StoryEditorOCM
KulturaRAZGOVOR POVODOM IZLOŽBE "BUĐENJA GOSPOĐE ROZE"

Slikar Rudolf Rudi Pater: Grad se pretvorio u prostor trenutne ugode s golubinjacima! Pogospodili smo se, zato nam dolazi strana radna snaga

Piše Bruno Lucić
3. listopada 2022. - 07:33

Nakon što je 2020. u Sponzi otvorio izložbu "Civitatem Respice", slikar Rudolf Rudi Pater ponovno se vraća u atrij palače gdje 4. listopada u 20 sati otvara izložbu "Buđenja gospođe Roze". Za Dubrovački je pričao o samoj izložbi, ali se osvrnuo i na brojne pojave i probleme s kojima se Dubrovčani, ali i on sam dok boravi u Gradu, susreće.

NEPRESTANO U ODLASKU

Što pripremate?

Prije 30 godina Davor Mojaš mi je poslao rukopis i u tom nekom čudnom previranju između tog da napravim jednu mapu s Davorom do trenutka kad iznenada počinjem slikati gospođu Rozu, a to traje već 30 godina, to je jedan meandar ili bifurkacija u odnosu na moje slikarstvo. S nekim čudnim uzbuđenjem se uvijek vraćam gospođi Rozi. Možda je to jedan žal za snovima, žal za svim izgubljenim, što se moglo dogoditi i što se dogodilo ali na krivi način...

S obzirom da to već tako dugo traje, kakav slikar, a kakav se čovjek svaki put iznova ‘budi‘ s Buđenjima gospođe Roze?

U meni živi nekoliko drevnih duša mojih predaka koje se pokatkad bude. To buđenje u meni je izazvao dnevnik Miha Monaldija. Cijela ta saga o tome kreće da sam napravio jednu mapu, knjigu na renesansni način i slučaj je bio takav da su moje dvije slike kupili Nijemci koji su me pozvali u Zagreb da te slike dođem posložiti u njihovu kolekciju na Gornji Grad. Došao sam s djecom, neobavezno, vidio sam tamo catering, tri osobe i prepoznao Zagrebački kvartet. Riječ je o ozbiljnim kolekcionarima i bio sam zbunjen tom neobičnom pažnjom pa sam sljedeći tjedan odlučio odnijeti knjigu na hrvatskom jeziku, Davorova ‘Buđenja‘ i moje grafike kao kuriozum. Međutim, kad sam to donio, rekli su mi da bi mogao doći sljedeći tjedan jer je dolazila njihova kćer koja u Heidelbergu predaje knjižarstvo, arhaično, klasično knjižarstvo na sveučilištu. Prije nego što smo došli, pogledala je način na koji je knjiga nastala i rekla mi je da nema primjedbi te da u Njemačkoj tako radi nekoliko manufaktura. U cijeloj toj priči koja je tegobna da bi se to napravilo, odmah je prepoznala taj glasoviti papir iz manufakture Cartiere Magnani, jedne od najboljih na svijetu za tiskarstvo, prepoznala je umjeteonstvo mojih prijatelja koji su uobličili knjigu na način na koji sam ja zahtijevao od njih. Bilo je tegobno, ali ta njena ocjena je bila sjajna i sav uloženi mar i trud nije bio uzaludan.

image

Plakat za izložbu “Buđenja gospođe Roze”

Tonći Plazibat/Cropix

Međutim, dogodilo se nešto neočekivano u Sponzi?

