"Rekla bih još možda 20 ili 30 godina," rekla je moja prijateljica dok smo pili kafu. Brada mi je od šoka skoro pala do stola. "Stvarno, tako kratko," rekao sam s tugom. "Možda čak ni toliko, iskreno, svake godine moja je ulica sve mračnija, sve je manje osvjetljenih prozora," dodala je.
Ako je njeno predviđanje točno, onda će povijesna jezgra Dubrovnika još za moga života ostati prazna i nenaseljena. To je šokantno. Blago rečeno. Sramota, sramota svih nas. Razlog razgovora o ovoj temi bilo je pitanje britanskog novinara je li znam da je u zadnje doba kakva mlada obitelj kupila nekretninu i doselila se u Grad.
Ne znam je li, znam samo da je to prava rijetkost, pa sam se obećao malo raspitati. Što sam se više raspitivao, postajao sam sve depresivniji. Proces napuštanja Grada događa se već dulje vrijeme. Mogli bismo reći da je u periodu od 2000. do 2005. postojala naznaka da bi se exodus mogao usporiti ili čak zaustaviti. Evo kako je izgledala situacija s brojem stanovnika: godine 1961. u zidinama je živjelo oko 5800 stanovnika što znači da je svaka kuća bila "puna" familija.
Četrdeset godina kasnije, 1991. i broj je, razumljivo, pao na 3500 čeljadi. Zatim, dvadeset godina kasnije, 2011., ponovo veliki pad na oko 2100 stanovnika. Današnja brojka stanovnika unutar mira je oko (i ako) 850 ljudi. To znači da ljeti više ljudi radi u Gradu nego što ih tamo živi. Jasno je ko dan u kojem je periodu sve pošlo niz brdo i što se tu dogodilo. Kapitalizam je ubio Grad.
Demografska propast
Jasno mi je zašto i kako. Ako si mogao prodati kuću za pola milijuna i kupiti sebi veći stan, a pritom pola novaca staviti na banku, pa bio bi lud to ne učiniti. Moramo uzeti u obzir da nisu svi bili u istim prilikama, netko je to morao učiniti, a netko ne, ne treba generalizirati. I to je razlog zbog kojeg je migraciju iz zidina bilo gotovo nemoguće spriječiti. I sad, kako stvari vratiti na staro, kakve su mjere donešene?
Apsolutno nikakve. Nitko ništa (konkretno) nije pokušao. Političari su s rukama u špazima. E, ali sad imamo posljedice. Ništa više ne može zaustaviti lavinu. U Gradu živi triput više penzionera nego djece. Vidite li tu svijetlu budućnost? "Povijesna jezgra Dubrovnika trpi neželjeni demografski kolaps. Odseljavanje i visoki udio starijeg stanovništva sa sigurnošću donose nastavak tog procesa," kaže se u jednoj od studija Instituta za migracije i narodnosti iz 2018. godine.
Te je 2018. godine u prvom razredu od 20 učenika samo njih četvoro živjelo u Gradu. Game Over! Mi zapravo živimo u AirBnb Gradu. Jedan veliki, prekrasni, savršeni kameni apartman, ljeti prepun turista, a zimi (G)grad duhova u kojem i avioni prestaju slijetati. "Zimi se igramo igre ‘ugledaj svjetlo‘", rekla je moja prijateljica. "Kad idemo doma s Pila na Svetu Mariju brojimo osvjetljene funjeste," dodala je. "Svake je godine sve manje svjetala," zaključio je drugi prijatelj.
Stanovnici na aparatima
Ima jedan detalj koji govori o propasti Grada kakvog pamtimo, i kakvog ja pamtim od vremena kad sam došao ovdje. Prije bi rekli "idem u Grad" i to je to, znalo se gdje ćeš. Ne više. Sad je to stari Grad. Radi se o tome da jako malo ljudi ide u Grad. Osim da bi uživali u znamenitostima (vrlo malo), na Svetoga Vlaha ili doček Nove godine (i to je upitno). I to je žalosno.
Od cjelokupnog broja stanovnika Dubrovnika, samo je njih 2 posto naseljeno u zidinama. I taj postotak tone poput kamena u moru. Najžalosnije je to (ne mogu vjerovat da ovo pišem) što će za moga života Grad biti mrtav. Sve oko ili ispod broja 100 stanovnika je kraj. Zahvaljujući nemaru i nekompetenciji od ovoga je Grada napravljen muzej.
Kad se za 100 godina generacije budu osvrnule na njegovu i povijest njegovih stanovnika neće osjećati ponos već zbunjenost i nevjericu. "Oprosti, dao sam sve od sebe," rekao sam prijatelju, britanskom novinaru. "Stanovništvo se drži posljednjim snagama, priključeno na aparate i bez defibrilatora za oživljavanje", zaključio sam. Zaista je kraj.
Zaključnu, stručnu riječ dajem dr. sc. Ani Prohaski Vlahinić: "Grad ne nosi titulu zaštićenog spomenika kulture samo zbog svojih očuvanih zidina, kula, tvrđava, palača, ulica i crkava.
Nosi je i zbog činjenice što je to grad u kojem se još uvijek živi, radi i spava. Upravo tu i takvu sliku Dubrovnika kao živog grada, grada svojih građana, trebalo bi očuvati i ubuduće prikazivati na svim turističkim promotivnim spotovima i inozemnim predstavljanjima naše turističke ponude."