Dvije Ukrajinke u Dubrovniku: Liudmyla jedva čeka kad će natrag u Harkiv, tamo joj je ostao suprug. Anni nedostaju roditelji u okupiranom Mariupolju

Anna Gadiatska i Liudmyla Lokoida, dvije su Ukrajinke različitih životnih priča ali sličnih po čežnji za domom. U travnju će biti godinu dana otkako su stigle u Dubrovnik, iz prijeke potrebe.

71-godišnja Liudmyla smještena je s kćeri i unukom u Malom Zatonu. Dobrotom Dubrovčanina Lukše koji je svoju kuću ustupio ukrajinskim obiteljima, na jednom mjestu našlo se 13 obitelji, ukupno 28 osoba, neraskidivo povezanih ratnim vihorom. Anna je ovdje našla posao u jednom ugostiteljskom objektu u povijesnoj jezgri, a smještaj u Pejtonu osigurao joj je vlasnik objekta.

Dočekale su nas s osmijehom. Zahvalnost Dubrovniku i ljudima koji im nesebično pomažu, stalno naglašavaju.

- Nevjerojatno koliko nas Hrvati razumiju, suosjećaju. Prošli ste i vi ratne strahote pa sve znate. Drugačije je ovdje nego kad dođeš u Njemačku, tamo te ljudi ni ne mogu razumjeti. Hvala puno dobrim ljudima – kažu sugovornice, a Liudmyla nastavlja:

- Dobro je što živim u lijepoj zemlji koja mi je pomogla i što sam okružena krasnim ljudima. Ali srce puca od brige i bola što nije tamo. Domovina je domovina.

Vlakom do Lavova

Ova Ukrajinka došla je iz sjevernog dijela Harkiva, uz samu granicu s Rusijom. Njezin grad bio je prvi na udaru.

- Granate padaju, sve je razrušeno. Krenuli smo do kćerkinog stana, ona je u zgradi sa 16 katova, u podrumu smo ostali dva tjedna. Cijelo vrijeme nas bombardiraju. Doživjela sam srčani udar, prebacili su me u bolnicu. I nju su bombardirali. Strašno! Tada sam odlučila da moramo otići iz Harkiva. Jednostavno sam rekla ‘idemo’ iako su svi u obitelji bili protiv – prepričava nam odlazak iz Ukrajine. Kupila je karte za vlak do Lavova. Jedna kćer s unucima je otišla u Njemačku, druga s osmogodišnjom kćerkom došla s njom u Hrvatsku.

Američka volonterka u Ukrajini povezala ih je s jednim Hrvatom koji ih je iz Lavova prevezao u Varaždin.

- Moj 75-godišnji suprug ostao je u Harkivu, nije htio napustiti dom, samo je rekao ‘gdje živim, tu ću i umrijeti’.

Iz Varaždina, jer unuka je imala zdravstvenih poteškoća, prešli su u Mali Zaton, kasno navečer, gladni, bez novaca, samo ruksak na leđima. Ujutro je vlasnik objekta gdje borave od 28. travnja prošle godine, donio sve što im je potrebno. Ne plaćaju smještaj ni režije. Pomaže i Caritas i Crveni križ.

- Kad sam došla u Zaton, bila sam jako nervozna, pozlilo mi je pa su me odveli u bolnicu, gdje su mi ugradili dva stenta. Bila sam na rehabilitaciji četiri mjeseca. Sve besplatno.

U mirovini je ali ne stoji na mjestu. U kući u Zatonu je šestero djece od 8 do 12 godina, ona im organizira kreativne radionice, pomaže za školu, uvijek je tu za njih. Što drugo i očekivati od žene koja je cijeli radni vijek provela kao odgajateljica u vrtiću, poslije i ravnateljica vrtića pa pročelnica za predškolski odgoj. ‘Mene zanimaju djeca, volim raditi s njima’, kaže Liudmyla.

Sa suprugom se čuje svaki dan. Teško mu je.

- Kćerkin suprug je na ratištu, pa je sam. U Harkivu granate svaki dan padaju. Često u stanu probije voda pa treba reagirati, sva sreća zna sam popraviti. Ljudima koji su ostali pomažu Crveni križ i Caritas, Ukrajinci s boljim financijskim mogućnostima pomažu sunarodnjacima – priča nam dok joj se oči pune suzama. Zahvalna je Hrvatskoj jer joj je spasila život.

Unuci se sviđa hrvatska škola, ima dobru učiteljicu. Stekli su prijatelje, djeca idu zajedno u razred, druže se. Njezinoj unuci za rođendan prijatelji iz Zatona su donijeli role.

Lani u rujnu bilo joj je 50 godina braka. Iako su ona i suprug planirali napraviti veliko slavlje, nažalost, zlatni pir nisu uspjeli proslavili zajedno.

