Najave za ovu turističku sezonu su fantastične, a za radnu snagu koja će je odraditi - dramatične. Dok se ugostitelji pitaju ‘gdje je nestao konobar’, mi smo one zatečene na radnoj posti odlučili pitati isto.
- Masa mladih ljudi počne radit ovaj poso misleći da će brzo doć do para ali nije baš tako. Ne vole se nikome klanjat, a u ovome poslu morate. Treba vazda bit nasmijan, oni to ne žele. Dođu na Stradun, misle da tu pare padaju. Svi bi se htjeli za godinu dana obogatit, izlazit vanka, markirana roba, auti..., nemoguće je za sve to zaradit, pa se razočaraju – kaže nam Dubrovčanin Miho Marinović koji je u poslu ‘već 30 godina, a vozim Golfa peticu’.
Radnici koji dolaze izvana imaju plaćen i stan i hranu, možda je to jedan od razloga zašto naša mladost ne želi raditi, u startu su slabije plaćeni.
- Prije je plaća konobara bila jako loša. Možda bubam, ali danas je prosječna konobarska plaća nekih tisuću eura, zavisi u kojem lokalu radite. Plus napojnice. Neki što su sa mnom radili pošli su u Njemačku, čujem se ponekad s njima, kažu mi imamo plaću tisuću i pol eura. Pa imaš je i ođe!
Digni sidro
Prije je Slavonija bila idealan bazen sezonske radne snage za Jadran. Taj bazen sad crpe neke druge europske zemlje, a kod nas su aktualni Srbija i Makedonija, (po)najviše je Trebinja, i to čini dobar dio dubrovačkih djelatnika u turizmu. A na velika vrata ulazi i radna snaga iz Azije. U ugostiteljstvu je sve više Indijaca i Nepalaca.
- Naručiš im, a oni ne znaju što. Govore engleski nešto napola. Plate ih i manje ali njima je dobro jer je to za njihove prilike odlično. Dobro ugostiteljima što ovi rade ko mravi za male pare, dobro njima, ali na kraju srozaš kvalitetu usluge. Jer nije to samo donijet kavu ili poslužit objed, tu je cijela priča – kaže nam mladi konobar, inače Dubrovčanin. Shvatio je, kaže, kako je najteže raditi s ljudima ‘zato mladi bježe od konobarenja’. Ljeti bi se svi kupali i ‘dobivali pare od mame i tate’.
- Na ovom poslu se može dobro zaradit. Konobar bi u konačnici trebo zaradit bolje nego kuhar jer tu je i baja.
Slavonac Marino u Dubrovniku konobari već desetljeće. Zadovoljan je, ‘isplati se tko hoće radit ali količina posla je abnormalna’.
- Prije dvije godine prosječna plaća konobara je bila pet i pol tisuća kuna. Sad kad je došlo da nema radnika, sad dižu plaće. Za dvije godine će bit plaća 10 tisuća kuna i falit će ih još više nego sada – kaže Marino.
- Onda digneš sidro i pođeš. Ugostitelji koji su se vodili onim da za što više rada plate što manje, sad su u problemu, što su drugo i mogli očekivati.
Još jednog konobara, inače Dubrovčanina koji je u ovom poslu 12 godina iako mu to nije stvarno zanimanje, ‘uhvatili’ smo pred restoranom, dok je čekao prve goste. Zašto mladost ne radi, kaže jer smo je razmazili. ‘Daš mu da pazi apartman, uživa, izlazi, kad bi trebalo radit on spava’. I ove sezone čeka nas ‘miks radne snage’.
- Sad smo došli do Nepalaca i Indijaca. Nemam ništa protiv nikoga, ali oni samo odrađuju za novac. Ako treba prenijet gajbu s jednog na drugo mjesto, nema problema, vrijedni su stvarno. Ali nema tu osmijeha, pristupa, duše, nema inicijative, onoga što je u turizmu nužno. Svaki djelatnik ima jedan slobodan dan u tjednu, Nepalac to ne želi, on hoće i tad radit. Potrajat će to dvije, tri godine, neće ni oni nakon toga. Koga će tad uzimat za radnike? Vlasnici su se malo prepali, počeli su razmišljat da i domaćima trebaju dati malo više, ali to su trebali mislim prije – kaže sugovornik.
Mihael i Svjetlana, konobari u jednom dubrovačkom kafiću, imaju objašnjenje za nedostatak radne snage: ‘htjeli bi dobivat pare a minimalno se pokrenut’.
Na pitanje što ga je nagnalo da bude konobar, Mihael će iskreno:
- Pa pare! Ima dovoljno. U nijednom vam poslu nema novca koliko ljudi očekuju. Svi bi direktorske poslove za nikakvo iskustvo. Ovaj posao je daleko od laganog, i to dosta odbija ljude, ali ako imaš dobrog poslodavca, lako se dogovoriš.
