Ja bih slobodno mogao biti svjetski rekorder u jednoj stvari, možda bih se čak mogao prijaviti u Guinnessovu knjigu. Ne radi se o nečemu na što sam osobito ponosan, ili što sam želio, ali, ja sam u Europsku uniju ulazio i izlazio 4 puta!!! Službeno više nisam član Europske unije, jer nažalost, Brexit je postao stvarnost, a Otok nikad više nije bio otokom nego je sad. Izmjena mojih ulazaka/izlazaka/ulazaka/izlazaka dosegnula je još jedan zaokret.
Godine 1975., kad sam imao šest godina, moja se država priključila tadašnjoj Europskoj zajednici, organizaciji koju danas znamo kao Europsku uniju. Znači, sa šest godina sam postao građaninom Europe. Godine 1998. preselio sam se u Hrvatsku, izašao iz Europske unije, međutim, 15 godina kasnije Republika Hrvatska pristupa europskoj obitelji te postaje članica Europske unije. I eto mene opet u Europi!
Sedam godina kasnije i Brexit mi je opet dao nogu u g*****! Osjećam se kao da sam zarobljen u onim kružnim vratima koja se stalno okreću. Hoću li opet ući u EU? Sudeći po mom hodogramu, na ovaj ili onaj način, ponovno bih mogao postati građaninom EU negdje oko 2035. godine.
Osjećam li se manje Europljaninom? NE! Zapravo, Brexit me konačno "uvjerio" da je došlo vrijeme za vađenje hrvatske putovnice. Dosad se nisam s tim zamarao, jednostavno nisam nalazio nikakav smisao, ali sad kad sam službeno postao stanovnikom trećih zemalja, došlo je vrijeme je da se vratim europskoj obitelji.
S obzirom da već imam hrvatsku vozačku dozvolu, vrijeme je za korak naprijed. Slijedit ću ideju o Ujedinjenim zemljama Europe, koju je prvi put iznio Sir Winston Churchil davne 1946. u svom čuvenom govoru u Zurichu.
Vjerojatno se sad nesretnik okreće u grobu. Kako se samo Svijet mijenja. Sjećam se prethodnih godina kad je moja supruga za putovanje trebala vize, dokumentaciju i razne potvrde, dok bih ja na carini samo mahnuo svojom putovnicom i prošao. Sve je to, blago rečeno, nju jako frustriralo i ljutilo (a njenu ljutnju ne bih nikome poželio).
E, a sad, pila se okrenula naopako: sad je ona slobodna putovati gdje želi (naravno, ne u trenutku dok traje pandemija), može raditi i studirati, a carinici će joj samo mahnuti rukom za prolaz. Na drugu stranu, a što je sa mnom? Trebam li vizu? Hoću li dobivati pečate u putovnicu? Smijem li negdje boraviti dulje od 90 dana?
Trebam li imati potvrdu o bankovnom računu? Nisam navikao na prikupljanje hrpetine papira. Neki dan mi govori prijatelj koji se sprema na studij u Veliku Britaniju "Mi smo ti navikli na beskonačno ispunjavanje papira, to ti nama nije ništa nova." Da, sve dok sam ovdje imam prava kao svaki građanin Europske unije, i da, ta prava imam zahvaljujući Republici Hrvatskoj, mojoj drugoj domovini.
Poznam mnogo ljudi u Velikoj Britaniji koji se osjećaju posramljeno i frustrirano zbog odluke o napuštanju Unije, ali, odluka je donesena (i provedena) i sad se treba snaći. Već na samom početku, odluka o napuštanju pokazala se velikim izazovom i potpuno nepotrebnom.
Slušam priče o plaćanju carina na pakete, izgubljenim linkovima za TV kanale, priče o studentima na sveučilištima Velike Britanije koji prolaze kroz noćne more. "Hoću li ovo ljeto plaćati roaming kad budem ljetovao u Hrvatskoj," zapitao se moj prijatelj. Odgovor je: ne….još. Izgleda kao da idemo unatrag, a ne naprijed; mislio sam da su svi ti problem iza nas, a ne pred nama.
U svemu ovome najviše žalim mladu generaciju. Sloboda na koju su naviknuli ili koju su očekivali, postaje sve restriktivnija. Pronalaženje posla preko ljeta u Italiji, studijska godina u Njemačkoj ili godina provedena putovanjem po Starom kontinentu sad je vrlo komplicirana.
Usprkos svemu, nadam se da će ova užasna greška o izlasku iz Europske unije biti ispravljena te da će se Velika Britanija u budućnosti vratiti pod okrilje Europske obitelji. Hoću li to dočekati, ne znam! Ali sam siguran da će se dogoditi. Za kraj još malo riječi velikog Winstona: "Uspjeh znači griješiti, ali ne izgubiti entuzijazam."
Nadajmo se da mlađe generacije neće izgubiti entuzijazam. Ja sam prihvatio činjenicu da sam bio i u EU i izvan nje, ali imam osjećaj da oni nisu i da nikako ne žele izgubiti svoja prava.