Ovo je ljeto opet velika gužva i promet u kući Thomasovih. Pisao sam već o tome da nama na kući ne trebaju ulazna vrata nego ona rotirna k'o na robnoj kući. Ponekad kad vidim koji je promet promislim se "trebaju li nam uopće vrata?" Neka uđu! Ovog su ljeta u posjet došle u mene majka i nećakinja te standardno kao svake godine ženina sestra. Uz toliko žena u kući malo je reć' da smo Toto (kučak) i ja ugrožena vrsta.
Uz ostale kučke i mačke, te uz privremeno smještene štence (u međuvremenu smo udomili tri mališana), promet je k'o nekad u Neumu. Ritmovi života su različiti pa tako dok jedni spavaju, drugi se kupaju, dok se oni drugi kupaju, treći rade, dok treći rade, oni drugi kuhaju, ali usprkos svemu život glatko teče. Jedino tko stalno stenje mašina su od robe i frižider koji puca po šavovima. Stalno netko nešto kupuje, a frižider trpi li ga trpi, kad ga otvorim bojim se da će povratiti na mene svu tu silnu hranu. "Je li neko vidio moje bijele gaće?" bilo je pitanje jedne članice obitelji.
"I ja tražim moje crne", odgovorila je druga. Potraga za robom je konstantna i pomalo utopijska. Odjeća cirkulira pa tako u mene mater nosi moju majicu, a žena mi je obučena u, najvjerojatnije, nepućinu košulju. Naočale kruže od lica do lica, "jesu to moje…", tako da su odjeća, dodaci i šugamani te potraga za njima glavna ljetna zanimacija. A tek šugamani…. Njih po sušilima ima toliko da bi se i neki hotelski kompleksi mogli posramiti.
Utopijski glatko
Kako bih proveo što više vremena s mojom engleskom obitelji dosta smo vremena provodili vanka. Na kupanju, bazenu, po kafama, u restoranima i naravno, išli smo u Grad. Ali s brodom. Ne trebam vam objašnjavati da je tih 8 kilometara od Župe do Grada ravno čistom užasu.
Ne znam je li gore sjedat' u autu u zastoju ili umirat' od zime u autobusu-frižideru kojeg ste čekali 40 minuta na pripeki. "O, došla je gospođa majka, đeste gospođa, kenova, how are you"? Navikao sam da za mnom viču "đe si Englez, što si ono napis'o", ali bilo je lijepo vidjeti da pamte i moju majku. A mjesta i lica ljudi koje ona pamti zaista je impresivna. Da ne govorim o pričama o nebrojenim posjetama restoranima u kojima smo nekad jeli, butigama od suvenira, nasmijanim licima koja i danas prepoznaje, a i oni nju. Upravo nam to govori koliko je važno kako se ponašamo, kako dočekujemo i ispraćamo svoje goste, to je ono što turisti pamte i zbog čega se vraćaju.
Znam da je u današnje vrijeme sve podložno instantnoj procjeni putem društvenih mreža, ali mi i nakon 20 godina izbjegavamo restorane u kojima smo obiteljski jeli i koje pamtimo po "užasnoj usluzi, tj. servisu".
Nostalgija za kaosom
Da, bilo je to kaotično ljeto u nas doma. Ali, kao što laste u rujnu lagano kreću prema jugu tako će ponovo zavladati mir. A zasad puštam da me nosi struja i priključujem se socijalnom ludilu. Sad je tako, ali kad budete čitali kolumnu ja ću ostati sam doma. Majka i nećakinja skupa s mojom ženom odlaze za Englesku.
Hrvatski dio obitelji već se uhvatio metropole. Prijatelji su otišli doma. Bit će to put od krešenda na koncertu AC/DC do pijanističkog recitala. Ali, falit će mi sav taj kaos. "Tko je sad ovo?" upitala je majka dok nam se ispred kuće parkirao nepoznati automobil. "Ne znam, ali mi se čini da će nam trebat' još stolica," našalio sam se. Moj kučak je odustao od lajanja na pridošlice. Pretpostavljam da je razmišljao: "Ne mogu ja ovo više, ostat ću bez glasa." Da ne govorim koliko mi je ljudi prikopčano na WI-FI. Samo čekam da mi se jave iz T-Coma da mi povećavaju uslugu na komercijalnu. Kakogod, ali ide zima, duga i mračna, pa zašto ne uhvatiti malo radosti i sunca tijekom ljeta. Posebno nakon posljednje dvije godine.
Zabranjivano nam je druženje, okupljanje, sad samo nadoknađujemo propušteno. Tako smo ovo ljeto sve propušteno kompenzirali i nadoknadili. To je ono zbog čega volimo ljeto u Dubrovniku, barem ga ja volim.
Puno vremena provedenog na otvorenom u kombinaciji s društvenom interakcijom. Pa komu trebaju društvene mreže kad imamo ljeto u Dubrovniku?