Cijeli Davorov tekst je toliko neobičan, toliko maštovit, zaigran, dubok... Na prvoj izložbi 2000. godine u Sponzi smo na jednom štafelaju izložili ovu veliku knjigu koja je ustvari po dimenzijama velika jer je veličina 40 x 53 centimetra. Nakon izložbe, knjiga je nestala, netko je imao hrabrosti odnijeti je. Bilo je to prvi put u povijesti Sponze da su se vrata morala zaključati iz razloga što je bilo toliko ljudi gore i dolje. Mislio sam da će knjiga možda ‘izroniti‘ kod mog prijatelja, poznatog antikvara u Zagrebu pa sam ga zamolio da pripazi, ali nikad se nije pojavila. Dakle, to je u nečijoj privatnoj kolekciji. I, taj misterij se nastavio u meni. Godine koje prolaze ljušte moj životni prostor, nestaju moji prijatelji, umiru... Odjednom se sve nešto sažima i jednostavno me život uskraćuje za puno toga, napuštaju te prijatelji, napuštaju te vlastita djeca jer imaju svoje živote, žive u nekim čudnim zemljama, ostaješ sam, ali uvijek i jedino ti pratiteljica i prijateljica ostaje gospođa Roza. A, pritom je ona definitivno mrtva, ona se pojavljuje u svim varijantama, ali uvijek s naznakama totalne smrti.

Želite reći da se s gospođom Rozom nikad ne osjećate usamljeno?

Da, to je čudno. Ona u meni pobuđuje nagon za pisanje intimnog dnevnika. Prvo sam pisao tako da sam to doista zapisivao u dnevnik, ali napustio sam to i slikam, kroz likovnost se vraćam tim svojim, ja bih rekao, sedimentima iznutra, ali i izvana. Na sreću, to me nije napustilo. Petnaest godina prije sam počeo raditi Miha Monaldija, bilo je izuzetno teško u nepokretu bez grimase, bez maske pokazati njegovu ludost... Ta urbana legenda da je on ustvari poludio od amora je izuzetno teška, a ja sam počeo slikati mog najmlađeg sina Pietra i dodavao sam i oduzimao neke stvari, mučio me je... Plašio sam se da bi to moglo izgledati plakatno jer kad imaš pored sebe Munchov "Krik", onda to pokazuje drugu vrstu osame, ali kad uprizoruješ teatar dubrovačkog renesansnog bića onda moraš biti jako obazriv. Jer, tu istražuješ svoju vlastitu mogućnost osame i ludosti odnosno to pretapanje mene i tog prostora osame u taj prostor vlastite ludosti.

Tanka je granica ili ona uopće ne postoji?

Nažalost, ne postoji granica. Sad kad se budim čak su me i muze napustile, sjedim u ateljeu, imam pogled na šumu, sam, gotovo bez zvuka. Nekad osjetiš kako osama titra oko tebe i onda su mi spas prijatelji koje gnjavim.

Gospođa Roza Vam nije muza?

Ne, zato što je ona preživotna, ona je sve ono što izlazi iz mojih anksioznosti, strahova... Ne mislim o budućnosti, već u mom vlastitom amalgamu nestajanja, osjećaš kako iznutra nešto u tebi polako odlazi godinama. Mentalno, dakako da želiš biti u drugom vremenu, ali je nemoguće.

Iz te nemogućnosti opiranja prolaznosti, gospođa Roza postaje likovno biće koje se hrani krhkošću Vašeg tijela?

I tu je Davor koji je jednostavno napustio gospođu Rozu jer je autor, ali je mene ‘otrovao‘ njome. To je nažalost ‘infekcija‘ na smrt, mislim da je to nešto što je u meni i traje. Možda me to u puno stvari i drži u svijesti da mi je uvijek radost raditi nju kao moj intimni dnevnik.

Koliko ste se poistovjetili s Monaldijem?

Bojim se priznati, ali previše. Volim Grad u osami, kad jednostavno pobjegnu svi ti turisti, kad počnu te silne, predivne, duge, neumitne, dosadne kiše, kad kozomor zavlada Gradom. Grad živi u maniri turista, u maniri dolazaka i odlazaka i tu je problem koji se događa u ljušturi Grada sa svim ljudima.

Zašto se ponovno vraćate gospođi Rozi i izlažete je dubrovačkoj javnosti, što želite pokazati?

Taj tijek, to meandriranje i postojanost nečeg u meni što inače ne poznajem kao autor. Strašno su me kritizirali i Luko Paljetak i Tonko Maroević zato što brzo odlazim iz tog svog prepoznatljivog duktusa u nešto nepoznato i obojica su doista mislila da je to nepotrebno, da je to nekad i pogubno jer publika voli prepoznavati, publika voli signu, rukopis... Ono što je jedanput Tonko rekao: "Duktus ti je prepoznatljiv, ali stalno si u odlasku! Napravi sidrište, 300 slika koje su unutar toga, a ne da stalno bježiš od samoga sebe!" Ali, to je u mojoj naravi, očito i u naravi mojih predaka. To je dio mog bića, nekad se pokušavam tome othrvati.

