Dvije godine prošle su od Vaše mlade mise u Janjini, isto toliko i od preuzimanja mjesta voditelja Ureda za mlade Dubrovačke biskupije. U međuvremenu ste postali i župni vikar Svetog Mihajla? Mnogo odgovornih zadaća za jednog 27-godišnjaka. Kako se s njima nosite?
Nakon mog zaređenja raspoređen sam u službu župnog vikara i voditelja Ureda za mlade Dubrovačke biskupije. Na prvu me to malo i zateklo, činilo se previše. S jedne strane se radi o najbrojnijoj župi Dubrovačke biskupije u smislu, a s druge o Uredu Dubrovačke biskupije s nizom projekata tijekom godine. Pitao sam se hoću li te dvije službe moći kvalitetno obavljati, a isto pitanje mi i dan danas dođe ponekad na pamet. Mogu reći da sam se ponajviše upustio u ove odgovornosti vjerujući odluci biskupa Roka Glasnovića te uz savjetovanje s par prijatelja, ni sam ne znajući što me konkretno čeka. A dočekale su me zadaće i obaveze sa svih strana, pa mi je trebalo neko vrijeme za prilagodbu, da stignem koliko-toliko pohvatati konce.
Danas to često nazivaju izazovima. Vi ste svoje prevladali?
Moram priznati da na početku nije bilo baš lako, ali naučilo me mnogo čemu. Naglasio bih dvije stvari tijekom ovih par godina, a od velikog su mi značaja. Prva je da sam naučio prepuštati odgovornosti ljudima s kojim surađujem i vjerovati im. Budući da imam pomalo nepovezane obaveze u svojim službama, primijetio sam da sâm ne mogu sve stići. Tu su bile osobe koje su gorljivo željele raditi u pastoralnom djelovanju, samo im je trebalo dati slobodu djelovanja, ali opet s mojom prisutnošću. To se pokazalo prekrasnim jer mladi ljudi imaju obilje mašte, ideja, kreativnosti, umijeća, vremena i hrabrosti odvažiti se na brojne izazovne programe i projekte sve kako bi vršnjacima donijeli radost. To mi je pružilo ohrabrenje i nadu da ni pod razno ne odustanem od njih, već da im se što više pružim na služenje. Druga bitna stvar je da sam uvidio kako mi je odnos s Gospodinom Isusom Kristom od primarne važnosti za djelovanje s ljudima. Mi svećenici lako uđemo u aktivizam smatrajući kako ljudima moramo ili trebamo ponuditi toga što više, izmišljajući uvijek nešto novo. Tako uđemo u kolotečinu programa i ponude i samo hladno izvršavamo obaveze. Tada zapravo samo hranimo svoj ego postajući izrabljivači naroda, a ne služitelji. Kako bismo bili služitelji narodu, odnosno osobama kojima smo poslani preko svojih službi, trebamo učiti služiti od Onoga koji nas je pozvao – Isusa Krista. Zato mi se pokazalo jako bitnim čuvati i graditi odnos s Njime prije svega, kako bih onda mogao s ljubavlju - bezuvjetno i jednako - pristupiti svakoj osobi, što nastojim osvješćivati svaki dan.
Susret katoličke mladeži
Ove godine obilježavamo desetu obljetnicu susreta Hrvatske katoličke mladeži, dotad najmasovnijeg, s 35 tisuća sudionika iz Hrvatske i dijaspore? Kako ste ga vi doživjeli kao tinejdžer, a kako danas iščitavate poruke tog događaja?
