"Ma hvala Bogu više da je prestalo," govorio je pogled mojih pasa nakon što je okončana višednevna "opsada" i ratno stanje oko mirnih, obiteljskih blagdana koje znamo pod imenom Božić i Nova godina. Zapravo, više se radilo o prestravljenim, nego o opuštenim pogledima.
Negdje sam pročitao da je pseći sluh 100 puta jači od ljudskoga, pa sad, ako je to i približno istina, onda su te jadne životinje provele sedam paklenih dana. "Ovo je definitivno zadnja Nova godina koju provodim u Dubrovniku!" bijesno sam rekao supruzi nakon još jedne ture plotuna. I nisam se šalio. Obećao sam sebi da ćemo dogodine zbog mira i izbjegavanja stresa, našeg, a posebno zbog pasa, otići negdje gdje je mirno i tiho, u planine - recimo Dolomite, što visočije i dalje od (ne)civilizacije.
Što se mene tiče, ma mogu dogodine na Stradunu zajedno pjevati Elton John, Taylor Swift i Rolling Stonesi, ja odoh! Da ste vidjeli taj užas i patnju jadnih životinja moja bi vam odluka bila i te kako jasna. Panika i strah u očima, prilikom svakog pucnja treskanje poput mašine na centrifugi te naš strah hoće li netko od njih uginuti. Sve to jako dobro znaju manje-više svi vlasnici kućnih ljubimaca.
O patnji bolesnih i slabih, djece i ljudi s tegobama kojima je pucnjava okidač za razne napade, o tome bih mogao napisati još tri kolumne. Za ovu je Novu godinu već bilo kasno što se tiče upotrebe pirotehničkih sredstava i sve dok zakon ne postane aktivan, a ne mrtvo slovo na papiru, tu noć ću provoditi daleko od ove džungle.
Zakon džungle
Naslov iz novina, s datumom 27.12. kaže "Od danas do 1. siječnja službeno je dopušteno korištenje pirotehničkih sredstava, osim petardi čije je korištenje zabranjeno tijekom cijele godine. Navodno je kazna za bacanje petardi 1990 eura, međutim, s obzirom da se zakon jednostavno ne provodi, kazna bi mogla biti i milijun eura. Pa valjda i najnekompetentniji policajac može čuti da se petarde obilato bacaju i odrediti gdje točno.
Ali, ništa od toga. Jednostavno, ne mogu se pomiriti da je tomu tako, neprestano, divljački. I onda su krenule poruke od rodbine i prijatelja "Ratno stanje u Zagrebu", "tresu se prozori, moraju se spustiti roletne zbog raketa (?!?), "ima li ovome kraja?" Prema informacijama Zagreb je "pretrpio" višesatno pucanje, od ranih popodnevnih pa do gotovo ranih jutarnjih sati Nove godine.
Prijateljica mi je rekla da je ujutro očekivala da će se s livada ptice uklanjati lopatama. I opet, nisu samo životinje u pitanju, tu su i ljudi. Stari, bolesni, preplašeni. Da se razumijemo, nisam ja ni Grinch ni Scrooge, obožavam božićne i novogodišnje blagdane i sve što dolazi s njima, ali, što je previše, previše je.
To bi vam bilo kao da je pred vama fantastičan, najbolji kolač na svijetu i onda na njegovu vrhu sloj senfa. Jel‘ bi ga jeli? Ja ne bi! I sve dok na novogodišnjem kolaču u našemu Gradu bude senfa, ja idem negdje drugo na kolače. Također, nemam ništa protiv vatrometa na Stradunu, daleko od toga, izgledao je veličanstveno. Ali, umjesto da sam uz čašu šampanjca i sa svojom dragom suprugom uživao u vatrometu na Stradunu, bio sam doma sa zabubanim prozorima i vratima, navučenim zavjesama i s radiom na najjače kako bismo preživili neprekidnu pucnjavu.
Narodni izričaji
Vidio sam onaj pokušaj vatrometa na ekranima koji se prikazivao u Splitu i koji je ruku na srce bio katastrofa, ali ipak vrijedno kao ideja. Supruzi sam doviknuo "Ovi imaju više para nego pameti."
Njen odgovor nije za javnost i pristojne uši, ne sjećam se kad sam je zadnji put vido tako ljutu i tako osebujnog narodnog izričaja. Mislim da neke stvari nikad prije nije ni bila izrekla. Znam samo da je svaka rečenica završavala (nakon puno zvjezdica j**********er, p******ne, j***** id***i itd), sa: kreteni/petarde. Iako su psi vrlo prilagodljiva bića, dobro se snalaze u novim okolnostima, pucanje petardi i vatrometa zasigurno nije jedna od njih.
Čuo sam da su mnogi vlasnici svojim psima davali sredstva za smirenje ne bi li ih smirili. Moram priznati da ja nikako nisam pristalica toga ukoliko nije nužno. Mi smo došli do zida, pred nama se stvorila opcija "bori se ili bježi" i odlučili smo se za onu koja glasi: "bježi"! Opraštamo se od vatrometa i pucnjave i odlazimo na neko sretnije mjesto daleko od ludila. Bilo je lijepo dok je trajalo, al‘ sad je stvarno dosta!