Ne volim spomenike. Najmanje volim spomenike ljudima ili događajima iz recentne povijesti jer u sebi nose naplavine političkih, često i egoističnih, najmanje umjetničkih ili doista ljudskih vrijednosti. Pogledajte monumentalne, kabaste socijalističke spomenike, pogledajte spomenike Franju Tuđmanu ili onaj "page error 403"-spomenik braniteljima koji smo imali na Pilama i bit će vam jasno na što mislim.
Znao sam da će spomenik djeci stradaloj u ratu biti drukčiji, bolji. Vidio sam ga na papiru, pa sam znao. Ali sad kad ga gledam uživo, jednostavno sam ostao u tišini, bez riječi.
Ne sjećam sa da sam ikada u životu vidio snažniji spomenik.
Nikad se nije dogodilo da me neki spomenik, kad se odmaknem, danima prati duboko urezan u hipokampus, tamo gdje se emocije povezuju sa sjećanjima. Ništa ne trebaš znati da bi shvatio o čemu govore ove polomljene olovke. Kad ga vidiš, pljesne te ravno tamo gdje najviše boli. Ne treba mu ime. Znaš da je to spomenik prekinutom djetinjstvu. Nema u njemu ništa osuđujuće, nema političkog pametovanja i moralnih lekcija, samo esencija najdublje tuge. Za izgubljenom djecom.
Tko ga jednom vidi, mora otići kao bolji čovjek. Pa da je i samo za milimetar.
Ništa snažnije nisam vidio a da je ljudska ruka napravila. Picassova ‘Guernica‘? Rodinovi ‘Građani Calaisa‘, Munchov ‘Vrisak‘...? Uvijek će biti stariji, poznatiji i razvikaniji, ali ‘Prekinuto djetinjstvo‘... je naše. Snažnije, bolje i - bolnije. Što god da napišem, malo je. Ponovit ću samo - tko ovo jednom vidi, okrenut će se i otići kao bolji čovjek.
Nažalost, otkrivanje spomenika zasjenila je rasprava o preletu borbenih aviona Rafale. Jedni su bijesnili tvrdeći da tutnjavi oružja nije mjesto na otkrivanju spomenika poginuloj djeci, drugi su, također s pravom, rekli - neka aviona, da je njih bilo ‘91. ta bi djeca danas bila živa. Nitko se ne bi usudio baciti granatu na Hrvatsku. Treći su se plašili samo toga što će turisti reći.
Kao pilot, koji leti od svoje 16 godine, reći ću vam ovo, a vi provjerite. Nigdje u svijetu, ali baš nigdje pa ni u Sjevernoj Koreji, počast civilnim žrtvama rata ne odaje se preletom borbenih aviona. Osim u Hrvatskoj, naravno.
Prelet borbenih aviona, flypast ili flyover, koristi se isključivo kad se komemorira smrt kolege pilota ili kad se odaje počast svim žrtvama rata, vojnim i civilnim, kao uz Dan pobjede u Francuskoj, Britaniji, Rusiji ili uz Pad Bastille u Parizu. Samo jednom u povijesti, 2003. iznad Auschwitza, izraelski vojni avioni napravili su izuzetak koji je uprava tamošnjeg Muzeja holokausta (Jaroslav Mensfelt) oštro osudila kazavši da demonstracija vojne sile ne priliči komemoraciji žrtava.
Volim avione, naše Rafale. Neka lete svaki u Boga dan, osim ovog jednog, kad spuštamo glavu u sjećanju na djecu kojoj je rat prekinuo djetinjstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....