Nije samo globalna boleština mač nad glavom hrvatskog turizma. Ima nešto i u ljudskoj naravi

Tmurno je, pada kišurina, tek svaki treći dan izađe nešto sunca. Tko se mota oko Orlandovog stupa tu i tamo može ipak vidjet i pokojeg turista. Dubrovnik je već odavno iskoračio iz okvira ljetnog odredišta, neki strani ljudi motaju se tuda cijele godine, ali ih je u mračnim zimskim vremenima ipak samo šačica. Za utjehu ide se prema Božiću i novoj godini, možda bude i više.

O gostima sve ovisi. Nema drugog načina da se zaradi koliko se naviklo nego da se vrate brojke iz predkoronaških vremena. I zato ovih gluhih dana svi su proroci, a posebno većina koja se izravno ili neizravno bave gostima. Pokušavaju se domisliti što će biti na proljeće? Bolje od 2021, ili možda gore? Manjina bez viška zidova za iznajmljivanje, ili posluživanje jednako želi povratak na staro jer im se povraća od mjera i podmjera, logičnih i nelogičnih ograničenja i života na pola gasa u zadnjih dvije godine. Kad će opet staro normalno?

Mato Franković, gradonačelnik i njegova ekipa u uvjetima smanjenog dotoka uspjeli su nekako pokriti interese korisnika proračuna iz onoga što se dalo zagrabiti iz napola suhog potoka. Uspjeli su, izdržat će se do slijedeće sezone i opet doći na početak. O tome kakva će biti sve ovisi.

Franković kaže da su prognoze za 2022. godinu dosta povoljne. Dolaze mu razne informacije, a po tim bi se glasima moglo zaključiti da ljudi iz biznisa očekuju normalizaciju. Na primjer, kompanije angažirane izravno traže i rezerviraju radnu snagu što ukazuje da su procjene kako će im ta ista radna snaga i trebati. Kao da ne žele ponoviti ovosezonsku grešku kad su kasno krenuli i ostali s ključem u bravi. Podjetimo, Dubrovnik je s otvaranjem u usporedbi, recimo, s Istrom kasnio mjesec dana, izgledalo je kao da će sezona potpuno propasti, a onda se iznenada otvorilo.

Ne kao nekad, nego napola, ali je posla ipak bilo. Oni što nisu reagirali na vrijeme jedva su se naknadno uključili jer nije bilo radne snage. Najbolje su prošli oni koji držali svoje ljude na okupu makar i uz povećane troškove. Zato za slijedeću sezonu, svi su biti spremniji i oprezniji. Pazit će da ne ostanu bez ljudi.

Koliko je realna normalizacija stanja i povratak na staro? Nakon skoro dvije godine pandemije, na žalost, nije samo globalna boleština mač nad glavom hrvatskog turizma. Ima nešto i u ljudskoj naravi. Komplicira se i u bližem i u širem susjedstvu. Kosovo je oduvijek tempirana bomba, ali u zadnje vrijeme ključa i u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Projekcija svesrpskog svijeta cijelo susjedstvo čini nestabilnijim nego što je bilo prije godinu dvije. Mogu to biti samo političke igre, ali one svakako ne podižu cijene dionica, naprotiv umanjuju poslovnu vrijednost cijelog prostora. Tu su dovoljne samo zapaljive riječi. Ima i stupanj više. Neredi su kao potres, ako zatrese u Trebinju, Podgorici, ili Banjaluci osjetit će se i u Dubrovniku.

Trzavice u susjedstvu samo su refleks puno veće nevolje, one na granici Ukrajine i Rusije. Tamo su nagomilane dvije vojske, svaka sa po 200 tisuća vojnika, spremne krenuti. Kad? Za Božić? Moguće, ratovi uvijek počinju na neki važni praznik, ujutro izvan zora, dok svi spavaju. Ukrajina uz pomoć Amerike i NATO zemalja želi vratiti teritorij otet od Rusije, Rusija je postrojila je desetke tisuća vojnika na granicu  sa Ukrajinom kako bi spasila svoju manjinu, baš kao Srbija nekad u Hrvatskoj. Ako tamo počne u rat će biti uvučena cijela EU i pola svijeta. I Hrvatska naravno.

U tom slučaju, pandemija će ispasti smiješnom sezonskom bolešću. A tek sezona. Nitko je neće ni spomenuti.