Svjetlana dvadeset godina radi kao konobarica. Živjela je vani, konobarila, ali vratila se jer:
- Vidim da se stvari ovdje stvarno mijenjaju i da su plaće dobre. Kuharima bi još malo popravila plaće jer njihove mi nisu OK, ali što se konobara tiče, tu je puno bolje nego prije pet godina.
Dubrovački ‘touch’
U koji su bazen radne snage posegnuli ugostitelji i jesu li se uspjeli ekipirati pred sezonu, pitali smo Đanija Banovca, vlasnika ugostiteljskog objekta na Lokrumu:
- Orijentirali smo se uglavnom na makedonsko tržište. Dio dolazi standardno putem student servisa iz našeg bazena, to svake godine imamo. Za ovu sezonu ekipirali su se na 10 do 15 posto više posla nego lani.
Jednostavna je računica, iskreno će Banovac, koliko je ugostitelj bio korektan toliko mu se lanjskih djelatnika zadržalo. Prošle godine 60 posto personala činili su mu Makedonci, ove sezone bit će ih više, do 80 posto, od kuhara, konobara, pomoćnog osoblja...
- Cijenom rada postali smo konkurentni na europskom tržištu, tako da im plaće odgovaraju. Ovdje se osjećaju ugodnije nego u Austriji ili Njemačkoj, vole da su bliže doma. S Makedoncima imamo hrpu zajedničkih točaka, prvenstveno razumijevanje jezika. Bitno je prebaciti na njih dubrovački ‘touch’, a oni su prihvatili naše uzance. Tako se održava i razina kvalitete usluge – nabraja ovaj ugostitelj zašto se orijentirao baš na makedonsko tržište radne snage. Lanjsku iskustvo s Nepalcima nije se pokazalo učinkovitim jer ‘iznimno su vrijedni ali kulturološki smo potpuno različiti’.
Zašto je sve manje Hrvata u konobarskoj branši, odgovara:
- To je ‘efekt sto kuna’ kako ga ugostitelji nazivaju. Sto kuna od bake koja ima apartman, sto kuna od dunda koji ima apartman..., i njima nije potrebno raditi. Meni je bilo normalno s 15, 16 godina raditi preko student servisa. Danas, zbog lakog dobivanja novca, djeci se ne radi i nažalost izgubila se navika za rad – kaže dubrovački ugostitelj pa prepričava kako je lani putem Zavoda za zapošljavanje pokušao naći djelatnike za svih 14 radnih mjesta za objekte.
- Javilo mi se 50-ak ljudi, mislim na cijelu Hrvatsku i ni s jednim nisam sklopio ugovor o radu. Apsurdno! Ili im nije bilo interesantno, nisu bili zadovoljni. Svi bi se trebali zamisliti. Ja prvi, je li ne dajem dobre uvjete, a mislim da dajem, ili oni ne traže posao nego način da što lakše zarade novac neradom. Rad se degradirao u našim očima, takvo se okružje stvorilo.
Došlo se do faze kada djelatnici u turizmu izvoljevaju. Radili bi dva a ne šest mjeseci, bili bi sami u smještaju, određivali slobodne dane...
- Toga nema ni u Njemačkoj. Ponudiš uvjete, mjeriš ih svojim laktom. Ne možeš se podložiti tuđim uvjetima i hirovima. Teško se danas organizirati, nemoguće je osloniti se samo na naše tržište rada – kaže Banovac.
Slaven Pavlović, menadžer ugostiteljskog objekta sa Straduna kaže nam kako su u tom objektu ekipirali radnu snagu. Na pitanje je li bilo teško doći do sezonskih radnika, odgovara:
- Teško je naći domaću radnu snagu, ostalo nije problem. Najviše ih je sa susjednih tržišta, regije, to je za nas prirodnije. BiH, Srbija, većinom. Omjer domaćih radnika, znači iz cijele Hrvatske, i onih preko granice je 70:30 – kaže Pavlović pa nastavlja o prohtjevima potencijalnih djelatnika:
- U principu, na ozbiljnija mjesta dolaze ljudi s preporukom tako da je na minimum svedeno pitanje prohtjeva. Idemo s ciljanim ljudima, ne razgovaramo baš sa svima. Nismo još radili s Indijcima, Nepalcima, a dokad će biti tako, ne znam. Ako budemo radili, bit će obavezno poznavanje engleskog jezika.
Posao konobara nije lak, isto kao što i laka zarada koja se veže uz taj posao ne dolazi bez zasukanih rukava. Iako su sada, za razliku od ne tako davnih vremena, barem plaćeni, sezonalnost posla bitno utječe na nedostatak domaće radne snage.