Je li odnos s gospođom Rozom poguban po Vama, je li mazohističan?

Dakako, priznajem to. Mogu reći da još postoji nešto što me zbunjuje u meni: ta dugovječnost naše čudne veze, ne bih je nikako nazvao ‘ljubav‘... Ta protežnost kroz neka vremena koja nisu sklona ni njoj ni meni. Davor se na to sve, jasno, smije s onim svojim grlenim, rezonantnim smijehom. Mislim da on razumije taj odnos, ali on je s Rozom apsolutno distanciran, što ja ne mogu biti.

image


 

Tonći Plazibat/Cropix

Jeste li razmišljali o tome da će gospođa Roza ostati nakon Vas?

Ne, ni u jednom trenutku. Nemam tu svjesnost o mojoj povjesnosti. Nikad svoju umjetnost nisam mogao odvojiti od svog vlastitog života, to je užasni amalgam i problem tako da bi bilo divno kad bi gospođa Roza iza mene pronašla svoj vlastiti život. Gospođu Rozu ne prodajem nego je darivam mojim frendovima jer mislim da je to nešto što uključuje onaj tihi dijalog sa mnom kao slikarom.

Želite i prijatelje ‘otrovati‘ gospođom Rozom?

Ja ih trujem, ali oni to ne znaju! Oni se samo čude mojoj velikodušnosti, što im poklanjam te svoje intimne dnevnike.

Ne bježi umjetnik Rudolf Pater od čovjeka Rudolfa Patera?

Nažalost, apsolutno da! Moja izglobljenost i neka čudna putovanja i daljine mojih predaka, taj nemir... Nažalost, od svih tih ljepota ja sam samo naslijedio nemir! Dugo vremena nisam imao svoj vlastiti dom, uvijek sam živio u iznajmljenim stanovima dok mi djeca nisu rekla jednu misao: "Stariš, stari oče i konačno – ti moraš imati svoj vlastiti dom!” Nisam spavao noćima, jedan sam od tih ljudi koji šire granice svog života i postojanja u drugim kulturama, djelujući i trudeći se uvijek raditi na sebi i pritom ne proizvoditi kartoline da bih mogao živjeti. Život nije bio niti malo lak, ali sad kad imam te vivisekcije sebe, vidio sam da sam bio tvrd, da sam vjerovao u jednu varijantu poetičkog siromaštva, da kroz to bivaš ne samo bolji čovjek, već i bolji umjetnik i to me držalo i drži me i danas. Jer, vjerujem da siromaštvo čini čovjeka boljim, ne bliži Bogu već bogobojaznijim i onda si daleko pažljiviji prema svojim bližnjima, prijateljima...

Volite osamu?

Nažalost, mislio sam da je ne volim, ali što sam stariji, otkrio sam da sam ono što sam mislio da nisam. Od društva, alkohola, pijančevanja, nedolaženja doma po tri-četiri dana, vidio sam da je na kraju ta mijena strašna! Na sreću, više ne pijem dugo vremena. Luko je rekao da sam nastavio onim tempom, kobno bi to završilo, nisam bio umjeren...

Ali, izlažete u razdoblju kad je Grad pun?

To je čudo! Covid je u Grad donio gomilu mladih ljudi željnih putovanja, koji su bili okovani strahom administracije svijeta. Kad u sedam sati ujutro idem vani, čujemo to komešanje, deseci mladih ljudi u pola sedam sportskim cipelicama trči po Gradu ko ludo, to prije nije bilo.

Prije dvije godine ste u najgoroj pandemijskoj godini imali izložbu "Poštuj Grad". Jesu li u ove dvije godine, kad je bio manjak turista, Dubrovčani naučili više poštovati svoj Grad?

