mene, a da ni ja nisam znao da me poznaju. Pošao sam u ovaj obiteljski život, nisam izlazio iz tog 'kaveza', nisam imao ni vremena ni mogućnosti tako da  jedan takav angažman u jednoj takvoj udruzi postao dobrodošao za moj likovni razvoj. Bio sam se jedanput učlanio u HDLU, međutim, kako nisam mogao plaćati članarinu, pošao sam iz udruge. Rečeno mi je da se, kad god budem htio, mogu ponovno učlaniti. Nakon nekog vremena učlanio sam se u ULIPUD čisto kako bih mogao prodavati suvenire i prehraniti obitelj. Čak nisam puno izlagao s njima, nego sam bio član radi te potrebe. 

Fali li druženja među slikarima?
Dosad se nisam družio, a da bi mogao ići na kolonije, moraš imati više slobodnog vremena. Ima dovoljno druženja, ali ljudi trebaju biti slobodniji. Inače, Škerlj i Baričević idu redovito na slikarske kolonije, oni se dobro zabavljaju, idu svojim putem i mislim da im je dovoljno i da im ne fali druženja. Slikari inače vole komunikaciju, vole društvo, razbiti monotoniju svakidašnjice...

A fali netko tko će kritizirati slike, likovni kritičari?
Imamo par povjesničara umjetnosti koji stalno imaju kontakt s nama – od Antuna Karamana do Marina Ivanovića, a također i Andrea Batinić Ivanković. Ja sam dobar i s Tonkom Smokvinom i on mi pomaže u kritici, mislim da su oni dovoljno dobri za naš lokalitet, za podizanje nekog nivoa. Učlanio sam se u DULU zato što nema puno članova, ta Udruga ima za cilj napredak amatera koji su uključeni, imamo i pomoć od par akademskih slikara, idemo naprijed, dodirujemo te neke točke akademskog slikarstva i svi žele napredovati, to je dobar smjer. Koliko to postižemo, ne znam, ali nešto se događa. Trebala je tako tema jedne izložbe biti crno-bijelo, imaš određene teme, formate, tehnike što ti sužava tvoj likovni izbor, fokusira te na neke dijelove koji ti kao slikaru amateru možda nisu bliski, ali ih razvijaš. Volim portret pa bih volio ljude vratit' na portret, da se na neki način tu ojačaju i poboljšaju određene tehnike i načine slikanja, da na neki način postave svoj rad kao akademski slikari.

S obzirom na 'ovisnost' o bojama, kako Vam je bilo slikati u crno-bijelom tonu?
Tu mi boja nije falila jer sam sliku gledao kao crtež, a crtež mi je blizak i onda nisam imao problem. Samo sam se malo opustio, nisam se definirao linijom, nego malim plohama, ali sam na neki način gledao crtež. To bi trebao biti crtež, to je crna boja iako je inače ne volim! (smijeh) Crnu boju ne koristim, ima je samo na par slika. Neživa mi je, koristim plavu, žutu i crvenu kako bih postigao crnu boju. Uvijek je važan taj odnos između boja i ti definiraš boju kao crnu, ona u biti nije crna, ali u odnosu na ostale boje na slici jest.



​Koliko restauracija papira 'ubija' kreativnost?
'Ubija' na neki način jer restaurator u biti ne smije biti kreativan. On mora prepoznati umjetničko djelo i znati njegovu vrijednost, razumjeti kako je nastalo. Znači, sve te tehničke dijelove mora znati, ali ne smije ulaziti u kreativnost i to je nešto što meni ne odgovara. Ali, našao sam neki kontakt s umjetnošću pa mi je to ljepši posao nego da radim u građevinskoj firmi! (smijeh) Posao je fin, ima tu i šporkog dijela posla, dolazi se i do nekih poslova opasnih za pluća, ali u biti ipak vidiš neka umjetnička djela, vidiš neke grafike, raspoznaješ umjetnost, njihovu vrijednost i to je jako zahtjevan i ozbiljan posao, daleko ozbiljniji i odgovorniji nego slikarstvo.

