VESNA BARIŠIĆ Hodočasnici su Dubrovnik opisivali kao iznimno lijep i bogat grad, Dubrovčani su bili uljudni i ugodni, a bavili su se i iznajmljivanjem

Dubrovačka turistička vodička Vesna Barišić u Festivalskoj je palači govorila o srednjovjekovnim hodočašćima u Svetu Zemlju. Na početku je Barišić naglasila kako nije riječ o nekoj studiji ili pak nekom predavanju, nego samo o njezinoj želji da podijeli još jednu zanimljivu priču iz dubrovačke prošlosti.

- Turistički sam vodič, ali osim onih nekih uobičajenih tema o Dubrovniku, mene, zapravo, puno više zanima socijalna povijest Dubrovnika. Znači, životi ljudi u ovom gradu, a zaljubljenik sam u srednji vijek pa je to uglavnom moja preokupacija. Onda je i ova tema nekakav logičan slijed besplatnih vođenja koje sam radila prethodnih godina. Jednu godinu smo govorili o položaju žena u Dubrovačkoj Republici pa onda o epidemijama kuge u Republici i na koji način je kuga općenito obilježila život Dubrovnika kao, na kraju krajeva, i svih drugih europskih krajeva. Govorili smo i o kažnjavanju i kaznama u srednjovjekovnom Dubrovniku i sad mi se kroz neka moja istraživanja nametnula tema hodočašća i općenito ta pojava da se netko u srednjem vijeku prije 800 godina upućivao u totalno nepoznato. Ne zaboravimo da oni nisu živjeli u današnja vremena - nije bilo interneta, nije bilo nikakvih veza, zapravo, nisu znali gdje idu, a treba se uputiti na putovanje koje je trajalo četiri mjeseca, pojasnila je na početku.



Otkrila je Barišić svoje izvore.

- Sve je bazirano na povijesnim vrelima, na literaturi povjesničara, većinom hrvatskih povjesničara koji su istraživali pojedine segmente i dubrovačke prošlosti… Malo od jednog, malo od drugog, malo od trećeg… Ponekad su to objavljeni radovi koji su baš specijalno na određenu tematiku, a ponekad materijale možete naći iz nekih drugih radova koji su se dotakli onoga što mene interesira. U principu, upravo kroz ta svoja istraživanja, proučavanja i čitanja grupiram teme koje se meni svide, koje me privuku na određeni način. Hodočašća su se, recimo, nametnula. Hodočašće je namjensko putovanje, želite postići neki cilj - je li to oprost nekih vaših grijeha, je li to vaša pokora, je li to neka vaša zamolba za vama mile ljude, za vaše bolesno dijete, ta nakana uglavnom čini to da hodočasnici poduzimaju sve da dostignu svoj cilj, da dođu na to sveto mjesto na koje su se uputili. Međutim, zanimljivo je da je u putopisima,zapisima, dnevnicima pa i pismima koji su ti hodočasnici pisali tijekom putovanja Dubrovnik svugdje spomenut, Dubrovnik je spomenut kao jedan iznimno lijep i iznimno bogat grad. Neki kažu da nisu vidjeli bogatijega grada u životu - nakon posjete Dubrovnika, istaknula je Barišić te nastavila:

