Kako je Ratko Mladić prošao put od siromaštva do balkanskog krvnika? Genocid je započeo ovom smirenom rečenicom...

Ratko Mladić, osuđeni ratni zločinac, umro je u četvrtak u 84. godini u pritvorskoj jedinici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Scheveningenu u Nizozemskoj. To je ukratko sve što je važno znati o Ratku Mladiću, o čovjeku koji je kriv za tisuće ubijenih ljudi, kojemu je sud dokazao sudjelovanje u četiri udružena zločinačka pothvata, o čovjeku za kojeg apsolutno ne vrijedi latinska uzrečica “o mrtvima samo dobro”.

Nekadašnji general Jugoslavenske narodne armije, a potom zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Izbjegao je, međutim, odgovarati za zločine u Hrvatskoj, iako se o njima svjedočilo u Haagu.

Tako se, primjerice, Marko Miljanić, zapovjednik bataljuna ZNG-a u Škabrnji prisjetio otvorene radijske komunikacije između Tripka Čečovića, zapovjednika benkovačke brigade vojske RSK i Mladića:

– Čečović je rekao da mu je eksplodirala rezerva municije i da ne može dalje, a Mladić mu je poručio: “Čečoviću, nastavi napad, dobit ćeš rezervu municije. Ako se povučeš, strijeljat ću te.”

Posljedica svega je da je do oslobođenja u Škabrnji ubijeno 86 osoba, a u susjednom Nadinu još 14. I da ga je bilo pustiti, bilo bi ih i znatno više jer je Boži Krci, načelniku obavještajnog sektora Zadar u jednoj prigodi rekao: “Pobit ću sve u Splitu, Zadru i Šibeniku od 7 do 70 godina!”

Jedino je u Srbiji Ratko Mladić ostao legendarni zapovjednik, iako ne baš za sve njih, pa ni za vlastitu kćer Anu, jednu od tada najboljih studentica medicine u Beogradu, koja se s 23 godine ubila kad je doznala kakav joj je otac bio monstrum.

Uvjeren u misiju

Mladić je odrastao u siromaštvu, u obitelji srpskih seljaka iz Kalinovika, a otac mu je navodno poginuo kao partizan, u sukobu s ustašama. Siromaštvo je odredilo njegov životni put, mogao je u svećenike ili u oficire, ali Ratko je želio vjerovati u partizansku tradiciju svoje obitelji pa je izbor bio ponešto sužen.

Upisao se stoga u Vojno-industrijsku školu u Zemunu (“Teleoptik”), a nakon toga je, po uspjehu 6. u klasi, završio Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Služba ga je potom odvela u Skoplje, gdje je postao zapovjednik automatičarskog voda u 89. pješadijskom puku.

Bio je pravo “vojno grlo”, discipliniran, krut, ali inteligentan pa je kao prvi u klasi, s prosjekom ocjena 9,57 završio Komandno-štabnu akademiju u Beogradu i to mu je otvorilo put do čina pukovnika u kojem je dočekao početak rata u Jugoslaviji. Većinu karijere je proveo u Skoplju, Kumanovu i Štipu.

Iz ondašnje jugoslavenske, ili budimo pošteniji, iz hrvatske perspektive, to je bilo “Bogu iza nogu”, ali Mladićeva oficirska pravovjernost dovela ga je na dužnost dozapovjednika 52. korpusa u Prištini. JNA ga je baš s takvim karakteristikama u lipnju 1991. prebacila u Knin, u sjedište pobunjenih hrvatskih Srba. Samo četiri mjeseca kasnije dobio je čin general-majora, a najkasnije mjesec dana iza toga, u Škabrnji, postao je ratni zločinac.

General Mladić u Hrvatskoj je stekao reputaciju brutalnog časnika, pomalo teatralnog, baš onakvog kakav je potreban projektu Slobodana Miloševića. Iz njegove perspektive posao u tzv. SAO Krajini bio je odrađen, a da bi se projekt zaokružio, Ratko Mladić je 1992. poslan u BiH za zapovjednika Drugog vojnog okruga JNA, da bi 12. svibnja postao zapovjednik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske.

Mladić je u BiH izrastao u časnika iz srpskih legendi. U javnim nastupima i razgovorima s podređenima miješao je vojnički žargon, psovke i nacionalnu retoriku. Bio je uvjeren u svoju povijesnu misiju, u to da je gospodar života i smrti. Taj kult je pažljivo gajio.

