Upravni odbor zaklade ”Ante i Evelyn Mrgudić“ i ove je godine dodijelio Libertas Foundation stipendije budućim obrtnicima s područja Dubrovačko-neretvanske županije. Ove je godine dodijeljeno ukupno 121 stipendija, a stipendisti iz Dubrovnika su slastičar Antea Rusković, frizerka Petra Vrnoga, kuhar Marin Topić i slastičar Andrija Vukšić, iz Mokošice frizerka Petra Puhjera i automehaničar Maroje Kraljević, iz Župe dubrovačke vodoinstalateri Bartol Barbarus i Lucijano Lujo, iz Konavala frizerka Antonija Tošić i automehaničar Mihael Saulović, iz Primorja kozmetičarka Tea Vatović te iz Metkovića frizerka Zorana Čuljak. Dio stipendista zbog trajanja školske nastave nije mogao doći na uručenje ugovora, ali svima uskoro slijedi isplata u pet jednakih rata.
Predsjednik upravnog odbora zaklade Niko Hazdovac koji je i dodijelio ugovore o stipendiranju, prisjeća se kako su iseljenici zakladu osnovali u jeku borbi za oslobođenje Dubrovnika 1992. godine:- Tada smo pomagali pučke kuhinje na Boninovu, a kad smo čuli da gradu nedostaju obrtnici, odlučili smo potaknuti mladež da uče deficitarna zanimanja. Obično dodjeljujemo 10- 17 stipendija koje isplaćujemo iz priloga prikupljenih tijekom velike i tradicionalne Feste sv.Vlaha, ali nas je uveliko omela pandemija COVID-a. Raduje nas da ima dosta kandidata za stipendije a mi im uzvraćamo simboličnom gestom dokazujući da cijenimo njihov izbor. Mnogi su shvatili da trebamo konobare, kuhare i da ih je teško naći, da ne mogu svi studirati a s ”velikom diplomom” poslije nemaju posla. Dosad smo dodijelili više od 250 stipendija! U SAD obrtnici uvijek imaju posla i dobro prolaze, a vjerujem da će ovaj grad ponovno imate obrtnike kao pokretače razvoja. Obrtnike treba stimulirati i plaćati, tako da vide svoj interes i dobro izuče zanat.
Predsjednica udruge Deša Jany Hansal sretna je da će i ove godine 12 djece iz naše županije dobiti stipendiju koja iznosi 1.000 USD po školskoj godini- od 2003. je ovo 19. godina da se dodjeljuje a bilo prijavljeno 29 djece, ali je nažalost, ne mogu svi dobiti. Stipendije su dogovorene s Upravnim odborom zaklade ”Ante i Evelyn Mrgudić“ iz San Pedra u Kaliforniji a svi kandidati su dostavili dokumentaciju o imovnom stanju obitelji te dobrom vladanju i uspjehu u školu. Išli smo po školama i objašnjavali kako je biti dobar meštar jako cijenjeno zanimanje u svijetu i to su mali poduzetnici, a kod nas to postaju uglavnom djeca iz siromašnijih obitelji i nisu samo krivi roditelji nego i sustav obrazovanja.
Izvršna direktorica Deše Ana Cvjetković ističe da je Deša oduvijek odgovarala na potrebe zajednice:- Jedna od potreba su i meštri koje je teško naći kad treba nešto popraviti. I prije nego je s akcijom krenulo nadležno ministarstvo, Deša je promicala deficitarna zanimanja i dijasporu smo uspjeli motivirati da novac prikupljen na Festi sv.Vlaha ulažu u mlade. Odluku o stipendiji ne donosimo mi nego prikupljenu dokumentaciju proslijedimo odboru Zaklade. U sklopu aktivnosti Deše i ovo je jedna od izuzetno vrijednih. Inače, među 29 kandidata izabran po je 12 kandidata koji zadovoljavaju sve uvjete natječaja. No, susreli smo se sa sedam kandidata koji su željeli stipendije a inače su medicinske sestre, što ukazuje na novu potrebu zajednice jer i medicinske sestre iako nisu obrt, predstavljaju deficitarno zanimanje. Stoga nam valja razmisliti i na razini zaklade pronaći donatore i vidjeti što možemo učiniti jer očito postoji potreba za ovim deficitarnim zanimanjem čim je stiglo toliko zahtjeva.