Budući da sam se kao srednjoškolac javio da bih započeo svećeničku formaciju, bio sam u sjemeništu u Splitu pa sam tako i srednju školu NKG “Don Frane Bulić” završio u Splitu. Zato me ne vežu toliko izraziti osjećaji za Susret u Dubrovniku jer, nažalost, nisam bio prisutan u Gradu tijekom njegove organizacije, a ni poslije. Pomalo me i žalosti što nisam bio dio te priče kao volonter ili animator jer sad vidim koliko je to važan period u životu osoba koje su tada sudjelovale u organizaciji kao volonteri. Pričaju o njemu s velikom radošću i kad god ga spomenu iz njihovih riječi može se osjetiti da se radi o nečemu zaista velikom. U njima je zapalio želju za sudjelovanjem i organiziranjem kasnijih programa na području Dubrovačke biskupije. Danas vidim SHKM Dubrovnik kao odskočnu dasku za razvoj pastorala mladih naše Biskupije i veliki doprinos novim programima u Uredu mladih Dubrovačke biskupije. Obljetnica ovog događaja obilježit će se prigodnom manifestacijom 26. travnja 2024..
Koliko je uz Vas mladih svećenika u našoj Biskupiji, družite li se međusobno i razmjenjujete iskustva vjere?
Trenutno sa mnom, u Dubrovačkoj biskupiji djeluje 8 svećenika do 10 godina svećeništva. Nažalost, ne mogu se redovito viđati sa svima, što zbog obaveza što zbog udaljenosti mjesta na kojima smo na službama, ali s vremena na vrijeme se čujemo ili posjetimo. S druge strane, imam priliku svakodnevno provoditi vrijeme i razmjenjivati iskustva s nekolicinom braćom svećenika. Ta druženja su proistekla spontano, a pokazala su se bitnim za moj svećenički život jer sam u ovo kratko vrijeme dobio braću. Kad pogledate, radi se samo o sat vremena, ponekad malo i više tijekom kojeg normalno porazgovaramo, podijelimo brige i radosti i nastavimo potom svojim ustaljenim ritmom dana. Oni su tu kako bi me ponekad obradovali, ali i kritizirali ako nešto krivo radim ili pogrešno mislim. To mi treba kako ne bih postao vuk samotnjak ili solo igrač, što je lako moguće ako čovjek nauči u potpunosti sam živjeti pa srce otvrdne. A iskreni život s braćom ne dopušta da srce otvrdne. Nadalje, prisutni su i mjesečni molitveni susreti s nekoliko svećenika kad se rano, prije početka radnog dana okupimo na zajedničkoj molitvi. Ovi mjesečni molitveni susreti su mi se pokazali kao trenutci podrške, potpore i osvježenja za moje daljnje djelovanje. Stoga sam iskreno Bogu zahvalan susretima sa svećenicima tijekom ove dvije godine, bitnih za naš zdravi svećenički život.
Župa sv. Mihajla je velika, kako ste se približili vjernicima, bez obzira na njihovu dob?
Točno, župa je poprilično velika pa mi je teško upoznati ljude u tako kratkom vremenu, kao ove dvije godine tijekom kojih djelujem na župi sv. Mihajla. Zasad je moj način da im se približim i nastojim dostojanstveno slaviti euharistiju, svakodnevno razlomiti Riječ Božju i ohrabriti ljude za njihovu svakodnevicu. Trudim se strpljivo pristupiti svakoj osobi, susretljivo i s jednakim poštovanjem te što odgovornije i predanije služiti kao župni vikar. Nekad uspijem, a ponekad i ne, pa molim za oprost i razumijevanje mojih župljana za trenutke kad nisam postupio u skladu sa službom u župi.
Uporište u Kristu
Koji su bili dosad najteži izazovi Vaše službe i kako ste ih prevladali?
