‘Spomenik Beethovenu‘ u obljetničkoj godini

Dvjema Chopinovim etidama kao glazbenim dodacima, završen je recital pijaniste Aljoše Jurinića kojim je započeo glazbeni program 71.Dubrovačkih ljetnih igara. Koncert je prvi u nizu od njih osam i bio je posvećen L.van Beethovenu. Napomenimo kako je riječ o obljetničkoj godini tog osebujnog skladatelja. Prisjetimo se kako je prošlih sezona, dan nakon otvaranja Igara, glazbeni program obično započinjala skladba s velikim izvođačkim tijelom, mahom zborom, orkestrom i solistima. Današnje prilike ne dozvoljavaju takav sastav na podiju. A situacija u kojoj jesmo ograničila je i broj publike i odredila njen raspored. Pa je na Jurinićevom recitalu u Kneževom dvoru bilo tek nešto više od stotinjak slušatelja. Toliki broj nije mogao stvoriti festivalsku atmosferu ispred Dvora. Ali, najvažnije je ono što se događalo iza vrata.

Aljoša Jurinić je svoj program uokvirio dvjema Beethovenovim skladbama koje imaju čvrstu poveznicu. Večer je započeo Andante favori u F-duru koji je Beethoven u početku zamislio kao prvi stavak Sonate br.21 u C-duru op. 53, zvane „Waldstein“ (no kasnije je od toga odustao te joj je namijenio ulogu samostalne skladbe), dok je sama Sonata a izvedena na kraju službenog programa. Dvije središnje skladbe bile su iz pera R.Schumanna, Fantazija u C-duru op.17, te F.Mendelssohna, Ozbiljne varijacije u d-molu op.54. Povod za skladanje tih djela bio je podizanje spomenika Beethovenu u rodnom Bonnu. U programskoj knjižici, nažalost, nije navedena godina tog čina. Inače, ovogodišnja knjižica ne nudi i podatke o djelima koja su na programu, samo kratki životopis izvođača. Što je, pretpostavljamo, jedan od načina štednje osjetno smanjene novčane potpore Igrama.

Izvedba ovog iz više razloga zahtjevnog programa, provedena je promišljenim umjetničkim koracima. I potvrdila je Jurinićevu muzikalnost i tehničku vještinu. Međutim, ne možemo reći da je njegov recital, kao cjelina, u svakom trenutku zadržavao konstantu u interpretativnoj zanimljivosti, a oscilacije su se najviše mogle osjetiti u velebnoj Fantaziji koja zaista predstavlja „veliki zalogaj“. A popularna Sonata zadržavala je nit pažnje i jasno nas vodila kroz glazbeno tkivo. Ali, kao da je nedostajalo one potpune opuštenosti i uživljenosti kojom nas je Jurinić oduševljavao na dosadašnjim dubrovačkim nastupima.

Publika je Jurinića nagradila burnim pljeskom i zadovoljna je napustila Knežev dvor. Izostalo je njeno tradicionalno zadržavanje ispred Dvora nakon koncerta, što je, u ovim okolnostima, za svaku pohvalu.