Uz današnje obilježavanje godišnjice oslobođenja Mokošice, naša sugrađanka, književnica Džemila Bukovica prisjetila se svojih dnevničkih zapisa s datumima 26. i 27. svibnja 1992.
Bukovica je inače autorica knjige „Ratni dnevnik 1991. – 1992.“ u izdanju dubrovačkog ogranka Matice hrvatske koji je scensko uprizorenje imao prije točno deset godina, 2014. na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama.
Književnica rođena u Goraždu već godinama je stanovnica Dubrovnika kojemu je posvetila brojna svoja djela.
Uz godišnjicu oslobođenja Mokošice, prenosimo ulomak autoričina ratnog dnevnika.
Utorak, 26.05.92.
U ured ulaze dva muškarca, jedan stranac, drugi naš. Novinar i njegov prevoditelj. Novinar me pita za moguće letove do Skopja i Beograda. Šuška se o međunarodnoj intervenciji, veli, pa bi u toj prilici rado išao u Beograd i otamo izvještavao. Ja mu kažem da će prije naša vojska napredovati prema Dubrovniku i da ovdje možemo očekivati borbu.
Mi smo sve ovo vrijeme rata iščekivali, molili za pomoć. Svako jutro smo „vidjeli“ brodove američke Šeste flote iza otoka Lokruma. A ništa nije bilo od toga. Svijet nije ispunio naša očekivanja, dodala sam.
Obećala sam raspitati se za najpovoljniju vezu odnekud izvan Dubrovnika (iz Splita, Zagreba) jer je dubrovačka zračna luka pod okupacijom. Dogovorila sam da novinar dođe sutra ujutro po informaciju. Vratio se za desetak minuta. Očito sam mu se svidjela, pa mi je došao reći da bi me rado pozvao na kavu. Tako bih mu, kaže, mogla i popodne dati podatke koje očekuje. Znam, poziv je to meni, ženi.
Laska mi to. Prije svega što se danas ne osjećam privlačnom i poželjnom. A on me drukčije doživljava, vidim to.
Ja sam se malo prije dogovorila s Jasminom doći k njoj i prati i urediti kosu. Novinaru kažem da vlada nekakav nemir, ljudi danas ranije odlaze s posla, bolje se skloniti, može biti napada. On odgovara da ima puno ljudi u Gradu. Ja njemu da su to oni što u blizini žive, ja sam na suprotnom kraju Grada.
Ne mogu čovjeku, kojega prvi put u životu vidim, reći da baš danas probam nešto napraviti za svoj izgled. Ponovila sam da sutra ujutro navrati. Hoće.
Jasmina je divna osoba. Uvijek spremna svima pomoći mirno i nenametljivo. I njene kćeri Ivana i Željka rado mi pomažu. Išle smo po vodu iz gustjerne nedaleko od njihove kuće. Sušim kosu na terasi, pijemo kavu.
U 17,15, u susjedstvu na terasi preko puta, skaču. Viču, plješću, dozivaju nas. Ne razumijem zašto. Čujem, viču da je vojska napustila Mokošicu, Žarkovicu, Strinčeru, Dubac...Ne, nije to moguće.
Jurimo u kuću. Tonči sluša radio, rekli su već nešto. Čekamo vijesti Radio Dubrovnika u 17,30.
Potvrđuju sve to. HURA! Sad i ja skačem od veselja. Zovem Mokošicu, Katu. Pitam je li istina.
Euforično radosna viče da jeste, istina je.
Pet su hrvatskih zastava zatakli na opskrbni centar u Mokošici. Došli su članovi Europske misije, UNPROFOR-a i preostali malobrojni Mokošičani, kaže Kate. Čestitam, kažem da je ljubim preko telefona. Vesele se tamo, piju, raduju se.
Zovem Zoricu, presretna je. Došli su, kaže, gradonačelnik i predsjednik Izvršnog vijeća. U Mokošici je veliko veselje. I Zorica se s djecom vozila na kamionetu: počasni krug po Mokošici u slavu Slobodi.
Vojska je minirala put kod Čajkovića. Prije povlačenja aktivirali su nekoliko mina, oštećen je dio ceste. Od detonacija su čak pale slike sa zidova u Zoričinom stanu, iako je to preko puta, preko rijeke Omble.
Tko zna šta je u mom stanu? Nije bitno, živjela Sloboda!
Noćas je, kažu, vojska svoje srpske doušnike informirala pa su bježali glavom bez obzira noseći sve šta su mogli: od madraca do bojlera. Nisam mogla zamisliti da ćemo danas dočekati ovakvo veselje. Ne znam to uopće izraziti. Nevjerica pomiješana s beskrajnom radošću. Možda ću drugi put to bolje moći opisati.
A onda se oglasila sirena: opća opasnost. Ne možeš ne pomisliti na najgore premda pretpostavljam da bi ovo mogla biti mjera opreza. Toliko je euforije, pucanja, vidljive radosti i opuštenosti (dva su civila već popodne ranjena), a može se dogoditi da nas ponovno, iz Cavtata, ili s brodova oko Cavtata napadnu.
Milka provjerava je li sirena zbog neposredne opasnosti od neprijatelja, ili zbog predostrožnosti. Ovog je puta ovo drugo, ipak.
Zovem Zečeve. Kažem da mirno mogu spavati. Dvije Mire su u stanu kat više. Zovem ih tamo. Nazdravljaju. Prigovaram što me nisu nazvale čestitati mi oslobođenje Mokošice. Velim da će se iskupiti ako za mene u tu čast prirede posebnu proslavu. Obećavaju.
