Živeći u Dubrovniku puno sam se puta našao u situacijama u kojoj bih se trebao uštipnuti da se uvjerim da ne sanjam. Igrao sam nogomet sa Sir Rogerom Moorem, doručkovao s osnivačem Wikipedije, susreo nebrojeno puno zvijezda s pozornice i TV ekrana, rukovao se i poćakulao s princom Charlesom, bio na privatnoj večeri s jednim od najvećih ruskih oligarha. Sve to, kako se ispostavilo, bio je vrh ledenog brijega. Za ovaj tjedan slobodno mogu reći da je vrhunac "čudnih, ali istinitih" iskustava. Gledajući na globalnoj razini Dubrovnik je mali grad, kap u oceanu.
Isto se može reći i za Hrvatsku. A opet, taj je mali grad magnet za lumene i poznate ličnosti sa svih strana svijeta. Nikad nisam mislio da ću se naći u istoj prostoriji s tri nobelovca! I to ne samo u istoj prostoriji s njima, već kao moderator i onaj koji će im postavljati pitanja. I to ne u bilo kakvoj prostoriji već u Kneževom dvoru! A sve to dok su u nas uperene kamere i mikrofoni Hrvatske radio televizije, i sve skupa pred publikom.
Izazovno i časno
Tog dana ništa nije bilo obično. Baš ništa. Da se govorilo o putovanjima, ekonomiji, turizmu, politici ili čak medijima bilo bi jednostavno pripremiti pitanja. Međutim, molekularna biologija, mehanizam regulacije transporta unutar vezikula (glavni prijenosni sustav u stanicama) i umjetna inteligencija ne ulaze baš u moje polje znanja, ni blizu. Visina IQ tog popodneva u Kneževom dvoru brojkom se mogla usporediti s brojem kamena ugrađenih u ovu palaču. Blago rečeno bilo je vrlo izazovno, a na drugu stranu bila je to iznimna čast.
Kao dijete bio sam vrlo sramežljiv. Ti su dani očigledno daleko iza mene. Svoju sramežljivost prevladao sam suočavajući se s njom, sa svojim strahovima i to stalno. S vremenom sve je postalo jednostavnije i uspio sam. Popeo sam se na pozornicu na kojoj sam uživao. Onaj tko je rekao "ničeg se ne trebamo bojati, osim straha" pogodio je ravno "u sridu". Događaj u Dvoru nije bilo jedino događanje na kojem sam govorio. Dva dan prije otvorio sam ogromnu konferenciju na kojoj je bilo 500 gostiju. "Jesi li nervozan?" upitao me jedan od organizatora veče prije dok smo sjedali u hotelskom baru. "Ne, nimalo", odgovorio sam uz osmijeh. "Draže mi je biti onaj s mikrofonom, nego sjedat u publici", nastavio sam.
Elita posvuda
I opet, istina. Vjerojatno je to sindrom ovce i pastira. Prve redove na kongresu zauzela su lica poznata s naslovnica novina i večernjih dnevnika: potpredsjednik Vlade RH, rektori svih hrvatskih sveučilišta, državni tajnici, ministar znanosti i obrazovanja, dobitnici Nobelove nagrade, medicinski eksperti iz SAD-a, čelni ljudi hrvatske medicine, gradonačelnici i ostali 450 gostiju sa svih strana svijeta. Svi oni gledali su u mene.
Da, to nije bio normalan tjedan ni po kakvim standardima. S obzirom da nemam svaki dan priliku (zapravo je nemam nikad), govoriti pred ovolikim i ovakvim skupom odlučio sam uživati u svojoj ulozi. "A sad bih volio na pozornicu pozvati čovjeka kojeg smo pune dvije godine svakodnevno gledali na televiziji, i, nemojte me krivo shvatit gospodine ministre, ali se nadam da Vas u budućnosti nećemo morati toliko gledati.
Dame i gospodo, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, gospodin Davor Božinović. Naravno da sam nasmijao Ministra i dobio čvrsti stisak ruke nakon što je ceremonija završila. Bilo je to nekoliko dana koje nikad neću zaboraviti. Jedno od onih životnih iskustava koje ću pospremiti u dio mozga pod oznakom "dragocjene uspomene". A sve se to dogodilo u srcu mog "drugog" grada. "Vaša ljubav prema Gradu sjaji k'o sunce u podne," rekao mi je glavni organizator svih događanja, profesor Dragan Primorac. I to je bila jedina pohvala koja mi je trebala!