Odnedavno radite i minijature?
Ljudima se sviđaju... To sam počeo od ove godine. Nikada ih prije nisam radio, to su akrilici na platnu rađeni s običnim penilom koji sam našao i koji imam kod sebe, nije riječ o nikakvim 'specijalnim' ili skupim penilima, nisam ništa tome slično tražio... Koristim akrilne boje koje su niže, srednje kvalitete... Lijepio sam platno na lesonit i napravio podlogu. Te minijature su isto kao i crteži amfora, one su počele nastajati u doba korone, kad smo se zatvorili u kuću, kad nisam imao ni mjesta ni prostora za život niti sam imao dovoljno materijala. Nastavio sam ih raditi, inače ih radim povremeno kad pođem u DBF-a na kafu. To je cijeli komplet u kutijici – od platna do boja. Gdje god stanem, radim te sličice tako da sam s njima isto tako imao zanimljivih dogodovština. Bili su tako jednom neki Amerikanci iz Kalifornije, imali su troje djece... Prišla mi je njihova najstarija kćer od osam ili devet godina te je rekla da voli slikati... Samo je pričala, dao sam joj platno da slika, nije mogla vjerovati i ona je nacrtala noć sa zvijezdama i mjesec. Ispričali smo se i bez obzira na koronu, roditelji su joj dopustili da se druži sa mnom, strancem 'čupavcem'. Postavila se kao profesionalna slikarica! Na kraju sam joj poklonio jednu svoju minijaturu, a ona je meni svoju s potpisom. Prišli su mi roditelji koje sam upoznao. Prije 15 godina bili su u Dubrovniku i tražili su poseban suvenir, zaključili su da je to ta sličica i onda su kupili jednu moju minijaturu i pošli svojim putem. I sad imam minijaturu koju je naslikala djevojčica s potpisom ”Ruby”:

Jesu li minijature na tržištu?
 Nešto je malo prodano, a sad mi je cilj napraviti što više minijatura i na neki način bi ih izložio. To me na neki način potaknulo da radim, dobio sam dobre kritike od struke, povjesničara umjetnosti da bi ih trebao izložiti i da su jako dobri radovi jer ostali umjetnici ih rijetko rade. Radio sam neke motive Dubrovnika, ali i one nevezane za Grad. Mislim da su motivi slatki, pogotovo kad se uokvire, to su doista mali vrijedni 'bomboni'.




 
Kako komentirate ponudu suvenira u Gradu?
Ponuda suvenira prije korone je stvarno došla do kulminacije, kao i sve drugo! Suveniri su većinom  rađeni u Kini, bazirani su na potražnji, a to je potražnja kruzerskih turista. Rijetko koje butige imaju autohtone i kvalitetne suvenire.

Roditelji Vam žive kraj Mrtvog zvona, cijeli život ste u Gradu, jeste li malo odahnuli od turista zbog korone?
Odahnuli smo! S obzirom na to da nemam prevelikih zahtjeva, meni i nije toliko velika promjena. Primijetio sam da se ljudi, što su imućniji, osjećaju ugroženiji, i to čak pojedini izjavljuju nasred Straduna, ljudi komentiraju kako im je teško, kako ne mogu ovo ili ono... Oni koji bi financijski trebali biti stabilni pa im ništa drugo ne bi smjelo faliti u životu, ti su najugroženiji, tako se bar predstavljaju!
 

BUTIGE IMAJU ISTE CIJENE

Oni istinski najugroženiji šute?
Oni kojima je najteže, oni su vjerojatno ljudi koji su ugroženi. Žao mi je ljudi koji su doista živjeli od turizma na nivou da prežive, posebno ako su živjeli s Gradom ili u Gradu. Žao mi ih je doista, a za sve ostale, ovo je životna lekcija.

