Tete Paula Banac, konavoska nevjesta i stanarka Doma umirovljenika u Dubrovniku, od danas je i službeno najstarija stanovnica Dubrovačko-neretvanske županije!
Pauli su 104. rođendan uz ravnateljicu Marinu Sambrailo i predstavnike lokalnih vlasti, čestitale nećakinje Kate Jelavić i Mirjana Šeman, i same umirovljenice.
Torte na rođendanskoj torti hrabro je otpuhala ova dugovječna gospođa koja je već jednom preživjela kliničku smrt, odbolovala ženske bolesti i upalu pluća, pokopala i supruga i jedinog sina, prošla je tri rata i neimaštinu i – opstala.
Tete Paula Banac rođena Lukić katkad se i sama čudi koliko je poživjela. Rođena u Kiseljaku, u jeku Prvog svjetskog rata 1917. godine i uoči raspada Austro-Ugarske Monarhije, slavljenica je bistra uma uma, dovoljno pokretna za samostalnu jutarnju higijenu i uvijek spremna izvući iz sjećanja neku dragu uspomenu.
– Njegovateljice kažu da slabo jedem, ali ima i dana kad mi je tek bolji. Recimo, kad ispeku meni najdražu krumpirušu, doma smo je zvali krompirača. Koliko sam samo kolača napekla i pita napravila, tikvenjača, zeljanica, kajmakuša... – prisjeća se Paula jela iz zavičaja koji i danas rado nosi u srcu. U skladu s tim, voli čitati i djela bosanskog nobelovca Iva Andrića:
– Kad čitam Andrića, ko da opet šetam sokacima i avlijama. Volim ja i Aralicu i Mešu Selimovića, sve ozbiljne pisce koji znaju prenijeti duh Bosne – priznala nam je Paula u intervjuu ususret rođendanu.
Doznali smo tad da za laganije teme rado prelista žensku reviju "Glorija", a za duhovnu okrepu "Glas Koncila". Redovito čita i lokalni tisak, voli i radio, ali kako je sluh pomalo izdaje, više se okrenula "papirnatim" medijima. S vidom bolje stoji, od dolaska u dom 2004. godine pa sve donedavno "cimericama" je pomagala šivajući, mijenjajući lastike i gumbe...
Supruga Luku iz Popovića u Konavlima upoznala je kad ga je posao doveo u Bosnu. Zaljubili su se, vjenčali se i 1944. godine dobili sina jedinca Ivicu. U Lukinim rodnim Popovićima, u velikoj kući Banac, proveli su devet godina, a onda su se odselili u Zagreb, gdje je Luka radio u "Badelu" i mirovinu dočekao kao šef restorana "Kaptolska klet". U metropoli su se skrasili, a ljetne mjesece redovito su provodili u Konavlima.
Nakon udaje mladoj Bosanki nije bilo lako priviknuti se na novu sredinu, no čim je prvi put odjenula konavosku nošnju, upisala se među Konavoke. Život je nije mazio, vremena poslije Drugog svjetskog rata bila su tegobna, a i ovaj noviji, Domovinski, donio je mnoge žrtve i odricanja. Udovica je ostala 1992. godine, a sin Ivica umro je u 54. godini... Put je Paulu vratio u mužev kraj.
Štićenica je dubrovačkog doma u Ulici dubrovačkih branitelja već šestnaest ljeta.