Ne, samo su bili očajni jer je monokultura u Gradu dovela do intimnog rasapa mnogih ljudi, ali su investirali u neku budućnost pa se onda vidjelo da je ta budućnost jako krhka. Na moju sreću i nesreću, moj najmlađi sin koji radi u jednom ezoteričnom institutu, prvi je Hrvat koji se sreo s covidom. Tad sam bio u Americi i on mi je rekao da se vratim, kad sam rekao zašto sam se vratio i što će se događati, svi su me ismijavali misleći da sam postao jehovist. Onda sam u jednom trenutku prestao uopće govoriti o tome, ali sam se sjajno pripremio: kao hrčak sam spremio hranu za godinu dana, živim na osami pa mi nije teško bilo to sve prihvatiti, nisam vezan u smislu nekih poslova i jednostavno, kako je moj najmlađi sin brutalno rekao, spadam u ciljanu kategoriju koja će stradati jer imam sve ono što covid treba.

Vama je kao umjetniku sloboda alfa i omega, kako ste se snalazili u tom uskraćivanju sloboda?

Znao sam da negirati neke stvari koje postoje a realno su postojale, znači kročiti u jedan dio hazardiranja. U mnogim slučajevima u Italiji moji prijatelji su završili kobno jer su negirali neke stvari, nije se puno znalo tako da nisam puno izgubio jer sam imao Šipan, prazan Grad i Zagreb. Ipak živim na jednoj osami, to je splet čudnih okolnosti i mojih dragih prijatelja koji su me opskrbljivali silnom količinom hrane i brigom.

Referentna godina za sve je postala ona prije korone, rekordna 2019. Je li u kontekstu turizma u Dubrovniku pametno vraćati se onome što je bilo prije pandemije?

Prije 20-ak godina sam onako nesmotreno rekao nekoliko rečenica u što će se Grad pretvoriti. Je li muzika supstituirana s tornama zimi? Samo torne... I, vidite nešto što je meni još uvijek užasno: te kamione koji su puni šuta, kamena... Grad je u dekonstrukciji već 20 godina. Ti prokleti apartmani, traže se ta kvazi uređena mala božanstva raja u kojima ti turisti dođu, to je sve uređeno, ali to su golubinjaci, prostori za život su nešto drugo. U golubinjaku se ne živi! To je kao prostor ugode, ali trenutne ugode i Grad se u to pretvorio.

Pretvorio se i u filmski set...

Metaprostor koji nažalost besprijekorno funkcionira. Filmašima je to uzbudljivo jer je Grad zimi potpuno ispražnjen osim nekoliko banaka i gospođa koje idu i mi tihi stanovnici Grada. Jer, Grad se ogradio tako da dolazak na Stradun zahtijeva izvjesnu ekspertizu gdje ćeš stati, kako i na koji način, a onda dođeš i imaš otvorene četiri betule i pritom kad platiš taj prokleti parking, to skupo piće unatoč tom što je to kao za domaće, ti izvan zidina imaš daleko povoljniju situaciju pa mi prijatelji rijetko dođu u Grad. Mi se uvijek nalazimo na mjestima izvan zidina.

Jesmo se ‘ogradili‘ od Grada?

Dakako! Jedan moj pametni frend je rekao: znaš, kad financijski gledaš dolazak u Grad s obitelji, piće i to sve, to je nešto za što možeš imati bogat nedjeljni objed. Dakle, samo poslovno kad dolaziš, dođeš u Grad.

Kako će završiti ta dekonstrukcija Grada?

U to vrijeme sam rekao jednu užasnu misao koja se detektirala, čak me i Dube Šuica zvala na razgovor zbog toga, a rekao sam da će se Dubrovnik u narednih 20, 25 godina pretvoriti u ono što smo viđali, a to se zove Sveti Stefan u Crnoj Gori – ljepota, ali bez supstance, prazan Grad, ljepota za privilegirane. Ali, armirana betonska torta koju živimo je sve manja i sve izražajnija.

image
Tonći Plazibat/Cropix

I sve skuplja!

Apsolutno!

A dolazi i euro.