- Svih je Grad oduševio prvo time koliko je uređen, doživljavaju ga u to vrijeme kao jedan vrlo uređen i moderni grad, a govorimo o srednjovjekovlju. Ali i jedan grad u kojemu su stanovnici izrazito uljudni i ugodni prema strancima. Hodočasnici su bili sjajan izvor prihoda, dolazili su u Grad ili su čekali brod na koji će se ukrcati ili su stigli tu s brodom, a brod bi tu ukrcao hranu, vodu i ostale potrepštine pa bi tako hodočasnici boravili u Gradu. Prema tome, oni su trošili novce i bili su dobro došli! Hodočasnici su de facto današnji turisti, možemo i njih uvjetno nazvati nekom vrstom 'hodočasnika'. Naravno, da su dobro došli! Dubrovnik je interesantan hodočasnicima zbog vrijednih relikvija, svi hodočasnici koji u Dubrovnik stižu znaju za relikvije sv. Vlaha i najviše od svega što cijene je relikvija Isusove pelenice. Tu se ostavljaju milodari, donacije… Sve na račun relikvije. Hodočasnici, koliko god organizirano putovali, kupovali su u Dubrovniku hranu, vino, potrepštine… Jedan hodočasnik je to divno opisao. Milanskog kanonika, koji je četiri dana proveo u Dubrovniku, silno je zabavljalo kako se na samu pojavu broda s hodočasnicima koji uplovljavaju u luku već prema Gradu počinje skupljati 'ekipa' iz okolnih sela koja nosi na prodaju hranu, vino, jaja, vodu, vosak, nekakve ručnike… Dakle, sve ono što hodočasnici kupuju. Njemu je bilo silno zanimljivo kojom brzinom pojava broda privuče ljude iz okolnih mjesta da kreću prodavati svoje proizvode. Grad je definitivno prihodovao od hodočasnika, a da ne pričamo da su oni plaćali smještaj! Oni bi noćili u Gradu, jeli u Gradu…, kazala je vodička.



No, hodočasnici su se morali i negdje smjestiti.

- Činjenica je da Grad osim hospitala, osim smještaja za potrebite, a tu spadaju i siromašni i bolesni, a spadaju i hodočasnici, njima osiguravao smještaj, mogli ste dobiti smještaj kod franjevaca ili dominikanaca, tamo se smještaj čak i plaćao. Mogli ste naći smještaj u 132 tovijerne, taverne koje su postojale u Gradu u to vrijeme, nalazile su se u neposrednoj blizini samostana i crkava i one su služile hranu, a mogli ste dobiti i prenoćište. Ali, ono što je malo poznato jest to da se i oni najsiromašniji i oni najskuplji bavili iznajmljivanjem, onim što se danas prikazuje kao ružna strana Dubrovnika i dubrovačkog turizma. Ne samo da su pučani iznajmljivali konak putnicima pa ste mogli dobiti krevet u njihovim kućama, iznajmljivale su se čak i vile bogatih plemića, onima koji to, naravno, sebi mogu priuštiti i platiti. Da ne kažem da su se pojedini, vrlo cijenjeni gosti smještali, naravno o vladinom trošku, čak i u Knežev dvor, dodala je Barišić.

Privukla su je svjedočanstva hodočasnika.

- Oduševio me Pietro Casola, spomenuti milanski kanonik, inače franjevac, koji se smjestio kod franjevaca u Franjevački samostan i očito je imao nekoga od subraće koji ga je vodio po Gradu pa se zaista potrudio upoznati sve segmente Grada - kako arhitektonske tako i nekakve socijalne pa i političke. Ostavio je zapis u kojemu navodi kako je Dubrovnik slobodni grad, kako plaća danak Otomanskom Carstvu i to u iznosu, kako on precizno navodi, između 20 i 25 tisuća dukata, što je povijesno točno jer je on stigao krajem 15. stoljeća. Zatim, obišao je i ljetnikovce u okolici, upoznao se i s njihovim vinogradima koji su ga silno dojmili, dojmila ga je malvasija te crno vino… Obišao je crkve i crkvice u okolnim selima i zanimljivo mi je njegovo razmišljanje: prilikom nedjeljne mise u Katedrali bio je oduševljen propovijedi, ali se upitao koliko je publika, s obzirom da su Slaveni i govore slavenski, uopće sposobna pratiti tu propovijed i samu liturgiju. Totalno je uvjeren da žene uopće nisu razumjele liturgiju tako da se on čak malo zabavio i jezikom, i stanovništvom, i razlikom u izgledu pa i ponašanju - onih koji žive u Gradu u odnosu na one koji žive u okolnim selima. Napravio je jedan lijepi presjek Dubrovnika iz tog vremena, zaključila je Barišić.