Počela je nova nastavna godina u kojoj učenici viših razreda osnovne škole i srednjoškolci opet moraju nositi maske na satu čak i tamo gdje ih od drugih đaka dijele pregrade od pleksiglasa i gdje svako dijete sjedi u svojoj klupi, a polovica učitelja je cijepljeno. Među roditeljima je kružio predložak dopisa ravnateljima i zaposlenicima škola za one koji ne žele da im djeca nose maske na nastavi niti da im se na ulazu u odgojno-obrazovnu ustanovu mjeri tjelesna temperatura ili ih se testira na, kako piše, ‘tzv. COVID‘. Pozivaju se na zakone, Ustav i želju da se djecu zaštiti od svake prisile, ali nema informacija da je netko u Dubrovniku takav predložak potpisao i poslao.
Otpor
Nošenje maske negativno je iskustvo u nastavi za većinu nastavnika i učenika, pokazala je anketa Instituta za društvena istraživanja. No, kojim mjerama štititi društvo od bolesti COVID-19, a pritom očuvati i mentalno zdravlje djece?
- Kao prvo, poželjno je da se svi nastavnici cijepe i da učionice zadovoljavaju tehničke standarde veličine prostora, osiguranja fizičke udaljenosti učenika, provođenja higijene ruku i prostora te mogućnosti provjetravanja prostorija. Naravno da je za predavača i učenika bitan živi kontakt za razliku od učenja na daljinu, a također je bitna neverbalna komunikacija koju pokazujemo ekspresijom lica, gestama, čime pokazujemo i naše emocije. Za sada je preporuka nošenja maski učenicima viših razreda osnovne škole, od petog do osmog razreda, i isto je potrebno provoditi. Ovisno o promjenama, specifičnostima i mogućnostima epidemiološke mjere se mogu prilagođavati – mišljenja je infektologinja prim. dr. Ljiljana Betica Radić.
Pojavljuju se sporadični slučajevi otpora lokalne vlasti, pa imamo primjere Varaždina i Čabra gdje se ukida obveza nošenja maske u školi. Na društvenim mrežama se javio i jedan vjeroučitelj koji je poručio kako njegovi učenici na satu nikada neće nositi maske. Kako je napisao, to je odgovornost roditelja, koji će mu ‘dopuštanje maltretiranja svog djeteta morati pismeno obrazložiti i potpisati‘.
- Kao liječnik, roditeljima poručujem da je pametno nositi maske. Ništa u medicini, kao ni u životu, nije sto posto, ali tko želi brinuti o svom i tuđem zdravlju, smanjiti vjerojatnost oboljenja, nosit će je. Na nju se treba naviknuti, može smetati samo onima kojima je ekstremno ugroženo disanje, odnosno onima kojima je snižena oksigenacija, a takvi su rijetki, ili onima koji imaju otpor. Neki ljudi vole voditi ratove, nema to veze s maskama. Iza toga leže neki drugi razlozi koji su se projicirali u masku. Živimo u takvom vremenu kada bilo tko može reći da nešto ne želi. Za to nemam rješenje ni recept. Biste li došli na operaciju na kojoj kirurg ne nosi masku? Oko toga nemamo dilema, zar ne? – komentira dr. Matija Čale Mratović, specijalist školske medicine.
Svađe na internetu i u kući
Grad Dubrovnik nije osigurao maske na učitelje i učenike u školskoj 2021./2022. godini. Iz Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo odgovaraju da nisu primili nijedan zahtjev za ukidanje obveze nošenja maski. Takvo što nisu tražili ravnatelji škola niti imaju informaciju o nastavnicima koji ne žele nositi masku na satu ili roditeljima koji to priječe svojoj djeci. Za i protiv nošenja maske, za i protiv cijepljenja, to su teme oko kojih se vode rasprave u javnom, medijskom prostoru, na društvenim mrežama, viber grupama roditelja razrednih odjeljenja, za obiteljskom trpezom. Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, kaže kako svatko ima pravo na vlastito mišljenje, ali u situacijama koje zahtijevaju stručnu procjenu interdisciplinarnog tima eksperata, važno je razlikovati osobne svjetonazore i stavove od znanja i na znanju temeljenih regulativa.
- Čini se da su građani barem djelomično izgubili povjerenje u struku, što je s jedne strane razumljivo jer se pravila često mijenjaju, što stvara dodatan osjećaj nesigurnosti građanima koji se ionako osjećaju nesigurno posljednje dvije godine. Međutim, svi se kolektivno suočavamo s novim, nepoznatim neprijateljem i jedino je odgovorno prilagođavati se novim spoznajama koje dolaze gotovo na dnevnoj bazi. Ako se mi odrasli tako osjećamo, ako je i nama odraslima teško regulirati emocije, preplavljuje nas briga i strah ili s druge strane ljutnja, možemo samo zamisliti kako je djeci koja nemaju zrelost odraslih, koja nemaju životno iskustvo i razvijene strategije suočavanja, pa ni razvijenu sposobnost kritičkog mišljenja. Djeca vjeruju svojim roditeljima. A vjeruju i svojim nastavnicima. Kada dobivaju suprotne poruke doma i u školi, osjećaju se rastrgano, napeto, u konfliktu su lojalnosti. Djeca će se u školi ionako morati ponašati sukladno pravilima. Ako ih budu kršila, ne samo vezano za epidemiološku situaciju, nego i inače, vjerojatno će trpjeti neke sankcije i osjećati se drugačije od vršnjaka koji slijede pravila. Ne vidim razlog doma ih podučavati da su školska pravila besmislena ili se ljutiti na pravila, školu ili nekog trećeg pred djecom. Vidim jedino da im to može naštetiti – smatra Buljan Flander.
Odbacivanje pravila
Nadalje, kaže kako djeca, posebno mlađa, lako generaliziraju pa se može dogoditi da nauče kako je u redu odbaciti sva ona pravila koja im se ne sviđaju, neovisno radi li se o nošenju maske ili pisanju zadaće.
- To nitko ne želi. I učitelji i nastavnici trebali bi jasno razdvojiti vlastita mišljenja i emocije od ponašanja prema djeci, posebno u ovoj zdravstvenoj krizi. Ako odrasli smatraju da se neka pravila trebaju mijenjati, postoje puno efikasniji i primjereniji načini da rade na tome na sustavnoj razini. Djecu bih nastojala relaksirati od stalnih rasprava o koroni i mjerama. Konačno su u školskim klupama i trebaju više nego ikad razvojno primjerene brige i aktivnosti, osjećaj normalnosti koliko je moguće u datim okolnostima, u čemu će ih manje omesti maska na licu ili sjedenje bez maske, svejedno, nego nejasna, emocionalno nabijena i kontradiktorna vodstva odraslih kojima vjeruju – naglašava Buljan Flander.