Baš sam odlazio iz Italije kad je tamo dolazio euro, to je destruiralo ekonomiju Italije, oni su sad na koljenima. Meni je zbunjujući način na koji se tako brzo i mahnito želi biti dio Europe, a mi smo oduvijek bili dio Europe i to onaj najtvrđi, antemurale christianitatis! Mislim da je to politička priča grlom u jagode, ali tko nas pita?!

POGOSPODILI SMO SE

Što kažete na ove gužve u Gradu, treba li Pile osloboditi od svih vozila, koje je rješenje?

Nema ga jer ako izmjestiš sve te prostore, tko će dolaziti u Grad? Ljudi koji dođu ne dođu samo zbog prokletog sunca i divnog mora, dođu i zbog čudesa Grada. Jer, ne treba zaboraviti, mi im uzimamo veliki novac koji su oni teško zaradili. Bome, onda moraš napraviti neke prilagodbe koje nikome nisu drage. Prekratko sezona traje i mislim da pravog rješenja nema, sve su to mali divni kozmetički zahvati i u tome ima puno priča i šarlatanstva. Povremeno živim u SAD-u i znam kako je kad upadneš u osam traka koje stoje po sat vremena, to je prava gužva, da vidiš rush hour! Recimo, u Washington dnevno uđe ili izađe u prosjeku od 4 milijuna do 4,2 milijuna ljudi i gužve su neopisive. Dakle, to je imanentno našoj stvarnosti, koga poznajete, osim rijetkih, a da nemaju auto, da nisu pokretni?

image
Tonći Plazibat/Cropix

Imanentni dubrovačkoj stvarnosti postali su i strani radnici iz dalekih krajeva, poglavito azijskih...

Svi smo se mi pogospodili... Mi smo gospari! U mom djetinjstvu i mladosti, bili smo poznati kao dobri gastarbajteri po Njemačkoj, gradile su se kuće, standard se razvijao... Prije deset godina bilo je nevjerojatno da si uopće mogao pomisliti da će Nepalci graditi velike zgrade u Dubrovniku, to je sad normalno. S druge strane, dakako, dolaze i Indijci koji recimo rade bureke pa Grad ima drugi miris nego inače, ali nemaš nijednu slastičarnu koja odiše Mediteranom. Grad kao Dubrovnik da nema pekaru u kojoj se živi, u kojoj se dolazi po friški, mirišljavi kruh koji se jede do kuće pod miškom i dopola pojede?! Sve je to izgubljeno! Navaljuju sad neke pekare koje peciva prave u Njemačkoj i donose tu... Oni zauzimaju Grad, prostor...

Navaljuju i sladoledarnice?

To je kao moda.

Bila je poplava candy shopova, bankomata, a sad su sladoledarnice...

Gledam te mijene Grada i onda vidim da odjednom netko otvori dućan s patkicama, ružnim, beskrajno ružnim i lošim patkicama. Moja djeca su se igrala s tim patkicama u kadi, to su bile Kikove patkice koje su dobro plivale i još su imale lijep zvuk, ne znam što ove rade?! Ne usudim se uopće ući u dućan, a da ne govorim o poplavama tih sladoledarnica s čudnim franšizama iz svijeta, to se u Dubrovniku vidi danodnevno.

Kad je riječ o franšizama, hoće li McDonald‘s propasti u Dubrovniku?,

Mislim da neće jer i ti mladi turisti vole prepoznatljivo i isto. Tek sam to spoznao u Americi - ta kultura osjeta nepca, oni to brižno rade i uvijek je ta hrana ista. Ali, pritom je nezdravo masna, ali kad je isto i kad iz djetinjstva uđeš u koloplet te hrane onda bilo gdje u svijetu ideš to što tvoje nepce voli i prepoznaje. Jednostavno, nažalost, postaješ oblaporni tip za nešto što je industrija, nešto što je takvo kakvo jest.

Dosta se gradi u Dubrovniku, a kad se cesta želi proširiti do Bosanke, konzervatori kažu stop.