Hoće li se nešto naučiti iz te lekcije?
Još uvijek to ne znamo, ali ovo stanje će još potrajati, neki se čak boje da će biti trajno. Vjerojatno će se promijeniti život globalno, promijenit će se i turizam, neće više biti toliko masovnog turizma, samim tim vjerojatno će se promijeniti i struktura turista koji dolaze. Time bi se trebala povećati i kvaliteta ponude pa ćemo na neki način vjerojatno i mi doživjeti neki skok na nivou kulture života. Ljudi su se mahom vratili baštini, poljoprivredi... Znači, nešto ih ipak uči životu, prije par godina smo čuli u Konavlima kako neki starac govori da nitko ne želi kopati krtolu i svi bi mu se smijali! "Konavljanin živi život iz španjolskih telenovela i sad bi treb'o kopat' krtolu?!" E pa sad su ljudi pošli kopati krtolu! I ta krtola je doslovce broj jedan! (smijeh) Svakome tko želi otvoriti oči, vidljivo je da ovakav turizam nije u redu, da nešto nije uredu s ovim životom uopće. To je postala takoreći ljudska pošast, pogotovo je kod nas to izraženo zato što smo mi kao otok, kao neko zakopano blago na nekom otoku - to je Dubrovnik. I, sad svi pirati i gusari dolaze tu da 'čupaju' to blago, izvlače ga... Dok ga ima, tu će biti, da nestane blago, ovaj Dubrovnik bi ostao, zarastao bi, ne bi nikoga bilo tu, pobjegli bi svi, tražili bi novi otok s blagom – nitko ne bi živio taj Dubrovnik kao takav. Ali, zlatni kovčeg je tu i on je primamljiv za sve. Otok je i on ovisi o turizmu.



Ali sad se kovčeg skoro ispraznio, hoće li doći do odmaka od turizma kao monokulture?
Razvija se informatička tehnologija, inače općenito govore da je ovo nova industrijska revolucija, dolazi novo doba, a mi smo tu neki stari otok koji će jednostavno morati pratiti neke nove svjetske sile. Danas svaki informatičar ima posla, a s druge strane, nadam se da će se više pažnje polagati poljoprivredi i da će nas prisiliti da se okrenemo prirodi. I svemirski se program strašno razvija, u tom smjeru čovječanstvo ide, do prije desetak godina stalo se s razmišljanjem o svemiru, a sad, razvojem informatičke tehnologije, ima dovoljno snage za probijanje nekih novih granica. Onaj tko bude informatički potkovan moći će bolje živjeti. Život vezan za poljoprivredu je zasad vidljivo kao nešto konkretno što bi moglo pomoći razvoju ovog područja. Zanimljivo je da Međimurce nije toliko pogodila ova kriza, ljudi su tamo kreativni, okrenuti su prema vanka, nisu ovisni o turizmu, turizam shvaćaju kao sekundarnu djelatnost i to je područje zanimljivo za razmišljanje o nekom normalnom životu i razvoju društva.
 
Je li nešto pojeftinilo u Gradu?
Malo što! Butige imaju cijene kao i prošlu sezonu. Opet se udara po ljudima, opet je problem sa standardom koji je napuhan s turizmom. A čim nama temeljne plaće nisu kao u Njemačkoj, znači da ne možemo kvalitetno živjeti. Pratio sam ove turiste koji dolaze iz zemalja trećeg svijeta koji su takoreći siromašniji od nas, a ja se ne mogu ni mrdnuti iz grada dok je život skup kao i u Njemačkoj i drugim državama.

