ROMANA MILUTIN FABRIS Grad treba sačuvati od iseljavanja i rasprodaje!

Otvorivši nedavno izložbu u atriju palače Sponza, dubrovačka slikarica Romana Milutin Fabris pokazala je još jednom zašto je neizostavna pripadnica dubrovačke likovne scene. Iako je izložba zatvorena, u svom ateljeu u Ulici Marojice Kaboge razmišlja o novim motivima, a inspiraciju crpi iz Grada. Za Dubrovački govori o svom slikarskom putu, opusu, životu u Gradu, ali i Lapadu, kulturi u Dubrovniku te definiciji ljepote nekad i sad.

SLIKARI NEMAJU GODINE

 

Čime Vas je očarala umjetnost da ste odlučili početi baviti njome?

Nije mene umjetnost očarala, nego sam počela kao i svako drugo dijete crtati. Sva djeca su talentirana, samo je pitanje tko ustraje, a tko ne. Nema djeteta koje ne zna nešto nacrtati, jednostavno ne postoji. Ja sam crtala i tako nastavila. Stariji brat mi je slikao u školi i išla sam za njim i mislim da crtam od šeste godine, to me uvijek gustalo.

Kako je u to davno doba bilo izraziti želju za bavljenjem umjetnošću?

Pa nije bilo zgodno! U svakoj kući, ne samo u mojoj, bila je želja da se nečim baviš što je „normalno”, ne nužno unosno, ali da možeš od toga živjeti tako da mojim izborom nitko nije bio previše oduševljen. (smijeh) Baba mi je uvijek govorila: „Ajde, hoćeš li prestati više!“ (smijeh) Htjeli su da se radi nešto „normalno“, a ja sam uvijek crtuckala. Pošla sam u Školu za primijenjenu umjetnost u Split jer ovdje takve škole nije bilo, nego tek u Herceg Novom.

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!