Dubrovački glumac i umjetnik Igor Hajdarhodžić otvorio je u prostoru Stare ribarnice u portu izložbu minijatura "Boravak Vincenta u Dubrovniku".
- Izlažem dvadesetak slika koje su minijature, ne klasične minijature kao, recimo, majstora Klovića ili nekih sličnih majstora, nego su jednostavno nastale unutar nekog impresionizma koji sam radio s gospodinom Mirom Radovanovićem. Dijelom je i on radio na tim slikama, kasnije sam se izdvojio i napravio samostalnu izložbu sa svojim minijaturama. Minijature smještam u područje ekspresionističkog slikarstva, ponekad čak tako u početku nezamjetljivih mrlja, ali malo većim uvidom za dobrog promatrača ili za povećala koje vise s mojih slika, može se vidjeti da sam otišao u jedan detaljizam, možda jedan malo neobičniji nego što bi to bilo u uobičajenom slikarstvu dubrovačkog, a možda čak i hrvatskog kruga, objasnio je autor.
Ne čudi Hajdarhodžićeva okrenutost minijaturama, ljubav prema njima svoju 'etimologiju' vuče iz rodoslovnog stabla, tako je umjetnikov dundo, veliki Arsen Dedić bio minijaturist, njegova kćer Sandra je isto tako krenula očevima stopama, a i drugi Hajdarhodžićev dundo, Milutin Dedić i njegov sin Luka također su vješti u toj formi.
Prostor Ribarnice ima itekako važno i simbolično značenje.
- Ništa to ne bi postojalo da nisam imao inspiraciju i prekrasan prostor Stare ribarnice u gradskom portu koju sam dobrotom firme Sanitat i direktora Tomislava Tabaka dobio na korištenje. Počeo sam na Uskrs, završio bih s božićnom izložbom, a u tom periodu bih napravio šest izložbi. Ova je sada treća u tom nizu, sad ću neke brodove koje sam radio od bačve izlagati za jedno mjesec dana tako da ću kontinuirano do Nove godine sa šest izložbi završiti taj jedan proces. Mada je to mnoge ljude iritiralo, dogodilo se to da Ribarnica s tim mojim 'stvarima' na zidovima živi po cijeli dan, čak se i malo aktualizirala i sama prodaja ribe, ljudi dođu... Jedan je to sukus dvaju zanata: ribarskog i slikarskog, napravio je jednu sretnu kombinaciju koja je taj prostor, koji je bio pažljivo restauriran a koji je radio 15 minuta tjedno, zapravo dobio jednu novu dimenziju. Nije to svima bilo drago, imao sam dosta otpora i borbe ne bi li sačuvao takav jedan status tog prostora, ali budući da nije komercijalno, nisam se osjećao unutar svega toga loše, nego izlažem u prostoru koji je 'moj' kao što i cijelom gradu pripada Ribarnica, ona je jedna intimna točka ljudi iz Grada, međutim, kroz ovo želim potaknuti nekako povratak u Dubrovnik i taj osjećaj da su neki 'mrtvi' prostori ponovo oživljeni. Tako da je i taj prostor izvjestan 'recycling' jednog praznog, a sada iskorištenog prostora, kazao je Hajdarhodžić prije samog otvaranja izložbe.
- Dubrovnik kao brod koji nikamo neće otploviti, brod kao grad koji nikad neće pristati, Igorove slike rastu na spoju mora i Sunca, drva i neba, kamena i mesa te komuniciraju s promatračem udarajući ga u pleksus smisla i u percepciju snova. Promatrati ih znači buditi radoznalost u sebi, prema svijetu, ali i prema njegovu kraju. Igorovo slikarstvo konkretno je a lišeno ilustrativnosti, oslonjeno na metonimije a ne metafore, lirski iskreno i epski konkretno, nimalo apstraktno a opet sačinjeno od čistih apstrakcija i arhetipova tonskih. Dubrovačkome slikarstvu Igor pripada koliko i bilo čijem, nema u njega ičega folklornog, lokalnog, prepoznatljivog, a opet je svaka njegova ovdje izložena slika i folklor, i suvenir i portret, cijeloga grada, pa i cijele Hrvatske i cijelog Mediterana, ali i jednoga usamljenog umjetnika, skrivena u skrivenome. Promatrati Igorove kompozicije ne dosadi nikad, kao što nikad ne dosadi slušati gospara Igora kako svira gitaru ili kako, neodoljivo ironično, hvali sam sebe, napisao je, između ostalog, autor popratnog teksta, Tomislav Čadež.
Čadež je kazao kako je riječ o prijateljskom okupljanju i otvaranju izložbe. Dodao je kako je vrlo neobično vidjeti umjetnika "u dvije dimenzije".
- U šest tjedana Igor Hajdarhodžić s Mirom Radovanovićem naslikao je 450 slika od kojih svaka sadrži jednu ‘pipkavu štoriju’, rekli bi mi kajkavci. Sve to je ujedno prikaz života Grada kakav je uvijek bio, ali i kakav se uvijek skrivao. To je priča o Mediteranu i usamljenosti u isto vrijeme. Kao što se Igor koji put nama doima usamljen, tako su i mini likovi, portreti njegovih junaka, usamljenici koji što su više usamljeni, to radoznalije doživljavaju i vole svijet. Igor prije svega voli život, voli svijet i rekreira ga kroz umjetnost na plemenit način, kazao je Čadež.
Uveličao je otvaranje dubrovački glazbenik Džemal Cakić.