Evo me u 23,20 u postelji. Ovo zapisujem uz jednu i pol svijeću. Navodno bismo za koji dan mogli dobiti vodu. A poslije i struju.
Danas sam čula da su naši jučer bacili 5-6 granata na Trebinje da ih zastraše. I uspjeli su, izgleda.
Ne mogu spavati od uzbuđenja. Nisam uopće pospana. Presretna sam, presretna, presretna.
Srijeda, 27.05.92.
Noćas dugo nisam mogla zaspati. A i teško sam spavala. Odjevena, spremna za posao, a znak opće opasnosti još nisu opozvali. Čekam.
U 8,35 znak prestanka uzbune. Provjeravam na pošti ima li šta za nas, i evo me u uredu. Već me čeka onaj novinar od jučer. Ostavila sam mu bila otipkanu punu informaciju.
Gleda me, smješka se, zapitkuje. Kolega mi veli da nije njemu do informacije nego do mene.
Onda je došao Šveđanin, mladi novinar. On bi podatke o mogućim turističkim vezama Hrvatske i Jugoslavije sa susjednim zemljama. Pripremio bi to, kaže, za švedski „Travel magazine“, koji izlazi u kolovozu 1992.
Objašnjavam da se trenutačno ni do Splita ne može, osim brodom. Ne znamo kako i kad će moći. O vezama za Grčku preko Crne Gore, ili slično sada ne možemo govoriti. Kad se rat okonča i sve dođe na svoje, znat ćemo i kako i s kim ćemo se povezati.
Ulazi Dario. Mršaviji i izmučeniji nego što ga pamtim. Došao mi je čestitati oslobođenje Mokošice.
Zasuzio je. Bilo je dirljivo. Još me, osjećam to, drži svojom, ali je pomalo suzdržan. Godinama smo bili u ljubavnoj vezi. Nekako smo se počeli udaljavati baš kad sam Tonija srela. Ostali smo vrlo naklonjeni, zainteresirani.
Evo još jednog novinara. Pita kad ima trajekt do Splita i Cavtata. Objasnila sam mu da ni humanitarnu pomoć nisu propustili u okupirani Cavtat. Oni ne dopuštaju ni izlazak ni ulazak u Cavtat.
Ali, valjda ćemo brzo i to osloboditi.
Došli su oni od UNPROFOR-a. Čestitaju mi oslobođenje Mokošice. Pitaju gdje sam jučer bila, što nisam došla. Šale se, dakako, nisu ni oni znali što će biti. Otišli su bili pregovarati, a zatekli samo manji dio okupatora, i to u bijegu. Ostali su već bili napustili Mokošicu. Bilo je tamo, kažu mi, veliko veselje. Ispratili su vojsku pa su se s narodom veselili.
Računaju da bi se do prekosutra i zračna luka mogla osloboditi. Jedan od njih kaže da se nada da će s nje letjeti svojoj kući. Za Bosnu kažu da će trebati više, mjesec ili više dana. Tamo će ići teže.
Sad je lakše čekati da vojska napusti i Konavle i cijelu našu općinu. Sad smo nekako bliže konačnome miru.
Brod za Mokošicu, kažu, prepun je ljudi. Treba se dan ranije prijaviti za odlazak tamo. Trebam samo znati jesu li mi stakla na krovnim prozorima popucala. Jesu li mi okviri na terasnim vratima i stakla polomljeni. Mogu pričekati na odlazak kući. Želim samo zaštititi stan od propadanja. Kiša će sve upropastiti ako je i ostalo nakon odlaska vojske.
Čuju se snažne detonacije. Radijske vijesti u 22 sata kažu da je u 21,20 otpočeo žestok napad s okupirane dubrovačke zračne luke po Župi. Tuku minobacačima. Pomaže i topovnjača s mora. Priča se da su naše snage došle do Plata. Bit će gadno.
Više puta sam poskočila u postelji. I protrnula. I ostala bez daha. Na radiju govore kako svijetlećim metcima s Golubova kamena pucaju prema Čajkovićima. A mislili smo da su brda poviše Mokošice naši očistili od neprijatelja. Nema mjesta za pretjeranu radost. Ni do Mokošice nije sigurno. Trebat će sve dobro izvidjeti da ne poginem baš na početku slobode.
Sve mislim kako će svirati znak za uzbunu. Već je 23,10, nema ga još.
U Sarajevu, čujem, dogodila se jeziva tragedija. Izgladnjele Sarajlije, nakon sinoćnjega potpisanog primirja (potpomognuto dogovorom ruskog ambasadora Korzikova i Miloševića), izašli su u redu čekati da kupe kruh u ulici Vase Miškina, u samom središtu grada.
Srbi su na te nesretnike bacili tri granate. Poginulo ih je 17, a 110 je ranjeno. Na radiju izvještavaju da su mnogi ostali bez ruku, nogu. Raskomadana su tijela posvuda. Teški ranjenici dozivaju upomoć. Na one koji su im pomagali, pucali su snajperisti.
Cijeli svijet mora na to biti zgranut. Ne mogu opisati kako zamišljam te slike. Samo registriram sleđena nešto što se zdravom pameću ne može ni zamisliti da je moguće.
Noćas su napali i sarajevsko rodilište. Stravično su tukli bolnicu. Pa kome novorođenčad mogu biti neprijatelji? Troje je umrlo prerano rođene, a inkubatori ne rade jer nema struje.
Hoće li se pravi zlikovci pronaći? Hoće li im se pravedno suditi za sva zlodjela koja ljudski um ne može ni shvatiti, ni prihvatiti?