- Vrt prvo treba pripremiti u duši jer inače neće cvasti”, poznata je engleska izreka. Bez obzira radi li se o grastama koje vise s prozora kuća, malim đardinima iza kuće ili hektarima javnih parkova, briga o vrtovima u Engleskoj uvijek je besprijekorna.”Sve je tako zeleno i složeno kao da je netko slagao s redalicom,” komentirala je moja žena dok smo nadlijetali zelena polja južne Engleske.
Bila je u pravu, iz zraka, engleski krajolici izgledaju poput golemog pačvork uzorka u eksploziji zelene, smeđe i žute boje. Vrtove posjeduju svi, bez obzira na njihovu veličinu i oblik. Naravno, jedan od važnijih razloga zbog kojih se oni tako zelene svakako je količina kiše koja je česta u ovim krajevima.
Kao što vidite, ponovo sam u Engleskoj, ovaj put sa suprugom u društvu. Nakon slijetanja, iznajmili smo rent a car i zaputili se prema jugu Engleske u još jednu posjetu mojoj (našoj) obitelji. Nakon kratkotrajne vožnje po autoputu skrenuli smo na nešto “divljije” ceste.
Vrlo brzo divljina nam se prikazala u svojoj najljepšoj verziji. Osim prelijepih zelenih predjela kojima smo prolazili, susreli smo i stanovnike iz obližnjih šuma: fazani, lisice i srne, bezbrižno su boravili uz samu cestu, a ponekad čak i na njoj.
Znakovi su nas upozoravali na to da se nalazimo u području posebne pažnje prema divljim životinjama. U jednom trenu pred nama se ukazao prizor nepreglednih zelenih polja, obrađenih do zadnjeg centimetra. Odmah mi se javila misao kako bi naša prelijepa Slavonija ili bogato Konavosko polje trebalo izgledati upravo ovako.
U Engleskoj nema zapostavljenog zemljišta. Pomno je iskorišten svaki centimetar zemlje, bez obzira radi li se o zasađenoj poljoprivrednoj kulturi ili o pašnjaku. Na mjestima koja ničim nisu zasađena, smjestili su se solarni paneli, još jedan način za “proizvodnju” novca! Sjajni paneli žedno gutaju sunce i napajaju električnu mrežu. U selu u kojem živi moja majka, jedno od onih koje izgleda poput sela iz serije Ubojstva u Midsomeru, cvijeća ima na sve strane.
Na kućama, ispred njih, iza kuće; vrt moje majke toliko je bogat različitim biljkama da me ne bi začudilo da u jednom trenu između grmova izviri David Attenborough snimajući neku od svojih izvanrednih emisija o prirodi.
Nakon nekoliko dana boravka kod mojih, moja je majka predložila: “Zašto ne bismo danas posjetili neki vrt?” S obzirom da smo se nalazili okruženi vrtovima, moja je žena samo upitno podigla obrvu i upitala: “Pa ne boravimo li usred vrta?” Međutim, nije bila riječ o “običnom” vrtu. Radilo se o crème de la crème svih engleskih vrtova, o vrtu Rosemoore!
Kraljevsko hortikulturalno društvo posjeduje i vodi brigu za oko 200 vrtova diljem Velike Britanije i oni su perjanica vrtlarstva u zemlji.
S obzirom da je bio kišni dan, očekivao sam da će Rosemoore biti pust, međutim, bio je prepun posjetitelja. Platili smo 11 funti (90ak kuna) za ulaz (sami napravite usporedbu s cijenom ulaznice na Zidine), i ušli u remek djelo! Kada bi vrtlarstvo bila umjetnost, onda procjenjujem da smo gledali u Moneta!
Čak je i moja nećakinja, tinejdžerica, koja je na samom početku ideje o odlasku u “vrt” kolutala očima i puhala, bila impresionirana, pa je tako od početne dosade ušla u stanje zadivljenosti. Nikada u životu nisam vidio nešto tako savršeno, tako skladno: gredice posložene toliko ravno, ravnije nego su linije na biljarskom stolu.
Rad uložen u ove vrtove besprijekoran je i nema mu kraja. Vrhunac vrtlarstva: ruke u zemlji, glava na suncu, srce s prirodom. Primjer za to ukazao mi se iza prvog kantuna: vrtlar je šišao živicu koja dijeli dvije parcele. Radilo je o živici visokoj i širokoj otprilike 2 metra koja se protezala duljinom od oko 200 metara. Bila je ravna kao da je napravljena od kamena. Dok se ostatak moje obitelji raštrkao po vrtu moju je pažnju i dalje zaokupljao vrtlar i njegov posao.
Polagano je šišao vrh živice i svako malo se odmicao da provjeri je li sve u redu. Međutim, i dalje mi je bilo nejasno da samo tako pogledom može procijeniti svoj rad. I tada je od nekud izvukao libelu i postavio je na vrh kako bi provjerio je li sve “pod konac”.
Istom onakvom libelom s kojom zidari provjeravaju zidove, vrtlar je provjeravao živicu, mokru od kiše. Spomenuta je živica stara najmanje 30 godina, što znači da je netko prije ovog vrtlara s jednakim marom i ljubavlju, pažnjom i brigom obavljao taj posao. Godine i godine brige i teškog rada. I tada sam se, tog sivog kišnog dana, podsjetio da samo težak rad, tradicija, posvećenost i briga mogu napraviti da stvari funkcioniraju.
Ne postoje brza rješenja preko noći, magični oporavak ili nešto drugo. Bez obzira na to započinjete li neki biznis, želite smršavjeti, odgojiti djecu ili upravljati državom. Rim nije sagrađen u jedan dan, niti je Rosemoore nastao preko noći. Kao što je jednom mudar čovjek rekao: “Ne postoji prečica za mjesta na koja je vrijedno ići.”