Pekar presretan - sutra ćemo jesti njegov jučerašnji kruh: Hvala hrvatskoj Vladi!

Iznenadilo me. Mislio sam da su pekari čeljad skromnih prihoda kojima je svaki prodani kruh zlata vrijedan. Zato rade petkom i svetkom. Kad ono, čitam izjavu vlasnika jedne dubrovačke pekare koji jedva čeka zakon o neradnoj nedjelji i kaže - što fali kruhu od jučer?!

Ništa, jer ako netko kaže da mu se ne jede kruh od jučer, proglasit će ga bahatim. Eno djeca u Africi gladuju, a ti ne bi jeo kruh od jučer. Sram te bilo.

Ne bih ja sad o teškim temama - ali jedna stvar koja nas je u Dubrovniku održala normalnima jest da je freškog kruha bilo i kad su granate padale. Nije bilo marmelade, od salame jedino tirolska podriguša, ali kruha je bilo. Svaki dan. Freškoga. Taman minobacači letjeli. A i inače, ovaj višak sala nisam natukao na kruhu i pekarskim proizvodima. Prema tome, ako pekare neće raditi, slobodno mogu danas zatvoriti. Nigdje u zakonu ne piše da moraju danas raditi. Ni sutra ne moraju, a kamoli u nedjelju.

Meni je više do toga što zakon o neradnoj nedjelji pokazuje da imamo nesposobnu vlast. Ne samo ovu sadašnju, nego i bivšu, a bogme i buduću. Već dva desetljeća nisu bili u stanju regulirati rad nedjeljom, pa su se dosjetili sjajnog rješenja - zabranit će ga. Ne svima, jer bi onda sve pošlo k vragu. A ne ni cijelu godinu, jer bi onda opet sve pošlo k vragu.

I tako je vlada odlučila stisnut i prdnut. Rad nedjeljom će biti zabranjen, ali će biti dozvoljen 30 posto nedjelja u godini. Provjerite, ostane u toj matematici još nešto iza zareza, ali ne treba sitničariti. Dakle, ono što će inače biti zabranjeno, dozvolit će se u trećini slučajeva. A kad se istovremeno stisne i prdne, uvijek ispadne neugodno - em jednako smrdi, em je zvuk dosta prodoran.

Kad bi država funkcionirala - mladi ljudi je ne bi napuštali, ali to je druga tema - kad bi dakle država funkcionirala, znao bi se red, a sve bi ostalo reguliralo tržište. Neki bi radili nedjeljom, ali možda ne bi ponedjeljkom. Drugi bi radili ovako ili onako. Sigurno je da jedan dan u tjednu možemo preživjeti bez pekare. I u nekim drugim zemljama trgovine ne rade nedjeljom.

Ali rade produljeno utorkom ili četvrtkom da bi ljudi koji su na poslu stigli kupiti ono što im treba. U tim zemljama čak ni restorani ne rade svaki dan u tjednu, jer su kuhari i konobari isto ljudi.

A kad se već uspoređujemo, onda treba priznati da u tim zemljama turizam ne čini 20 posto bruto društvenog proizvoda kao kod nas. Ali su im zakoni jasni i poštuju se. Sve ostalo regulira tržište.