Izdvojio bih dva najteža kroz posljednje dvije godine moje službe: pronalazak vrijednosti u svakoj pojedinoj osobi i jačanje u strpljenju. Kod prvog izazova se radilo o tome da sam dobio službe u nekom ‘postcovidalnom’ periodu i određenoj smjeni generacija. Tad su mladi tek čuli za programe koje radimo i nisam bio zadovoljan brojem sudionika na programima. Očekivao sam i želio sam veći broj jer sam smatrao da se radi o kvalitetnim programima, a ta borba sa samim sobom je poduže vrijeme trajala. Sve do trenutka kad se u meni prelomilo i kad sam osvijestio da je svaka osoba bitna, bez obzira na masu. Tada se i moj pristup ljudima promijenio, postao sam slobodniji i radosniji u radu s ljudima. Ovaj izazov je savladan uz molitvu, mnogo razgovora s mudrim ljudima, razgovora s duhovnikom i psihologinjom, pomoću prijatelja, mladih ljudima s kojima stvaramo prekrasne programe. Uz pomoć jedne zdrave zajednice ljudi koja me okružuje. Ovdje dolazimo i do drugog izazova – jačanje u strpljenju, pogotovo jer je bila prisutna mladenačka nestrpljivost koju i sada ponekad primijetim, a to je da hoću sve sad i odmah riješiti i dobiti. Odnosno, da sve bude već posloženo po mojim idealima, a da se sam ne potrudim oko njih. Ovdje su me upravo pogreške i nemogućnost djelovanja u određenim situacijama naučile strpljenju. Strpljenju koje nije pasivno, već aktivno čeka trenutak pogodan za djelovanje. Na kraju su me oba izazova dovela do jednog cilja, a taj je da sam svoj oslonac, uporište i snagu pronašao u Isusu Kristu.
Opći je dojam da su danas mladi zaluđeni društvenim mrežama i suvremenim načinima komuniciranja. Koristite li ih i Vi i u kojim prigodama?
Smatram da su društvene mreže postale dio našeg svakodnevnog života pa ih i koristim, svakodnevno. Korisnik sam Facebooka, Instagrama i TikToka, ali nažalost, koristim društvene mreže kao platforme za dobivanje informacija, novih ideja, praćenja aktualnosti, dijeljenja događaja koji se imaju zbiti ili koji su se dogodili, a i za razbibrigu. Volio bih koristiti navedene platforme za bolje i kvalitetnije dopiranje do osoba, ali nemam niti znanja niti umijeća za takvo nešto pa ni vremena za stvaranje kvalitetnog sadržaja.
Ne može biti krize
Mislite li da su kod mladih duhovna zvanja u krizi?
Primjećujemo određen pad duhovnih zvanja u društvu u kojem živimo, bilo to hrvatsko ili europsko. Pad mjerimo usporedbom s brojem koji smo imali u prošlim stoljećima, a bio je visok. Možemo dovesti u pitanje poklapa li se kvantiteta tog prijašnjeg broja s kvalitetom koju smo imali, no ne bih sad ulazio u to. Vidimo da u društvu postoji golema ponuda vlastitog ostvarivanja i uspjeha te da su i uz tu ponudu i dalje su prisutne osobe koje izabiru život u duhovnome zvanju i pozivu. To znači da Gospodin i dalje zove osobe da ga slijede, a dok god bude tako smatram da ne može biti krize duhovnih zvanja. Kriza može jedino biti u kvaliteti našega odgovora Njemu. Samo pogledajmo što je Gospodin bio u mogućnosti učiniti sa nekolicinom učenika i žena koje su ga slijedile te dokle je danas sve kršćanstvo došlo. Kamoli što bi mogao sve učiniti s nama danas da mu bez zadrške odgovorimo… Stoga smatram da je prisutna određena kriza svjedočanstva pripadnosti Kristu u našem društvu, negoli kriza duhovnih zvanja.
Uskrs je pred vratima. Kako ga dočekujete?
Programi koje organiziramo pri Vijeću za mlade Dubrovačke biskupe, a i događaji koji se odvijaju na župi sv. Mihajla su mi pomogli da kvalitetno i sadržajno iskoristim ovogodišnju korizmenu pripravu. Tako da već lagano osjećam radosno uzbuđenje u iščekivanju proslave Uskrsa koji nam se bliži.