Za ljubav ne trebate poklon jednom godišnje, imate je ili nemate

Sipi kišica, prohladno je, po ulici lete slomljene ombrele, neki sretnici u toplome gledaju kroz prozor sve one koji su zaboravili ombrelu, kako bjesomučno kisnu. I prave se da je sunce. Pogriješili su tek u procjeni da eto baš tih pola ure koliko će oni biti vanka, neće kiša. Ali žensko je to, veljača nikad nije omanula, stara je to prevarantica. Zajebava, i još ti se smije u brk.

Tko joj vjeruje ostat će što se reče suha... i mokrih opanaka. Ovo zadnje sigurno. Pa čak i danas, na Dan ljubavi, na Valentinovo, dan najvećeg poreza na zaljubljene. Da ne zvučim previše kontra, jer stvarno vjerujem u ljubav i samo u nju, i ja sam danas zaglumila na pet minuta usred pljuska da mi ne smetaju moji mokri opanci jer je ljubav u zraku. Uzdignute glave preko raskršća i tri zebre veselo šljapkajući otkrila sam gdje se događa Valentinovo: u cvjećari i parfumeriji.

Ljudi moji, toliko žena koje razgledaju poklone koje žele da im kupi voljeni frajer ili najbolja prijateljica ili ne znam tko već, toliko širokih osmijeha, to se prskaju parfemima, to mažu usne svim vrstama crvenih ruževa, to razgledaju sve i svašta. I kupuju. I to kako!

Slučajno znam, mada nisam pratitelj parfema, cijene nekih od njih. Da rečem da sam se šokirala, slagat ću. Nisam. Ono što je regularno oko 500-tinjak kuna sad stoji s cijenom na kojoj piše crnim brojkama 750, pa ono crveno prekriženo, a preko toga žuta naljepnica AKCIJA! I cijena od 620 kuna. I tako jedan, drugi, treći, peti, cijeli je red u tim naljepnicama, a ženke se za njih otimaju. Poneki muškarac zbunjeno bleji i ubrzo izađe, ne krivim ga, suosjećam. Porez na budale, posebno dvostruko oporezivanje za zaljubljene.

Cvjećara. Ubijaju se cvjećarke, šibaju buketi, buketići, cvjetići i golemi aranžmani, piče ruže u svim bojama, mota se u retro papire i brzo se prislanjaju kartice – za cijenu se ne pita bogati đe ćeš pitat, smotaj i brže nosi da je tko ne upozori. Ali neka, to mi je lijepo, to je jedna stvarno galantna gesta, mali znak pažnje kojeg je zapravo lijepo dobiti uvijek, kad god čovjeku padne na pamet obradovati svoju nježniju polovicu. Iz bilo kojeg razloga, u sve dane, samo ne danas. Jer danas je puuno, puno skuplje, a i izbor je manji. Jer je gužva, nema fora cvijeća za sve, samo za njih prvih dvadesetak, ostale će se morati zadovoljiti običnom crvenom ružom.

Damjan Tadic/Cropix

Da ne biste rekli kako sam antivalentinovski nastrojena – nisam. Samo imam neko mišljenje (znate što bi Clint Eastwood rekao na to) da se u ljubav ili vjeruje ili ne vjeruje. Nešto kao u Svevišnjega, kojega god volite - za to vam ne treba ni kuća božja niti poklon jednom godišnje, imate je ili nemate.

Ono kad nisi baš najbolje raspoložena, a on nije romantični tip iz američkih chick filmova, pa ne zna reći prave riječi, nego te protrese onako da ti pokvari frizuru, nesvjestan vlastite snage i nespretnosti, pa reče – aj nalij nam jednu, ne budi lijena.

Kad nađe dobar komad pancete i tebe prvu zove da je okrstite uz 'znaaaš kakva je!'

Kad te onako ovlaš dodirne pred drugima, posve neočekivano, na skroz nevinom mjestu, recimo posred leđa, k'o da te malo prisvoji, a još niste 'službeni'.

Kad vidi na silnim reklamama koje nam svima na telefonima iskaču neku lijepu vestu i reče 'auuu tebi bi ovo bomba stalo...'

Eto narode, ako niste znali, to je ljubav za neke od nas. Male stvari. Bez poreza. Bez akcija, varanja, bez glume koja traje 364 dana, e da bi taj jedan potpuno glupavi, hladni i kišni dan u veljači otres'o buket nekog cvijeća bez mirisa na stol i eto, ovime poništavamo sve laži, varanja, nepoštovanje, nedostatak ponosa što je s vama, sad je sve u redu.

Molim lijepo, Dan žena možda ima jače uporište od nesretnog sveca kojeg nažalost poistovjećuju s bjesomučnim uzimanjem love, a ne s jednim preuzvišenim osjećajem kao što je ljubav. Volite se ljudi. Ako to ne znate bez akcijskih ponuda, toplo se nadam da ćete naletjeti na nekoga tko će vas naučiti kakva ljubav mora biti.

P.S. Sve navedeno vrijedi i za žene.