Teroristi nas "buše" dok nam se Milanović i Plenković prepucavaju

Sudovi u Dubrovniku, Makarskoj, Zadru, Zagrebu, Varaždinu, pa i hrvatska Vlada dobili su danas, praktično u istom trenutku istovjetni tekst prijetnje o postavljenoj bombi. Iako se nepoznati autor tvrdi da "oni" nisu u ratu s običnim građanima, jasno je da je prijetnja upravo upućena upravo hrvatskim građanima. Naime, dok je vijest o evakuaciji još svježa, provjerili smo portale u Italiji, Austriji, Sloveniji, pa čak i u BiH i Crnoj Gori čiji je informatički sustav nedavno bio na udaru hakera zbog kojeg je i do danas uglavnom blokiran, pa ne možete pročitati čak ni Službeni list.

Prijeteću poruku primile su, do sada, isključivo hrvatske državne institucije. A dan ranije je u Veleposlanstvo Ukrajine u Zagrebu stigla morbidna pošiljka s iskopanim očima životinja. Podudara li se ovo slučajno? Možda. Realno je ipak pretpostaviti da u ovim okolnostima nema slučajnosti, odnosno da nije Hrvatska slučajno odabrana za ovakvu prijetnju. Niti je slučajno istaknuta poruka da prijetnja nije upućena običnim građanima. Evo zašto.

U Hrvatskoj ovih dana plamti rasprava o prihvaćanju malog kontigenta ukrajinskih vojnika koji bi kod nas prošli neku vrstu vojničke obuke. Predsjednik Milanović i premijer Plenković uspjeli su polarizirati nacionalni korpus oko tog pitanja. Na stranu činjenica da je Ukrajina od Rusije napadnuta pod gotovo identičnim opravdanjima kojima se Slobodan Milošević rukovodio pri agresiji na Hrvatsku. Sjetite se, Milošević je govorio o tome da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, da su ugroženi od ustaša, odnosno nacista, da Hrvatska nikad nije bila država i da granicu treba postaviti na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ubacite u prethodnu rečenicu Ruse, Azov i Donbas i sve će biti jasno.

Međutim, naša unutrašnja trvenja između predsjednika i premijera dovela su nas do toga da zapostavimo moralni aspekt odluke o pomoći Ukrajini i da to pitanje zapravo pretvorimo u referendum o podršci jednoj ili drugoj stranci, odnosno strani u ovom našem političkom prepucavanju. I baš tako smo nekome otvorili prostor da nas iskoristi kako bi naše podjele proširio i izvan naših granica. Svaka je pukotina važna.

Mala Crna Gora postala je važna da bi se pokazalo kako ruski hakeri mogu napasti i uništiti kompletan informatički sustav članice NATO-a. Hrvatska je postala važna time što se pokazala kao razjedinjena i plašljiva. Kao najslabija karika, uz Mađarsku koja se relativno otvoreno priklonila Rusiji. Tko god nam prijetio, nada se da će još više pojačati naše strahove, da će nas dovesti do toga da u potpunosti odustanemo od pomoći Ukrajini pod istom onom egidom koju u ovom slučaju koristi naš predsjednik Milanović - da Ukrajina nije naš saveznik i da ovo nije naš rat. Itekako je naš.

Sjetite se drona koji je pao usred Zagreba. Ako ni tada nije bio naš, evo sad jest jer onaj što prijeti Ukrajini, prijeti i nama. Možda je krajnje vrijeme da se Milanović i Plenković prestanu ponašati kao dva ovna na brvnu i postanu državnici. Koji se možda i ne vole, imaju različite svjetonazore, ali znaju zajednički voditi ovu državu.