Prije neki dan dogodilo mi se nešto o čemu sam samo mogao sanjati – na pola sam sata imao ključe od Grada! “Uskoro organiziramo jedno događanje pa bismo voljeli kad bi ti glumio Kneza, što misliš o tome?” upitao me kolega prije nekoliko mjeseci. Moj je odgovor, naravno, bio potvrdan. Svi znamo da je u doba Dubrovačke RebuPlikeKKnez bio taj koji je drž’o ključe od Grada. Događanje u kojem sam trebao sudjelovati trebalo je biti vrlo svečano, fancy, rekli bi danas, a gosti su bili poveća grupa iz Terra Australisa.
Ne samo da sam trebao glumiti Kneza, već sam trebao odglumiti scenu s Mihom Pracatom, jedinim pučaninom kojem je Republika podigla spomenik. Čitanje scenarija nije bio problem, stati pred veliki auditorij – nema problema, govoriti na mikrofon i voditi događaj, također nema frke.
Međutim, glumiti, naučiti napamet šest stranica teksta, e tu smo bogami već na tankom ledu. Tekst i scenu vježbali smo oko mjesec dana (ako ovo čita neki profesionalni glumac, vjerojatno se valja po podu od smijeha). Vježbali smo uz kroasane, uz kafu, koristili smo svaku priliku dok nam je režiser davao savjete te pokazivao koji dio teksta kako izgovoriti da bi se dočarala emocija. O da, da, i režisera smo imali i on je ujedno bio i scenarist. Tu je bila i profesionalna vizažistica te kostimograf.
Sve je u ovom poslu bilo visoko profesionalno, osim mene kneza i Miha Pracata. Bez obzira na to što smo kolega i ja bili vrlo iskusni u javnim nastupima, ovo je bilo nešto sasvim drugo. Naivno smo mislili kako ćemo “nekako” prošvercati tekst na pozornicu (naravno da se sve odigravalo na pozornici), ali ništa od toga. Nije nam bilo druge nego da poput papagaja naučimo tekst. Ne znam jesu li godine u pitanju, moje godine kojih se nakupio fini broj, ali čini mi se da mi se pamćenje pretvorilo u sito. Imao sam problema s čitanjem teksta, a kamoli da ga još zapamtim i reproduciram, a uz sve to koristeći emociju i mimiku.”Ja stvarno ne znam kako glumci izađu na pozornicu i onda satima izgovaraju naučeni tekst,” požalio sam se supruzi valjda sto puta, na što će ona “Nemam pojma kako ćeš ti to uspjet izvest,” rekla je, s čime je ubila i zadnji tračak mog samopouzdanja.
I, veliki je dan stigao. Tlak mi je narastao do maksimuma, a cijeloj situaciji nije pomoglo to što sam bio obučen u (fantastičan) kostim u tri sloja koja bi me držao na toplom i u Sibiru! “OK, idemo napravit još jednu probu na zidinama,” rekao je naš režiser. Miho (Pracat) me pogledao kao da je vidio duha. Nema natrag, show time! Prolaznici su gledali našu kostimiranu probu, taman da nas uhvati još veća panika.
Proba nije baš sjajno prošla. Hoćemo li uspjet ovo izvesti? Hoćemo li se zakočit od straha? I uz sve to, lagano sam se topio ispod debelog kostima. “OK, ljudi, gosti su se pomalo uputili i očekujemo ih za desetak minuta, viknuo je organizator događanja. “Mislite o ovome kao o zabavi i samo uživajte,” čuo sam režisera kako dodaje. Renesansni band je započeo s glazbom, konobari su lagano točili pića dok su ton majstori isprobavali zvuk. U prvoj sceni sam trebao gledati sa zidina prema Lazaretima. Kad sam pogledao u pravcu Revelina, ugledao sam veliku grupu ljudi obučenih u bijelo kako ide kroz vrata od Ploča. Da, bila je to jedna od “Večeri u bijelom”.
Kako se bijeli oblak približavao tako mi je srce kucalo toliko jako da se činilo kako se svaki udarac ocrtava kroz kostim. Ljudi su polako dolazili, opušteno se smijali i pijuckali koktele. “Joj, lijepo li je bit’ s druge strane,” pomislio sam. U to je stigao Miho i s time je počela naša mala predstava. Začuo sam lagani klik u mikrofonu. Miho me je pogledao i predstavio publici: “Dopustite mi da vam predstavim našega kneza. Jako je zamišljen. Dobarvečer, cijenjeni kneže!”
Svo ono vježbanje, glumatanje ispred ogledala i sve odrađene probe odjednom su se posložile u mojoj glavi. “Dobar veče, Miho! Što misliš o onoj karavani što je jučer došla u Lazarete?” Ispalio sam. “Četrdeset dana karantene, neka im Bog da suhi, sjeverni vjetar,” rekao je Miho. Tekst je tekao glatko, riječi su išle kao podmazane, sve je bilo u redu.
Ne pitajte me kako, jednostavno se dogodilo. U publici je nestalo žamora, sve su oči bile uprte u nas, a Miho i knez bili su ko podmazani stroj. Nakon prvih rečenica, nervoza je jednostavno isparila. Čini mi se da smo na kraju dobili i veliki aplauz, ali ja sam bio u nekom stanju, u zoni, i jedino što sam osjećao je sreća da se sve dobro završilo. Pogledao sam Miha i namignuo mu, nasmiješio se. I onda kad smo se pomiješali s gostima u Kneževom dvoru jedan je Australac rekao “Bravo dečki, odlični ste glumci.” Od toga sam se zahihotao pod onom perikom.