Prestar sam za ova sranja

''Pogledaj one cure s napućenim usnama kako poziraju'', komentirao je prijatelj gledajući par mladih djevojaka dok su snimale ''selfie'' izazovno vrtjevši kosu oko prstiju i stiskavši usta u lažni poljubac. Da, sve je izgledalo pomalo čudno, pogotovo jer sam sjedio u prepunom kafiću jedne subotnje večeri. Upravo sam sam sebe šokirao. Sjedio sam u trendovskom ''in'' kafiću na Vojnoviću u subotu navečer. Vjerovali ili ne, to mi je prvi put da sam takvo nešto uradio, ali kako se kaže, uvijek postoji prvi put za sve. Jesam li uživao? Ne baš. Zapravo, osim prijatelja i njihovog razgovora, bilo mi je dosadno do boli.

Bila je to samo predstava, ali bez pravog sjaja. Mlade djevojke odjevene gotovo u ništa i muškarci naslonjeni na dovratnike bez ikakvog razloga osim želje za pokazivanjem tetovaža i mišića. Imao sam osjećaj da sam dio emisije ''Hrvatska traži zvijezdu'' u kojoj su se svi prijavili za kategoriju najseksepilnije osobe na svijetu. Da, znam da sam i ja to isto radio prije dvadeset godina. Jednostavno mi se čini da je to onda bilo zanimljivije, ali vjerojatno zahvaljujući činjenici što sam većinu vremena bio pijan. Kao što bi glumac Danny Glover u svakom nastavku filma ''Smrtonosno oružje'' rekao, ''Prestar sam za ova sranja''.


Uhvatio sam sam sebe kako studiozno proučavam teatar koji se odvijao preda mnom. ''Možda ona izgleda malo čudno, ali to je način na koji ova današnja generacija koketira - preko Snapchata i Instagrama – to je najnovija inačica sigurnog seksa'', rekao sam prijatelju koji je još uvijek gledao ''napućene usne'' u kantunu. ''Razmišljaj o tome kao o oglasu, a o sljedbenicima i ''lajkovima'' kao valuti'', dodao sam. Kimnuo je u znak slaganja sa mnom. Generacijski jaz između našeg stola za kojim su sjedali stariji od četrdeset godina te ostatka kafića bio je više nego očigledan.

Stavio sam naočale kako bih mogao pročitati SMS, a moja žena me tresnula ispod stola govoreći ''Sad izgledaš još starije''. Ali mene uistinu nije bila briga. Odavno sam prošao fazu zabrinutosti oko toga što drugi ljudi misle o meni, a zasigurno se ovdje nikoga nisam htio dojmiti. Stalni dotok mladih ''hipstera'' pristizao je taksijima. Muškarci su šetali cestom pokušavajući oponašati Johna Travoltu dok su ''zaposleno'' razgovarali na mobitele. Čudno je kako ''cool'' tipove uvijek netko zove na mobitel kad ulaze u noćne klubove.

S druge strane, djevojke su njihale bokovima kao što crvenoguzi babun privlači družicu. Riječi jedne pjesme vrtjele su mi se po glavi, ''Glumiš da ti je odlično. Glumiš da ti je dosadno. Glumiš da si bilo što. Samo da bi te obožavali''. Svi u kafiću su bili zalijepljeni za svoje pametne telefone; one dvije blizanke što su snimale ''selfie'' u kantunu, mladići koji su sjedali za jednim stolom izgledajući kao srednjoškolci, grupa djevojaka koje su naručile bocu šampanjca na ledu pa čak i konobari. Gdjegod sam se okrenuo, svugdje sam mogao vidjeti odsjaj ekrana. Činilo mi se da oni srednjoškolci ''lajkaju'' blizanke s napućenim usnama upravo dok sjede samo nekoliko metara od njih. Zapravo, što sam više gledao oko sebe, sve više sam shvaćao da vrlo malo ljudi međusobno uopće razgovara. Da, oni su svi komunicirali - preko satelita.


''To je generacijski jaz'', viknuo je moj prijatelj pokušavajući nadjačati bučni bas. ''Mi bismo popili veliki gutljaj votke i onda krenuli prema djevojci pokušavajući reći nešto zanimljivo dok smo ustvari bili nervozni poput purice na Badnjak'', dodao je. Međutim, sada postoji nekakva sigurna udaljenost. Možete stvoriti 'online' sliku super heroja ili super modela. Dok vaš alter ego razgovara s drugim alter egom, vi ste u sigurnosti vaše sjene. ''Hvala Bogu da sam se rodio u vrijeme moje generacije'', odgovorio sam. Da, znam da to zvuči kao da sam stari djedica.

Ali čudno je to što će i pripadnici ove generacije jednog dana biti bakice i djedice. Kako li će oni gledati na svoju djecu dok budu koketirala u dimom ispunjenim kafićima? Ustvari, kako će njihova djeca uopće koketirati? Za deset godina pametni telefoni će biti prošlost, zamislite samo što li će ta generacija imati u rukama ili oko glava ili čak kirurški ugrađeno u očne jabučice! Postavlja se pitanje kako li će ova generacija uopće imati djecu ako nemaju vremena odložiti pametne telefone, malo se ohrabriti i zapravo započeti razgovor bez ''smajlića'' na kraju. Da, ja sam pripadnik ''stare škole'' i ponosan sam na to!