- Tako je – kaže kratko, ne radi utjehe jer nje nema.

Nada, to je ono što ove čvrste žene ne napušta. Valentinovo je bilo neki dan, suprug je zvao i rekao ‘volim te’ – kroz osmijeh će Liudmyla pa nam pokazuje zajedničke fotografije sa suprugom u mobitelu.

Simpatična 34-godišnja Anna Gadiatska, glazbenica i fitness trenerica rodom je iz Mariupolja, ali od svoje treće godine živi u Harkivu. Svoju sugrađanku prvi put je upoznala u našem gradu.

- Morali smo izmijeniti život, biti fleksibilni, imati snagu za život i ići dalje.

Njezini roditelji su ostali u Mariupolju, a sestra s obitelji je ostala u Poljskoj. Mariupolj je trenutno pod ruskom okupacijom. Kontaktira s roditeljima jer ‘sada imaju internet, u gradu je mirno, gradi se i obnavlja, ponovno se život vraća’. Vjeruje da će se Mariupolj vratiti Ukrajini. Prepričava nam svoj izlazak iz zemlje:

- Tri tjedna smo bili u Mariupolju, bombardiranje ogromno. Grad je katastrofalno uništavan, sve je bilo crno. Sjećam se trenutka, autom se prebacujemo u Lavov, stojimo u koloni, okrenem se i pogledam svoj grad. Osjetila sam da je to zadnji put da ga takvoga vidim. Još mi je ta slika pred očima. Ideš u koloni, granate padaju, sve gori, a ne znaš kad se vraćaš. Bilo je strašno teško poći. Rusi su nas na izlazu provjeravali. Mobitele smo sakrili jer u njima su bile slike razaranja grada, nismo htjeli da nam ih izbrišu.

Čekaju pobjedu

U Poljskoj je ostao dio obitelji, a Anna je preko Nevena, online prijatelja iz Hrvatske, došla u Zagreb 30. travnja 2022. Pomogao joj je naći smještaj, upoznala je divne ljude koji su bili uz nju kad joj je bilo najpotrebnije. Nakon mjesec dana u Zagrebu, pružila joj se prilika za posao u Dubrovniku.

- Nisam znala niti čula za ovaj grad. Došla sam u svibnju, kad sam osjetila kako ovdje sve miriše, to je za mene bio raj. Blizu je more, a uz more sam odrastala. Ovdje radim, pjevam i sviram klavir u ugostiteljskom objektu na Stradunu, to je za moj život nešto najbolje – kaže Anna iz koje isijava pozitivna energija. Ima posao, njezin život ‘sada je dobar’. Ako joj sestra s obitelji dođe u Dubrovnik, a planiraju iz Poljske u Hrvatsku, to će za nju biti najveća sreća.

- Nema ništa ljepše nego kad je obitelj s tobom i tvoji prijatelji. Onda nema veze gdje si. Ono što ti je najdraže je s tobom i sretno živiš – kaže mlada Ukrajinka koja je i ljubav pronašla u Dubrovniku.

- Da, dečko mi je iz Dubrovnika, kad još sestra dođe, to je život.

Na spomen roditelja, izraz lica se mijenja. Nedostaju joj jako, nije ih vidjela skoro godinu dana. Pošla bi, ali kaže da ne može dok je Mariupolj ruski.

- Svi mislimo da ovo mora skoro završiti. Čekamo pobjedu. Ove godine to mora biti, možda proljeće. Ne znamo, naravno, ali vjerujemo iz svega srca. Želimo se vratiti doma, vidjeti naše obitelji – kažu Ukrajinke.

Anna o povratku doma zasad ne misli. ‘Imam život ovdje’ iskreno će. Liudmyla pak jedva čeka kad će natrag u Ukrajinu, kao i njezina kćer. Unuka je u Ukrajini vježbala ples i gimnastiku, kaže nam, a kćer je krojačica, imala je dobar posao, a ovdje je peračica suđa.

Kada dođu teški trenuci, a dođu, nastoje ih suzbiti radom. Anna primjerice, negativne emocije rastjeruje pjesmom. Pjevati joj dođe poput rehabilitacije. Kad radi, radi svom snagom, ‘sviram kao luda, prsti mi pomodre, ali to je za mene najbolji lijek’.

- Radiš, živiš, lijepa je to slika, ali što je unutra, ne vidi se. Gledaš i čitaš vijesti i uvijek je u glavi što još mogu napraviti, kako pomoći? - kaže nam Anna koja redovito od plaće izdvaja dio za pomoć Ukrajincima u domovini.

Nakon godinu dana od ruske invazije na Ukrajinu, ove hrabre žene ne gube nadu u ponovno okupljanje obitelji. Kao ni svih 510 raseljenih osoba iz Ukrajine kojima je na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske odobrena privremena zaštita.