Barem ćete se do kraja ljeta naspavati, bit će mira?
Na Svetoj Mariji barem imam taj privilegij. Prije bi prolazili turisti preko zidina, slikavali našu mačku pa ju je na internetu je lako naći kad utipkate, 'white cat in Dubrovnik'. Možda sam i ja negdje na internetu jer stalno prostirem robu, smiju mi se tu, dovikivaju i tako dalje, ali inače noću nema buke. Kako je ovaj samostanski objekt odvojen od ulica, prometa u vrtu baš i nema, pa smo mirni. Ali tu su skalini koji usporavaju život. Prvo te to umara pa ti oduzima energiju i volju, vrijeme, skalin nije prilagođen za život u ovo doba. Drugo, renoviranja u ovom dijelu Grada je tri puta skuplje: treba donijeti materijal, treba ga platiti, popraviti, ako se nešto slomi, moraš čekati... Život je ovdje jednostavno za renesansno doba! (smijeh) Mislio sam postaviti žičaru, do vrha ulice, uz ulicu Svete Marije, za invalide i starije osobe koje žive ovdje da im se spenza zakači na kuku, da ta žičara ide na preko tri stupa do vrha ulica, da ubaciš kunu, dvije ili imaš neku karticu i da je tako pokreneš. Ljudi bi mogli staviti 20 kila spenze i to bi išlo na visini od tri metra gdje ne smeta prolaznicima, a recimo električni motor kao pokretač ne bi bio previše glasan. Vjerojatno bi za to trebale brojne dozvole...

Pođete li sad lakše preko Straduna?
Pa kako ne! Ljudi su se preporodili. Vidjeli su djecu koju inače nisu vidjeli da postoje u Gradu, mahali bi s 50 metara, dovikivali bi, drukčije je… I Deša Ficović Kosović je pokrenula Gradske ulične igre i mene je spomenula, jer kad joj je sinula ideja bio sam kraj nje i onda je razgovarala sa mnom. Rekla mi je za tu ideju tako da sam među prvima doznao za njezin naum. Uvijek je bila kreativna i takva je ostala, odradili smo s njom u vodstvu i onu tematsku večer o Alanu Fordu...



A posjećujete li kulturna događanja izvan Knjižnica?
Uglavnom odlazim na događaje vezane za umjetnost. Čuo sam da je predstava "Mara i Kata" bila dobra i da se ljudima svidjela, ovdje je bio cabaret na Mrtvom zvonu, želio sam to pogledati, ali na kraju nisam. Ovaj dio Grada je odličan za te predstave jer su ljudi 'igrom terena' takvi kakvi jesu i sjećam se djetinjstva – djetinjstvo je bilo "Mara i Kata" uživo! Kao djeca bi sjedali na Mrtvom zvonu i gledali kako se žene svađaju! (smijeh) Smijali smo se, navijali smo i zabavljali s tim... Kad bi se ljudi svađali, to je bilo normalno za ona vremena, normalna zabava... Svaki dan je bila repriza "Mare i Kate"! Ljudi su specifični u ovom dijelu, uvijek se govorilo da je Sveta Marija posebna, vjerojatno zbog tog karakterističnog podneblja, područja Grada.
 
Kako je došlo do izložbe "4+1"?
Vedran Grabovac, Loren Ligorio, Mišo Baričević i Josip Škerlj - to je sasvim druga generacija. Sasvim slučajno sam se s njima skompao, preko Škerlja, a i Škerlj se nekad družio s mojim ocem pa nam je i to poveznica. Svidio sam mu se kao osoba pa smo počeli komunicirati, upoznali smo se, vidio je moje crteže i oduševio se. Onda smo na neki način postali prijatelji nas dvojica. I kako je on imao staru ekipu, uključio me je i upoznao s ljudima, svidio sam im se i prihvatili su me. Generacijski smo dosta daleko, ali smo se valjda na tom umjetničkom dijelu povezali. Bit će još izložbi nas petorice, dobri smo i mislim da nema nikakvih zapreka, čak sam vidio da vole moje društvo i da sam nekako povezao svih skupa opet i malo sam ih sve skupa potaknuo na druženje.