Četiri dokazana mu udružena zločinačka pothvata odnose se na: (1) trajno uklanjanje Muslimana i Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su Srbi polagali pravo kroz djela koja uključuju genocid, progone, istrebljivanje, ubojstva, nehumana djela prisilnog premještanja i deportaciju stanovništva, (2) na opsadu Sarajeva čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civila, (3) srebrenički masakr čiji je cilj bio eliminacija bosanskih Muslimana u tom kraju kroz krivična djela koja uključuju genocid, progone, istrebljivanje, ubojstva, nehumano djelo prisilnog premještanja i deportaciju, te konačno (4) uzimanje pripadnika UN-a za taoce kako bi se NATO spriječio u izvršavanju zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba. Uzimanje talaca u vojne svrhe samo je po sebi ratni zločin, za ostalo znamo po ljudskom, moralnom instinktu.

Masovna pogubljenja

Vrhunac njegove moći, trenutak koji će u normalnome svijetu obilježiti njegov lik i djelo dogodio se u ljeto 1995., kada je ušao u Srebrenicu i izgovorio rečenicu: “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo ovaj grad srpskom narodu.” Zatim je dodao: “Napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

I osvetio se. Mnogi danas, čak i aktualni hrvatski predsjednik, umanjuju, pronalaze objašnjenja ili opravdanja ili naprosto negiraju zločin koji je u Potočarima započeo jednom Mladićevom smirenom, gotovo očinskom rečenicom: “Ne bojte se ništa… prvo žene i djeca, pa onda muškarci.” Žene i mala djeca autobusima su “etnički preseljena”, deportirana prema teritoriju koji je kontrolirala Armija BiH.

Muškarci i stariji dječaci odvajani su i zatim masovno pogubljeni. U manjim skupinama, kako bi ne bi došlo do masovnijeg bijega, smireno, metkom u potiljak vezanih muškaraca. Video uratci ovog “poklona srpskom narodu”, ove “osvete poslije bune na dahije”, godinama su kružili među Miloševićevim, Mladićevim i Karadžićevim borcima za srpsku stvar. Te snimke nisu snimljene krišom, potajno mobitelom, kako bi se to moglo napraviti danas. Oni koji su ih potom gledali bili su ponosni, iako svjesni da to što gledaju nije ljudski ispravno, da je grijeh koji vapi do neba. Zato su neke od ovih snimki tako kasno procurile u javnost.

Sud je utvrdio da je Mladić sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio eliminacija bosanskih muslimana u Srebrenici te da je odgovoran za genocid.

Doživotni zatvor

Nakon Daytona, Mladić je nestao iz javnosti. Veliki srpski vojskovođa skrivao se kao... kao stjenica na području Srbije i Republike Srpske, oslanjajući se na pomoć njihovih vojnih i sigurnosnih struktura. Većinu vremena provodio je u Lazarevu, na farmi svog rođaka Branislava Mladića kojem je zemlju tu pored Zrenjanina dodijelila Jugoslavija.

Ratko se na toj farmi, pod imenom Milorad Komadina, bavio uzgojem pčela i hranjenjem pilića. Mučio ga je povišeni tlak, ali ne i savjest. Budući da se Srbija zbog njega našla u ozbiljnom sukobu s međunarodnom zajednicom, uhićen je 26. svibnja 2011. i nekoliko dana kasnije prebačen u Haag.

Na suđenju se od “kokošara” opet pretvorio u “vojničinu” koja je sebe vidjela kao nekoga tko je samo branio svoj narod. Prvostupanjska osuda na doživotni zatvor od 22. studenoga 2017. potvrđena je u žalbenom postupku. Proglašen je krivim za genocid. Za progone, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje, za teror, protupravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Nema puno logike u tome, ali po anglosaksonskom pravu vjerojatno bi bio osuđen na nekoliko uzastopnih doživotnih kazni zatvora. Jer je za takvog monstruma jedna doživotna doista malo.

Ljudski bi ga se moglo žaliti, ali nekako zvuči pravednički što nakon teškog moždanog udara sud nije uslišao molbu njegovih odvjetnika da ga se pusti iz zatvora na palijativnu skrb u Srbiju, kako bi mogao biti bliže svojoj obitelji.

Ukratko, o Ratku Mladiću sve najgore.