Buduća kozmetičarka Tea Vatović iz Topologa ide u obrtničku školu u Opatiji i kaže da joj mnogo znači stipendija:- Svaka kuna vrijedi i dosad mi izvrsno ide i lijepo sam, se snašla, treći sam razred i od početka školovanja primam stipendiju koju trošim za plaćanje učeničkog doma i potrepština za školovanje. Čvrsto sam odlučila vratiti se u rodni kraj, ali još ne znam gdje ću ga otvoriti. No, definitivno znam: vraćam se na jug Hrvatske – kaže Tea i priznaje da se već nalazi ”pod lupom” lovaca na talente koji u Opatiji obilaze buduće obrtnike dok obavljaju praksu. Obitelj je pozitivno primila moju odluku a bili su svjesni i toga da ću, ako kažu da nisu suglasni, tvrdoglava kakva jesam svakako poći na željeno školovanje. Nisam se ni malo pokajala zbog svog izbora zanimanja.
Bartul Barbarus iz Donje Čibače je budući vodoinstalater i priznaje kako će mu stipendija mnogo pomoći u ostvarenju želje da čim prije postane samostalni obrtnik. Volim poslove koji iziskuju fizički rad i dvojio sam između ovog i poziva automehaničara, što je većina ostalih članova obitelji. Kako god, uredski posao nije za mene: i djed i otac, ali sam odlučio biti vodoinstalater- kaže Bartul i priznaje da je u školi prosječan u učenju, ali bolji u radu te na upit što kažu ukućani jer neće nastaviti obiteljsku tradiciju, spremno odgovara:- Znaju da ću im besplatno popraviti vodovodnu instalaciju! Planirao sam otvoriti svoj obrt i nakon dvije godine rada kao pomoćnik, postati sam svoj meštar. Susjedi i stariji sugrađani su, osjećam, sretniji kad znaju da imamo obrtnike jer su im potrebni za gradnju i održavanje obiteljskih kuća koji su im teško dostupni, ali ja ću se truditi da budem svima i uvijek dostupan.
No, budući automehaničar je Mihael Saulović iz Cavtata i priznaje:- Volim raditi s vozilima, ali obitelj nije uticala na moju odluku! Dapače, podržavaju me i nisu ni jednog trenutka rekli da bi mi bolje bilo da upišem neki ”uredski poziv”. Volio bih imati svoju radionicu, ali nisam još odlučio gdje ću je otvoriti. Međutim, neću od toga odustati! Uživao sam kao dijete gledati odrasle kako rade oko automobila i to me privuklo izabranom pozivu. Među 14 učenika u mojem je razredu dosta prijatelja, zapravo skoro cijela klapa. I dalje su sa mnom u razredu i u Obrtničkoj školi, ali i da nisu ja bih svakako pošao učiti za automehaničara. I moj je otac obrtnik. On je zidar i po njemu znam kako je biti stalno na terenu.
Andrija Vukšić s Pila budući je slastičar i kroz smijeh priznaje da je volio često mami krasti kolače ali i pomagati joj u izradi:- I osobno sam ih pravio, a kad sam izabrao ovaj poziv dio prijatelja me zezao ali su ubrzo prestali. Najviše volim praviti paris- brest kolač od lješnjaka i kuhanog tijesta. U ovom pozivu možda neklo vrijeme budem radio po hotelima, ali želim otvoriti neku malo bolju slastičarnu u gradu, najbolje na Pilama, u blizini kojih i živim. Nas je devetero u razredu i jedini sam muškarac, a kolegice su me brzo prihvatile. Po završetku školovanja volio bih obići vani slastičare i naučiti pravbiti brojne kolače koji me zanimaju više nego sladoled, a potom one najbolje praviti u svome gradu u kojeg se svakako želim vratiti i tu raditi.
