U braku postoje momenti kad ne trebaš postavljat nikakva pitanja, samo se trebaš prilagodit situaciji. Prošlog je tjedna u mene žena izjavila da bi išla kampirat na Pelješac. Ja nisam bio u planu, išla je sama. Nije bilo moje vreće za spavanje, madraca na napuhavanje, a bogami ni želje za prirodom. Na meni je bilo samo da je dopratim, pomognem joj podići šator, utvrdim da je sve u redu i da pođem ća, bez svađe i nesuglasica.
Ona je poželjela par dana izolacije u prirodi, okružena borovima i mirisom mora, a ja mira u kući i vlasništva nad cijelim bračnim krevetom (i klime na 15 stupnjeva). Uostalom, brak se sastoji od kompromisa. Stojim nasred kampa na jednom od najljepših hrvatskih poluotoka. Škrta, kamenita zemlja crvenkaste boje, puna vapnenca idealna je za uzgoj vinove loze, al za klinove, nikako. Međutim, nakon upornog mahanja čekićem i lupanja uspio sam pričvrstiti šator, ali vjerojatno i rastjerati sve kampere.
Supruga mi je izgledala zadovoljno. Počela se pomalo raspakiravati: stolica, knjiga, hrana, i to u količini da bi vjerojatno preživjela apokalipsu, zatim kafa, keksi...i na kraju, ljubazan osmijeh koji je jasno govorio "hvala darling, slobodan si". I to mi je savršeno odgovaralo. Sjeo sam u auto i krenuo. I tada me preplavio sasvim neočekivani osjećaj: pomalo, nema preše. Koliko mi se to često događa u ovom ludilu od svakodnevnog trčanja? Svi trčimo ko muhe bez glave, čak i na nekim posebnim, lijepim mjestima, u stalnoj potrazi gdje ćemo parkirati, jesmo li napravili rezervaciju ovoga/onoga, jesmo li kupili mlijeko na putu prema doma? Misli nam pretrčavaju jedna preko druge k‘o škarambeži kad se upali svjetlo u podrumu. Ali ne ovdje. Samo sam se prepustio vožnji. Palo mi je na pamet da već godinama nisam bio na Pelješcu u obilasku što je sramotno s obzirom da ga od Dubrovnika dijeli jedva ura vožnje. Ovaj put sam to odlučio promijeniti. Gledajući navigaciju, poluotok izgleda kao veliki zeleni prst uronjen u more.
Ovisi o mašti, ali svakako i o tome koliko ste Dingača degustirali. Možemo reći i da se ovaj dio Hrvatske opire modernom, suludo brzom načinu života. Na Pelješcu cesta lagano krivuda, nije pista kojom se luduje, s jedne strane na drugu, skretanja, puteljci, samo pomalo. Vozeći se, preda mnom su se otvarali prizori nestvarne ljepote u kojima bi i Gundulić našao inspiraciju za svoje pastorale. Iza svake okuke novi vinograd, malo selo, komadić nestvarno plavog mora. Nije čudno što se na Pelješcu proizvodi najviše vina u cijeloj Hrvatskoj. Čini se da nema ni pedlja neobrađene zemlje koja nije pretvorena u vinograd. Svaki dolac, pomno ograđen suhozidom primjer je i dokaz kako se generacijama sadilo i brinulo o vinovoj lozi da bi se danas najfinija vina ovoga kraja posluživala u najluksuznijim restoranima kod nas, ali i u inozemstvu.
Ovaj izniman krajolik nije nastao od turizma već od stoljećima teškoga rada na zemlji. I zato je to tako autentično i posebno. Pitao sam se, zbog čega smo skloni uložiti toliko vremena, truda i na kraju suludih svota novca kako bismo otputovali u potragu za "skrivenim rajem" na drugoj strani svijeta? Svake godine ljudi prelete preko pola planete kako bi vidjeli "netaknute plaže", slatka mala sela i kako bi doživjeli autentična iskustva. Društvene su mreže prepune influensera koji vas pozivaju na tajne, neotkrivene lokacije koje su "eto, upravo oni otkrili", a zapravo su stigli s još barem 300 istomišljenika koji se guraju za dobar kadar.
Za to vrijeme Pelješac (po)stoji u tišini. Nema gužve ni 12-satnih letova stisnutih na sjedalu 37B dok se pitate hoće li vam nakon ovog iskustva koljena i dalje biti u funkciji. Ovdje su samo vinogradi "rastegnuti" do mora, obiteljske vinarije, kamenice, masline, uspavane uvale i ceste koje vam davaju spori ritam. Bliskost i jednostavnost življenja najsjajniji su dragulj našeg turizma.
Trošimo bogatstvo kako bismo pronašli mir na udaljenim destinacijama sasvim zanemarujući ono što imamo u neposrednoj blizini. Mislimo kako ono što je lako dostupno ne može ujedno biti i izvanredno. O može, može, itekako može. Moja je supruga ostala u svom šatoru i svom miru, ja sam se odvezao kroz zelenu liniju prelijepog Pelješca shvaćajući da nam za odmor nije nužno otići u Jugoistočnu Aziju ili na planinski prijevoj neke egzotične zemlje. Možda je vrijeme da pogledamo kakva nam se ljepota nalazi nadomak kuće, udaljeno niti sat vožnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....