To je apsurdna situacija, mladi koji dolaze iz grada studirati u Zagreb u principu se ne vraćaju jer nemaju gdje. Plaće su mizerne u odnosu na cijenu iznajmljenog stana, a ne daj Bože, oni nemaju nikakvu mogućnost tom plaćom alimentirati kupnju jednog malog stana. Dakle, ako za garsonijeru ovdje moraš raditi cijeli bogovetni život a misliš imati djecu, onda je grad neprijateljsko područje. Uzus urbanizma se izgubio, odrastao sam na Trešnjevci, to je neprepoznatljivo – od onih malih naših trešnjevačkih potleušica nastali su bastardi, nastao je urbanistički kaos, toliko beskrajno talentirano ružnih objekata ima da ne možeš pojmiti da je to netko dozvolio uz svu strašnu legislativu u tom području. Developeri uvijek nađu prostor. Ima jedna divna rečenica koju je izgovorio Vidra u jednoj od svojih: ‘Ko i u vrtu para ima!‘ Mi imamo sad onu našu, ali je on to rekao prije 500 godina, očito da se u tvoj sferi tih brzih, velikih novaca, ništa nije promijenilo u ljudskoj naravi. Dok se to ne riješi, grad će imati problema s bolnicom u kojoj nećeš imati mlade stručne liječnike. Ako ne ulažeš u mlade ljude, ne možeš od njih ništa očekivati.

Je li ovaj grad jedino prijateljski nastrojen prema umirovljenicima?

Pročitao sam da nastaju dva doma u pedeset godina i ona ruševina koju je započeo onaj nesretni političar graditi na Medarevu... Ako je sve to što radi Mato Franković, potpisujem. Dakle, 372 tisuće umirovljenika ima manju penziju od 1.850 kuna i to sve govori. Kako noću znam šetati, vidim kako se pomno pregledavaju kontejneri, kako u gradu koji ima najveći BDP u Hrvata, puno ljudi vadi nešto iz tih kontejnera i danju i noću. I što je najgore, otkrio sam da Hrvati nisu puno sućutni prema tim kategorijama. Moj otac je uvijek govorio: "Život jednostavno potare neke ljude na neki čudan način i ne mogu se vratiti..." Kad govorim o umirovljenicima, ja se tako ne osjećam jer sam čovjek ruba, moja energija uvijek izlazi iz te strašne životne nesigurnosti – ne znaš što ćeš sutra, ali to u meni stvara pozitivan naboj, što je nevjerojatno i uvijek sam na tom bridu, na toj oštrici tako kad govorim o drugim, sebe uopće ne stavljam, ne bacam u tu kategoriju.

Što radi Mato Franković i ova gradska uprava a da ne potpisujete?

Ne mogu puno govoriti o tome. Kako nisam u tim strukturama, vidim samo onaj dio površinskog talasanja, a nikad onu drugu vrstu te političke, urbane gerile mladih političara koji dolaze i žele promjene. Ja ih ne vidim i to me čudi, mislim da je to veliki problem u Hrvata.

image

Armirana betonska torta koju živimo je sve manja i sve izražajnija, ističe Pater

Tonći Plazibat/Cropix

GRAD PAZI NA TEBE I PROMATRA TE

Vjerujete li u održivo upravljanje povijesnom jezgrom?

Ne vjerujem, sve te silnice koje čine Grad toliko su disparatne u svojim željama, čista je iluzija da se to može na pravi način izvesti. Developeri su zauzdali Grad.

’Zagrebački importo’

Što je s kulturom u Gradu?

Kultura košta, svaki pokret u kulturi košta, ovaj grad je sazdan na kulturi življenja, kulturi općeg humanizma koji je u drugim hrvatskim dijelovima bio davno izgubljen, da bi to zadržao, Dubrovnik je to plaćao novcem, krvlju, znanjem... Dakako, postoji ta disperzija umjetnika iz Dubrovnika i kad se nešto događa u Gradu kao Dubrovačke ljetne igre, onda najveći broj umjetnika dolazi iz Zagreba, a i iz teatra jedna do dvije persone pojave se u efemernim stvarima, ako same ne naprave predstavu, sve ostalo je zagrebački importo.

Napustili su nas Joško Juvančić Jupa, Miše Martinović, Ivica Kunčević... Kome ostaje teatar?

