U mladosti je u prostorima Umjetničke galerije s poznatim prevoditeljem, pjesnikom i književnikom Milanom Milišićem učio fiziku. Tada su u Galeriji bile samo dvije službenice: jedna zaposlenica na porti i jedna čistačica. Sjeća se kako bi gledali slike te ih okretali tražeći cijenu, a znali su po lijepom vremenu izaći i na taracu vile Banac. Napominje kako se danas to ne može jer je sve strogo kontrolirano i pod video-nadzorom. Anegdota je to iz života dubrovačkog arhitekta Tomislava Ivanišina koji je nedavno u isto toj Umjetničkoj galeriji otvorio izložbu ”Divlje cvijeće” koja se može pogledati do 21. travnja. U istim prostorijama gdje je davno učio fiziku, Ivanišin je dao intervju za Dubrovački.
POČELO JE ODMALENA
Nedavno je u Galeriji održano predavanje ”Filozofija i arhitektura”, a u vama se isprepliću arhitektura i slikarstvo?
Na neki način. Ne mogu pobjeći od slikarstva.
Jeste Vi onda ”rođeni arhitekt” ili ”rođeni slikar”?
Završio sam arhitekturu, ali sam se slikarstvom bavio jer sam bio nadaren od Boga. U arhitekturi to vjerojatno nisam, iako sam je volio, zato sam je i upisao. U Sarajevu sam završio studij, bio sam na projektu Južni Jadran, ali ja sam zapravo arhitektonski restaurator, završio sam La Sapienzu, ali kad sam se vratio ovdje iz Rima nikako nisam mogao dobiti posao.
Kad ste počeli slikati?
Slikao sam otkad znam za sebe. Sjećam se da sam već u osnovnoj školi slikao brda pa na njima neke dvorce i slično.
Jedan ste od rijetkih slikara koji izlazi u prirodu i slika?
Uistinu još nisam vidio nijednog! (smijeh) Valjda im to nije komodno. Volim izaći vanka u prirodu, neki govoru da im smeta kad puše vjetar pa im nosi sve... Imam jednu tovjelicu, postavim je tamo gdje želim i slikam u nekoliko seansi. U jedno desetak seansi mogu napraviti dobru sliku, zavisi dosta i od vremena jer ateljea nemam, a nemam ni neke materijalne koristi od toga.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!