Prijateljevao sam s gosparom Martinovićem, ali i s Jupom dosta godina. Volio sam naše ranojutarnje kave i njegov divni sarkazam koji je meni uvijek bio drag, a moram priznati, kad sam prvi put imao izložbu u Sponzi, on koji je oštar, strašno kritičan i ciničan, došao je k meni, a uvijek me zvao ‘Pater Noster, i rekao: "Moram priznati, ali nerado, ti si ponovno ovaj desakralizirani prostor doveo u red." Bilo je tamo društvo, dakako, da je jedan iz društva rekao: "Jupa, koliko ti je on platio da to kažeš? O tebe to čuti za nekoga tko nije iz Grada je nemoguće!" To je bio Jupa.

Gradonačelnik je aktualno vodstvo Igara stavilo pred jednim izazovom, bacio je rukavicu: zašto opet predstave ne bi igrale na Gundulićevoj poljani, vjerujete li u povratak Igara na te nekadašnje prostore?

Mlitavo rukovodstvo Dubrovačkih ljetnih igara ne može učiniti ništa. Potrebna je čvrsta ruka i upornost i još nešto: hrabrost, a to ova garnitura nema ni u peti! To su službeno uljudne individue koje vuku neke svoje parcijalne interese i tu Igre postaju nešto što je privatna manifestacija zagrebačkog intelektualnog, umjetničkog klera. Za takve stvari se trebaš izboriti, nema tu bajkovitih priča, sve je izuzetno tvrdo i treba to jednostavno izdržati.

Sve se vrti oko Sponze, tamo izlaže bilo tko?

Sponza je svjetska referentna točka, a opet imaš tu neku strašnu navalu tih koji sebe nazivaju umjetnicima, a to su kvazi individue, inflacija tih umjetnica i umjetnika dovodi to toga da je takva gužva na Sponzu da je to strašno. Sponza svjetski puncira i ne možemo pobjeći od te istine, zato je i meni životno rezonantna stvar Sponza jer smatram nekako da me prostor prigrlio, da moji radovi mogu zvoniti u tom prostoru i na neki meni čudni ali drag način, da me publika voli. Ljudi dođu na moje izložbe, dođu vidjeti što radim, možda zato što sam u Gradu svakodnevno i običan sam. Ali, to jest život slikara da živi taj svoj skromni, neprimjetni život u ljepoti i da se ta ljepota u njemu na neki transformativni način događa. Prije tjedan dana umro je jedan moj dragi frend iz srednje škole koji je meni i prijateljicama puno pomogao jer je bio glasoviti ginekolog i operater u Zagrebu, čovjek širokog srca, uvijek spreman pomoći bolesnom, njemu posvećujem ovu izložbu. I, kako je gospođa Roza takva kakva je, pojavna i nepojavna u smrti i u životu, ja sam krenuo s ponovnim teatraliziranjem vlastitog života, moje intime, što je apsurd, radiš u osami i onda pred poznatim i nepoznatim pukom iznosiš svoju intimu, iznosiš svoju utrobu, sve svoje strahove. Za prijatelje znaš da će uvijek biti benevolentni prema tim tvojim stvarima, ali želiš da i drugi to vide. Tu proizlazi ono dvojstvo, ludost...

Koliko su Vam poznanici prijatelji benevolentni kad je u pitanju Vaša iskrenost i direktnost?

Uvijek sam se plašio Luka, Tonka, moja dva frenda, kao i akademika Markovića i akademika Fiskovića... Opaki su! Reći će ti sve što misle, a nekad nit ti je drago, a bogami ni ugodno. Međutim, imam njihove divne tekstove, imam beskrajnu sreću da kad si s nekim prijatelj onda on detektira tvoj život na drugi način nego kad ti dođeš nekom da ti piše tekst, on službeno i uljudno napiše nešto o tebi, to nikad nisam radio niti sam to želio i uvijek sam bio spreman u sebi tugovat ako bi mi nešto rekli.

Što mislite, kako će publika reagirati na izložbu?

Okružit ću se samo svojim prijateljima! Dolaze mi prijatelji iz Zagreba, mali ‘gang‘ samo istomišljenika. Jedan moj frend je rekao da se često viđamo u Zagrebu pa se želim okružiti bastionom poznatih lica. Rekao mi je: "Pa to nam je najjednostavnije, nemaš često izložbe i onda te možemo trpjeti u tom okruženju!" To sam ja!

Koga očekujete vidjeti na izložbi?

Ne znam u kojim je sad sferama Luko, je li u Zagrebu... Volio bih da on dođe jer je napisao predgovor za gospođu Rozu, on je taj koji u tom otajstvu Grada obožava Rozu... Volim ta poznata lica, volim kad dođu te divne gospođe koje se urede, ađustaju za izložbe, to je divno! Moj svijet su žene, ako bude sreće, sljedeće godine izaći će monografija mojih aktova, bit će sve monokromno. Taj drugi dio mene koji je u adoraciji prema ženi nije preslikovit, nije u onom smislu suvremen, tu očekujem, recimo, da budu više kritični prema meni, ali to je moj dio duše, moje umjeteonstvo ruke i fascinacija božanskim što žene u sebi imaju.

image

S otvorenja izložbe "Civitatem Respice", kolovoz 2020.

Božo Radić/Cropix

Otvorenja izložbi u Gradu postale su rijetke prilike za druženje domaćih ljudi unutar zidina?

Pođi u Lućija! Mene strašno puno veže Grad za Talir, za Frana i njegovu dragu ženu Karmen. Ja sam živio u tom prostoru, rijetko s galeristom imaš prijateljski odnos, a s njima sam imao od prvog trenutka i jedan moj žal za tim gradom, za Pupicom u kojoj su ujutro od pola tri mogao kupiti prstiće, friški božanstveni kruh čiji se miris širio u valovima u Gradu, miris gladi, miris noći... Sve što je bilo vezano uz to, sve je to nestalo. Kad dođe zima i kiša vidite da na Stradunu gore u nijednom prostoru ne gori svjetlo, to pokazuje ispražnjenost Grada od žitelja, od puka. Čim nema svjetla, čim nema života, čim nema djece, Grad ne rezonira, a onda ljeti imaš ‘eksploziju‘ toga svega.

A što kad ostanemo bez Lućija?

Mi koji se bavimo umjetnošću ostali smo bez Talira, bilo je lijepo kad nas je policija u pola šest tjerala iz lokala, a Frano dobivao kazne... Dođu dva policajca koji bi tamo pisali nešto, a mi svi izađemo, jutro je lijepo, išli bismo drijemati... Gašenje Talira bilo je za mene pogubno. Dugo vremena sam bio noćni čovjek, ljudi su mi prilazili tamo jer su moja djeca spavala na skalinima u 2 u noći kod Frana. Nepoznata gospođa bi došla i rekla da ima slobodnu kamaru da djeca idu spavati, a oni su spavali na kušinima koje držiš ispod guzice. Ali, bilo je tako – Grad pazi na tebe i promatra te. Jedna poznata koreografkinja mi je prišla i rekla da me njezin otac želi upoznati. Bio je to gospodin koji piše knjige, profesor u Uppsali. Popili smo kavu i govori on meni: "Znate Rudi, nemojte se ljutiti, ali ulazim intimno u vaš život, gledam vas nekoliko godina, vučete tu djecu u dva, pola tri, uvijek nasmijani, uvijek netko spava na nečijem ramenu, uvijek imate neke vrećice s kruhom... Vidjevši vašu i sreću vaše djece, žao mi što imam nažalost samo nju – jednu kćer, vrijedi imati više djece!" Kad je on to rekao, nisam vjerovao, sve ovo što su drugi govorili da ne pazim na djecu, da ih vukljam noću, da ih vučem po betulama... U meni od tog trenutka više nije izazivalo sumnju, sve vrijedi i sad moji klinci koji žive po svijetu kažu: "To je bio herojski period, tko je mogao spavati na ulici ispred betule na kušinu i kamenu?!" Najstariji je rekao: "Ako budemo imali probleme s kostoboljom, bit ćeš ti kriv!" Rekao sam, samo naprijed, znam da sam kriv!

16. studeni 2024 15:31